Đurđica Orepić svoj je prvi maraton, vinski „du Médoc“, istrčala u 47-oj godini, i to za okladu. Prije toga nije trčala uopće, a tenisice nije ni posjedovala. Oklada sklopljena u noći s pokojom čašom dobrog vina za Vincekovo, doznala je ujutro, nije ju obvezivala na ispunjenje obećanja, ali čast pružene ruke i odlučnost žene koju će uskoro prozvati „Super Đu“ nisu ostavljali prostora za uzmicanje. Riječ je riječ.
Pretrčana 42 kilometra prvog maratona zauvijek su joj promijenila život. U samo godinu i pol nakon toga naredala ih je još deset. Uskoro joj je i to postalo dosadno. U pedesetoj godini, postala je triatlonka, a zatim i ultra triatlonka - sudionica, a potom i pobjednica najzahtjevnije utrke na svijetu, čudesnog Ironmana ('čeličnog čovjeka')
Za Đurđicu zaustavljanja nije bilo - kao najveći cilj, u očima joj je svijetlio magični natpis „Ironman Kona“, utrka na Havajima koja okuplja samo najbolje od najboljih, pobjednike Ironmana u svojim starosnim kategorijama, do koje stiže manje od jedan posto svjetskih triatlonaca. Naravno, stigla je i tamo!
Utrka koju ne prežive svi
Danas su iza nje napori i iskustva kakva do prije deset godina nije mogla ni zamisliti. Pobjeđivala je druge i sebe, borila se s tijelom i svime oko njega, gledala kako konkurenti gube živote. Nije lako zaplivati kada vidiš tijelo u vreći. Ušla je u brutalan svijet ekstremnog napora, ali i u kozmos koji je čini sretnom. S oprezom osobe svjesne opasnosti, ali i mirom zaljubljenice, svjesne težine izazova koji je izabrala, danas će vam staloženo ispričati kako na Ironman utrkama „na trčanju više-manje nitko ne umre“, dok u moru umiru "ovi od srca nespremni na otvorenu vodu". Na biciklu se pak gine u ružnim nesrećama. Pa ipak, svakim korakom, okretajem kotača i zamahom ruke, živi se do maksimuma.
Brutalno, ali iskreno, riječima jednog predanog 'profesionalca'. Ženskog Ironmana. Ironwoman. Čelične žene iz Poreča.
Sa životom podređenim utrkama dočekala je 60-i rođendan. Ono što je prati kroz ovu fazu života, usađena su predanost i žar za izazovima, ali i sigurna pratnja životnog suputnika, istarskog vinara Ivice Matoševića, koji smišlja plan utrka, analizira konkurenciju i, najvažnije, izgovara magične riječi – „ti sve možeš!“
I zaista može jer, iako je postalo teško zamisliti novi izazov majke troje djece i uspješne poslovne žene koja je stigla do Kone, Super Đu ga je pronašla.
Njena priča, odapeta kao strijela podstreka drugima, odnedavno živi u novoj dimenziji – u knjizi „Ironwoman“, autobiografiji koja se nakon manje od dva mjeseca prodaje našla na drugom mjestu najčitanijih naslova izdavačke kuće Fraktura.
Teror koji nas okružuje po rođenju oblikuje i naš identitet
Kao i u trčanje, ambiciozno je krenula i u pisanje. Umjesto šture sportske priče, u korice se smjestila punokrvna biografija s tugama, boli, znojem, gubicima, ali i velikim ljubavima. U knjizi se krije stopostotna Đurđica, jer ona na manje od toga ionako ne pristaje. Priča je u njoj dugo tinjala, u dugim satima treninga i osame, a kada je sjećanja počela 'istresati' među korice knjige, beskompromisno i puna srca, baš kao i u sportu, otključala je podjednako lijepih i bolnih tema.
Recenziju koju je napisao Boris Dežulović čekala je, veli, umirući od straha jer „Boro je znao biti oštar i prema većim perima“. Srećom, dobro je prošla.
