Jasna Perković: "Nečitanje ima veće posljedice na privatni život nego na poslovnu uspješnost!"

Jasna Perković profesorica je hrvatskog jezika i književnosti u pulskoj Gimnaziji i Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova, s prethodnim dugogodišnjim radnim iskustvom redaktorice u novinskoj redakciji. Povod razgovora s ovom Puležankom koja svake godine podučava gotovo stotinu učenica i učenika nedavni su loši rezultati na državnoj maturi iz hrvatskog jezika, gdje svaki peti učenik nije prešao prag prolaznosti, odnosno pao je maturu.

Mediji su posebno osvijetlili poražavajući podatak da je 17,6 posto učenika u pisanju eseja na temu jednog od kultnih djela svjetske književnosti "Zločin i kazna" F. M. Dostojevskog dobilo - nula bodova.

Kako komentirate ovaj slojevit problem?

Pročitala sam nekoliko osvrta na te uistinu loše rezultate u kojima se dosta pojednostavljeno, da ne kažem površno, upire prstom u krivce. Problem je puno kompleksniji. Na temelju loših rezultata ne može se donositi i konačan sud o “krivnji” učenika, nastavnika ili roditelja koji, eto, nisu djeci odmalena čitali knjige ili s njima puno razgovarali. Ako nastavnik provodi program (po novom kurikul),  a uz to roditelji plaćaju djeci pripremu za državnu maturu, da bi na koncu rezultati državne mature bili loši, to znači da nešto ne štima u sustavu. Iskreno, ne mogu romantičarski tvrditi da će budući toliko željeni reformirani sustav razviti u većini učenika strast za čitanjem jer je njihova komunikacija na društvenim mrežama učinila svoje s fokusom i na kakav dulji tekst. No, te su promjene nužne.

Po mom mišljenju, premalo je u programu sati za uvježbavanje eseja, odnosno učenici premalo puta tijekom školovanja isprobaju pisati esej. Također, sastavak, odnosno esej nije matematički zadatak koji podliježe 100-postotno egzaktnom kriteriju, čime vrednovanje eseja izmiče preciznosti, a određuje obrazovnu sudbinu. Tako, primjerice, učenik upiše studij krajobrazne arhitekture u inozemstvu, potreban mu je tek prolaz, a ne visoka ocjena, no padne maturu iz tumačenja književnog djela zbog čega u konačnici ne može na taj studij.

Jesu li sporni kriteriji vrednovanja eseja?

Kriteriji postoje, ispituje se postavljanje teme eseja, njena argumentacija, trodijelna struktura i povezanost rečenica, rječnik te pravopisna i gramatička točnost. Nastavnici ne ocjenjuju eseje po vlastitom nahođenju, ali ima prostora za poboljšanje jer ocjenjivanje izmiče potpunoj objektivnosti. Problem je i što se velika količina eseja ispravlja u kratkom roku, čita se dakle puno tekstova i nastavnik se umori. On nije mjerni instrument. Trebalo bi poraditi na drukčijem konceptu državne mature, ali i škole, tako da učenik u sustavu razvije funkcionalnu pismenost koja podrazumijeva da mlad čovjek zna izraziti svoje mišljenje u svakodnevnim situacijama, dokazati ga i braniti, da zna protumačiti tablicu, razumjeti recept ili kakvu uputu, da zna napisati svoj životopis ili zamolbu za posao. Nastavimo li ovako, možemo očekivati i gore rezultate. S druge strane, pisanje eseja nije bauk, za svako djelo ista je shema i tehnika, iako postoji sloboda u obradi teme te ga može svladati svatko. Uostalom, ove je godine za prolaz bilo potrebno ostvariti 4 od ukupno 15 bodova.

Uostalom, velika većina je prošla i hrvatski jezik i esej.

Četiri petine je prošlo ispit, mnogi s dobrim, vrlo dobrim, a poneki i s odličnim rezultatom. Najveći udio u brojkama pada odnosi se na učenike strukovnih škola, koje imaju manje razgranat program, s manje školskih sati i djela za čitanje.

Nameće se ovdje logično pitanje koliko učeniku/ci koji uskoro počinje raditi kao kozmetičar, nutricionist ili hotelijersko-turistički tehničar treba traženo razumijevanje "Zločina i kazne".

S jedne strane, računa se generalno da gimnazijalci nastavljaju obrazovanje na studiju, dok strukovnjacima obrazovanje završava sa srednjom školom, nakon koje ulaze u svijet rada. U slučaju da ne želi studirati, razumijevanje djela nije mu nužno za nastavak školovanja. Međutim, čitanje, razumijevanje i tumačenje književnog djela, uz pravopisnu i gramatičku pismenost ne može se odvojiti i od njihova osobnog razvoja, pa i života, na koji zasigurno utječe i čitanje.

Na svom ste Facebook profilu prije nekoliko dana napisali osvrt o važnosti čitanja, koji je izazvao dosta pozitivnih reakcija. Zašto je toliko važno čitati knjige, odnosno bilo što, dakle i neknjiževna djela, stripove, časopise...

