I ove godine polemike zbog velikih suncobrana na rivi u Rovinju

Ljeto još službeno nije ni počelo, a stari problemi već su ponovno isplivali na površinu. Trebala su svega tri topla dana zaredom da suncobrani na rivi postanu glavna tema društvenih mreža i pokrenu novu rundu rasprava, prepirki i podjela. I ne bez razloga. Jer, kada je riječ o Rovinju, gradu koji se godinama voli predstavljati kao turistički biser Jadrana, jasno je da su i suncobrani prilagođeni toj slici masovnosti. Veliki su, brojni i napravljeni da stvore što više hlada. S jedne strane, to ima logike - ljeta su sve toplija toplija, hlad postaje luksuz, a najveći gradski dnevni boravak - Trg maršala Tita, godinama zjapi bez zelenila.

Ista, gotovo bezklorofilna slika pruža se i duž rive. Osim tu i tamo kojeg stabla na južnom dijelu luke, ispod čijih se krošnji, slikovito rečeno, ni golubovi ne mogu skloniti od sunca, grad već godinama vodi istu bitku, onu protiv vlastitih urbanističkih odluka. Upravo u tom kontekstu ponovno otvaranje suncobrana uz rivu izazvalo je drugu ovogodišnju lavinu komentara. Prva se dogodila još u travnju, kada su pod gradskim satom osvanuli golemi crni "zadrživači" sunca. Mnogi su ih tada opisali grotesknima, a gledani sa suprotne strane luke, govorili su građani, "grad su doslovno zavili u crno"

.No, važnije od toga sviđaju li se nekome ili ne, jest drugo pitanje- tko je za njih dao dozvolu? Jer netko jeste. Netko ih je odobrio, netko platio i netko još godinama ranije dopustio da se trajno učvrste u rivu. Zacementiraju.Ovog vikenda na red su došli drugi - šareni, veći, manji s prilagodljivim vratovima, postavljeni s druge strane luke. Većina njih, također ima svoje trajno mjesto u kamenu.

Problem, međutim, ne nastaje njihovim otvaranjem, nego onog trenutka kada počinje hrvatska disciplina improvizacije.Jer uvijek se pronađe netko tko suncobran za koji ima dozvolu odluči malo pomaknuti, nakriviti ili "produžiti" njegovu funkciju. Taman toliko da željezna konstrukcija iskoči iz dopuštenih gabarita, a sjena i metalni šiljci završe ondje gdje ne bi smjeli, na javnoj šetnici.

 I tada više ne govorimo o estetici. Tada govorimo o prolaznicima koji moraju obilaziti prepreke. O roditeljima s dječjim kolicima koji manevriraju između stolova, stalaka i turista. O ljudima koji više ne mogu normalno prići brodici ili skočiti s rive na brod. O svađama koje na plus trideset i višem postaju žešće od sunca. I o ozbiljnoj ozljedi gošće od prije dvije godine, koju mnogi i danas spominju kao upozorenje.

No, koliko god situacija sa suncobranima i prevelikim terasama bila vruća tema među građanima, još vruće je pitanje gdje je u svemu tome Grad? Rovinj, naime, ima odluku o komunalnom redu. Ima i Pravilnik o izgledu terasa. Propisuje dimenzije suncobrana, boje, stolova, stolica, tende, natpise i zauzimanje javnih površina. Papira ne nedostaje.

Međutim, nedostaje samo ono nezgodno - provođenje, pa izgleda da pravila postoje samo da bi stajala u registrima. Jer, godinama se naime, primjenjuje isti model. Reagira se tek kada požar zahvati krov. Komunalni redari izlaze na teren tek kad se problem više ne može ignorirati, kada društvene mreže eksplodiraju ili kada galama postane toliko jaka da se figurativno rečeno, čuje sve do Bala.

Do tada sve funkcionira po poznatom receptu. Napravi se zapisnik. Uputi upozorenje, Nekome se napiše kazna. Veći problemi prebace se "na više instance", koje građani gotovo nikad ne vide na terenu. Vuk sit, a ovce na broju. A građanima Rovinja ostaje ono najgore - da se međusobno glođu. Da se dijele na ugostitelje i "obične ljude", na one koji od turizma žive i one koji od njega više ne mogu živjeti, na "vaše" i "naše".

Jer kada grad ne provodi vlastita pravila, tada ne nastaje red. Nastaje nepravda. A nepravda najviše izluđuje ljude. Jer problem Rovinja odavno nisu suncobrani. Problem počinje onog trenutka kada građani shvate da u vlastitom gradu više ne vrijede pravila, nego procjena kome se što može tolerirati.