- Ja kad sebi stavim neki cilj, tu nema kompromisa. Jako volim čitati i, ako sam odlučila pisati knjigu, onda ću je pisati. Čitala sam loše autobiografije velikih pisaca i velikih muzičara i čitala sam fenomenalne autobiografije ljudi za koje nitko nije znao. Ne možeš napisati knjigu napola. Ljudi koji čitaju osjete iskrenost. Dobro ja sam inače inatljiva po prirodi tako da meni to nije teško. Ali, majka sam troje djece i normalno da sam se ponekad pitala kako će to sada oni podnijeti. Ali, rekla sam, ili ćeš pisati ili ćeš zatvoriti laptop i reći ti još nisi zrela za to. U autobiografiji treba biti dubinska iskrenost, kaže Đurđica, koja danas može priznati da joj je najstresnije bilo pisati o posljednjim trenucima sa suprugom i ocem njene djece koji je prerano preminuo. O tome do tada nije pričala.
S Ivicom
"I žene mogu postati lovci"
Uz čašu vina, tom se poglavlju, veli, nekoliko puta vraćala dok nije bila sigurna da je sve na mjestu i dovoljno iskreno. Jednako je i s pričom o očevom zlostavljanju i tugama njene majke.
- Ima književnika, ima pisaca, ali rijetki su oni kod kojih ćeš jedva čekati da nađeš slobodno vrijeme da pročitaš još par stranica, kaže Đu, koja s radošću prima poruke čitatelja koji kažu upravo kako ne mogu prestati čitati knjigu.
Iako bolno, priznaje da je pisanje o najtežim trenucima u životu bilo i ljekovito.
- Stvarno mi je bilo malo lakše kad sam sve to stavila na papir. U početku mi je bilo jako stresno, ali kako sam čitala i čitala, ostavljala na po dva dana pa se vraćala tom poglavlju, bivalo mi je sve lakše i lakše, kao da je ta tmina, taj dim izlazio iznutra. Dobro je izvući iz sebe nešto što stoji kao talog na duši. Nekako postaneš slobodniji, sigurna je sada Đurđica.
Za svoju priču kaže da je u suštini jedna ženska priča, iako je motivirala i brojne muškarce. Važno joj je to jer ima i dvije kćerke. Važno je jer dokazuje da i žene mogu postati lovci.
- Nekada su žene muškarce čekale u pećini, dok su oni lovili i upijali svijet. Ponekad su i stradali, ali su bili slobodni. Danas žena može biti književnica, pilot, baka, majka…može završiti Ironman, pobijediti na svjetskom prvenstvu. Poruka je je svima nama ženama da se počnemo podržavati i da skinemo tu groznu stigmu koja postoji i danas. Nijedna vrsta nije toliko rasistički zlostavljana kao žene, veli Đurđica.
Žena u svakom društvu trpi i nije zaštićena zakonom. Zašto? Samo zato što smo slabije fizički. Mogu ja otrčati Ironman, ali muškarac je jači, da se razumijemo. Ja ću biti brža od njega, ja ću napraviti sve, ali ako me on pukne šakom, ja ću pasti. To bi trebalo stavljati na plakate jer, dokle god se to zakonski ne sredi, žena će biti kao slabija vrsta ispod muškarca.
Ironman Kona, Havaji (foto Ivica Matošević)
Od "nikad više" do Kone
Iako je tek nakon 50-e počela nizati iznimne rezultate, svoj put kroz sport ne bi mijenjala. Sve je došlo upravo onda kada je trebalo. S troje male djece ranije se nije imala kada baviti triatlonom, a u mladosti ju je kazalište hranilo više od sporta.
No, kada je jednom potrčala, započela je ovisnost, a ako je trčanje, kaže u šali, bila laka droga, triatlon je teška. Na svoj prvi triatlon u Poreču, uključila se svega mjesec dana nakon što je samu sebe naučila plivati kraul.
- Kako sam naučila kraul i mislila da mi to strašno dobro ide, privukao me duatlon. To je bila neka 'pod-trkica', u kojoj se trebalo plivati 1,9 km i trčati 20 km. Piece of cake, veli Đurđica, kojoj triatlon nije padao napamet jer bicikl nije vozila od djetinjstva. No, na 'poguranac' i mali Ivičin test ega, u nestvarno kratkih dva tjedna spremila se za triatlon, i svom planu dodala još 85 kilometara vožnje bicikla.
- Kad sam završila, rekla sam sebi – nikad više. To nije za normalne ljude, kaže danas kroz smijeh. Ali, bio je to početak nove faze. Ne i posljednje.
Foto Ivica Matošević
Uskoro nakon prolaska kroz cilj, tijekom boravka u Merlbourneu ugledala je neobičnu grupu 'svemiraca' kojima je na leđima pisalo „Ironman Kona“. Google je tada rekao da ti svemirci plivaju 4 kilometra, voze 180 po svakakvim vremenskim uvjetima, i nakon toga tek trče puni maraton.
- Rekla sam da je to nemoguće!, bila je njena reakcija na ovaj opis, ali bit će joj potrebno svega nekoliko mjeseci da po prvi put i sama obuče odijelo 'svemirca' i, treba li uopće dodavati, prođe kroz cilj.
Ako je postojala utrka koju je sebi zadala kao test nakon kojeg će, kako kaže, imati nešto što joj nitko neće moći oduzeti, ali se neće time nastaviti baviti, bila je to upravo prva Ironman utrka na Mallorci. No, nakon što je završila, priznaje, danima je nastavila lebdjeti od sreće i tada više sumnje nije bilo – mora otići u Konu, krunu svih Ironman utrka, za koju se moguće kvalificirati isključivo pobjedom u svojoj kategoriji na nekoj od Ironmana. Teško? Jeste, ali za Đurđicu bio je to tek jedan novi zadatak. Piece od cake - naravno da je stigla i u Konu!
Ova je utrka izuzetno zahtjevna zbog 'beskrajne' dionice trčanja po autocesti u sred pustoši, na mjestu koje je, uz „Dead Valley“, najvruće u SAD-u. Ljudi ondje, veli Đurđica, padaju kao muhe, iako se selektiraju samo najizdržljiviji. Žena je svega oko 10 posto. Iz Konu, Ironman u Lanzaroteu, s 2,500 metara visinske razlike i hladnim vremenom, najteži joj je izazov. Ali, inat tjera naprijed, kaže.
Trenira svaki dan u prosjeku 3 sata, s nešto zahtjevnijim treninzima vikendom. Tjedno napravi 250-300 kilometara biciklom, otrči 20-30 kilometara te, ovisno o fazi pripreme, ispliva 6-7 kilometara. Ljeti u moru, a zimi često u 20-metarskom bazenu gdje, kako kaže u šali, u par krugova pokaže turistima tko je pa joj oslobode jednu traku za trening. Zahvalna je odličnom timu na radnom mjestu na susretljivosti, ali ustupke mora raditi i sama; televiziju navečer ne gleda, čita tek knjigu pred spavanje i liježe vrlo rano.
Izgovora, kaže, nema. Na trening se uvijek ide.
Prva etapa Ironman utrke je oko 4 kilometra plivanja, nakon čega slijedi 180 kilometara bicikliranja, a potom, kada ste, kako kaže Đurđica, već dezorijentirani od umora, slijedi puni maraton od 42 kilometra. U vrijeme ulaze i tranzicije s presvlačenjem, koje se vrše pod budnim oko sudaca, a jedna otkopčana kaciga dovoljna je za diskvalifikaciju.
Kada tijelo pokaže srednji prst
- Nekad mi tijelo pokaže srednji prst, kada pretjeram. Nisu ni svi Ironmani isti, neki su ravni, neki brdoviti… Ja uvijek idem na najteže; kad već idem, da napravim kako spada, kaže Đurđica, koja je na posljednjoj utrci stigla 2,40 minuta ispred drugoplasirane natjecateljice, a ostvaruje vremena koja su bolja i od upola mlađih muških natjecatelja. Zbog velikog broja bodova koji nosi bicikl, Ironman je i često utočište nekadašnjih pobjednika velikih utrka poput Tour de France, no i s njihovom se konkurencijom uspješno nosi. Svjesna je promjena koje žensko tijelo nosi, ali i sigurna u to da je ono spremno na sve.
- Sa 60 godina žena može jako puno, ali smo još uvijek tu limitirane i odgojem i životom koji živimo. Ja činjenično tvrdim da žena nema limit, iako nas je priroda zeznula kada jajnici prestanu raditi, kaže Đurđica koja je balans našla u suplementima i pažljivo biram preparatima koji osiguravaju čvrstoću kostiju. Gurmanskih 'eskapada' i dobre čaše vina se ne odriče, ali je vrlo disciplinirana pred utrke. A meso je prestala jesti jer je osjetila da joj više ne paše. Iako ga ne izbjegava u potpunosti, ali daleko je to, kaže u šali, od vremena kada bi u vožnji biciklom vidjela stado ovaca i odmah pomislila na pečenje.
Ivica i Đu
"Ja sam njegov hobi"
U svojoj recenziji, Boris Dežulović u šali kaže da ovu ženu, koja ovako brzo trči, pliva i vozi, vrijedi uhvatiti. Đurđici je danas gotovo nemoguće reći kako bi sve to izgledalo da nema Ivice. Svoje uspjehe zato smatra zajedničkim pothvatom.
A Ivica? Tu je, pruža pomoć, podršku i logistiku. Nerijetko se i brine za njenu sigurnost ali, ako su po nečemu slični, veli, to je po tome što, kada treba, strahove znaju ostaviti po strani.
- Ona ima taj talent i ona to može, ali da bi taj talent došao do izražaja, treba ostatak priče nadopuniti, a to nije samo jedna stvar ili ugovaranje smještaja. To podrazumijeva i otputovati sedam dana ranije, sedam dana imati taj ritam. Ja u tome uživam. Meni je to kao da imam nekoga na daljinskom upravljaču, kaže Ivica kroz smijeh i dodaje: „Ja uživam i u onoj analitičkoj strani priče. Pratim sve unaprijed, znam kuda ide, s kim trči i onda stojim sa strane i imam projekciju u velikoj mjeri kako će teći utrka. Znam, recimo, će nakon bicikla biti druga, a da će u trčanju biti prva, jer znam s kim igra. I to je ono što je njoj jako vrijedno.“
Đurđica pak kaže da mu skida kapu jer joj ni samoj sa sobom zbog nervoze nije lako pred utrke, a on je uvijek uspijeva shvatiti. Ali u šali dodaje: „Ja sam njegov hobi!“
Voda u kojoj se pliva rijetko je nečista pa nisu rijetke i crijevne smetnje, koje su opasne zbog prijetnje dehidracijom. Najlošija iskustva nosi iz Klagenfurta gdje se, kaže, trči kroz šminkerski dio grada, ali pliva kroz prljav, muljevit, 10 metara širok kanal. Bajka nije ni u Valenciji, ali 'pobjednik' najprljavije vode ipak je londonska Temza.
Ironman Klagenfurt 2016., slikano s mosta. Foto Ivica Matošević
Zbog cilja se moraš buditi noću u znoju
Danas je sretna kada zna da motivira druge ljude iako uvijek naglašava da u njenoj priča ima i puno genetike. No, cilj i nije da svatko postane svjetski prvak. Cilj je pobijediti u svojim borbama i kada misliš da ne možeš. Završiti fakultet, pobijediti na školskom natjecanju, zaliječiti bolnu ranu….
- Bilo koji cilj koji si postaviš mora biti takav da se budiš noću u znoju i da poslije ne možeš zaspati od straha. Mora biti nešto što misliš da je nedokučivo. To je cilj!, veli Đurđica. A da je svaki ostvariv, uvjerila se kada je shvatila da i kada joj je najiscrpljenijoj glava rekla da ne može, noge su nastavile same. Dakle, može!
- To je taj nevjerojatan osjećaj. To je trans. Kada shvatiš da imaš samo limite koji su u glavi. Da uopće nemaš limite. Da možeš bez hrane i vode u najtežim uvjetima i da trčiš i prestižeš i da noge idu završiti Ironman. Jeste, poslije sam pala u nesvijest (smijeh!), ali sam stigla. To je je nešto što je teško objasniti.
Zbog ovoga razumije kada joj ljudi kažu da i danas ne razumiju zbog svega sve to čini, ali ona zna da je tu jer je to čini sretnom i, dokle god bude Ivici govorila da pronađe neku novu utrku i pomogne joj spakirati stvari, bit će tu. A, kada nestane strasti, naći će, kaže, već neki hobi.
Sljedeći izazov je vrlo zahtjevna utrka u Nici, gdje će joj konkurencija biti svjetska prvakinja koja je upravo iz ovog grada. Ali, Đu to ne plaši. „Bila je favorit i u Vichyju pa je odustala, a ja sam pobijedila!“, kaže vrckavo.