Kao što sam napisala na svom profilu, smatram da nečitanje ostavlja puno veće posljedice na privatni život nego na poslovnu uspješnost, upise na fakultete i pisanje školskoga eseja. Ono zna biti nenadoknadivo.

Zašto?

Kad kažem privatni život, ponajprije mislim na međuljudske odnose. Kako funkcionirati u društvu, kako sebe predstaviti, kako objasniti što osjećaš, misliš, kako uopće razmišljati uz oskudan vokabular? Na koncu, kako voljeti bez riječi?! To je prvo što kažem učenicima kada razgovaramo o važnosti čitanja.

Koliko čitanje nadilazi razinu individualnog razvoja? Koliko je čitanje važno za razvoj cijelog društva, tim više što su presudni pojmovi slobode, mašte, smisla, ispunjenosti, suosjećanja s drugima postali, ako se uopće spominju, prazne fraze?

U vremenu sve veće površnosti, ravnodušnosti i otuđenosti čitanjem osvještavamo važnost propitivanja smisla i odgovornosti za svoje postojanje i djelovanje. Osim bogaćenja rječnika, širenja spoznaja, razvijanja suosjećanja i analitičnosti, čitanjem ulazimo u najveći prostor slobode - možemo iskusiti što nismo i nećemo u realitetu, i biti gdje nismo. Dakle, razvijamo maštu i kreativnost. U kontaktu s književnim djelom omogućeno nam je zamisliti nečiju priču kao da je naša. Uživljavanjem u nju i potragom za rješenjem nekog problema u djelu, čitatelj prosuđuje i etički, filozofski. On suosjeća na širi način, cjelovitije, osjetljiviji je na više aspekata, a i slobodniji je u prosuđivanju pojedinog lika i njegovih postupaka jer je djelo ipak prostor fikcije, a podatno za uvježbavanje života. Pa se tako čitatelju dogodi da u konačnici razumije lik koji je u želji da popravi svijet strašno zgriješio, ubio staricu i njezinu sestru, pojednostavljeno rečeno. U tom smislu književnost i općenito umjetnost imaju važnu ulogu u njegovanju imaginacije, bitne za društvo i život pojedinca.

Je li čitanje lektirnih djela presudno za pisanje dobrog eseja?

Čitanje lektire nije presudno za pisanje dobrog eseja, ali jest čitanje uopće. To pisanje eseja događa se dok učenici uče iz raznih udžbenika, dok čitaju i neknjiževne, ali strukturirane tekstove pravopisno i gramatički točnih, smisleno povezanih rečenica. Učenik koji nije cjelovito pročitao lektirno djelo može napisati školski esej pod uvjetom da je dotad čitao i razumio problematiku djela. Takve je lako naučiti pisati esej o konkretnome djelu.

Već ste spomenuli problem negativnog utjecaja društvenih mreža na manjak fokusiranosti kod mladih za  čitanje iole duljeg teksta. Koliko i mi stariji, "navučeni" godinama na mobitel, imamo danas isti problem? Od odraslih se često, kao neuvjerljivo opravdanje, čuje: "Nemam vremena za čitanje", ili: "Ne sjećam se kad sam zadnji pročitao neki knjigu".

Isti je problem, s time da se kod učenika ta uronjenost i ovisnost o digitalnom svijetu događa u formativnom razdoblju. Velika uključenost u digitalni svijet utjecala je loše na pismenost, usmeno i pisano izražavanje, a paradoksalno, trebala bi pomoći uzmemo li u obzir sve mogućnosti koje taj svijet pruža. Kada se dopisuju, pišu kratko, isprekidano, bez interpunkcije, s kraticama i svjesnim pogreškama, jer je cilj brzi prijenos informacije. Nema strukture te poruke, udubljivanja u pismu, poput brzojava. Taj brzojav je prepun slenga i anglizama iako postoje riječi u materinjem kojima bi se mogao izraziti, ali posežu za engleskima - popularne su, kažu da im bolje zvuče, očito jer taj jezik puno slušaju i koriste. Ne smijemo zaboraviti ni ulogu medija čija nekadašnja uloga opismenjavanja danas izostaje. Novost je pojava da se pojedini učenici kada se žele izraziti ne mogu sjetiti hrvatske riječi, ali je znaju na engleskom. To je uglavnom posljedica toga da je većina zanimljivih im sadržaja na društvenim mrežama na engleskom jeziku. Učenici znaju reći da im riječi na engleskom bolje zvuče. To se tiče većine, a postoje naravno iznimke.

Kako ih onda zainteresirati za lektiru?

Nemam, naravno, konačan odgovor, nešto je i faktor x. Ponekad uspijem. Nastojim im pokazati svoju vezu s tom lektirom strastveno i argumentirano, kritički. Pokazati im koliko su riječi moćne, koliko je važan stil, kakva je faca bio pisac koji je donio genijalan obrat, u kakvim je uvjetima pisao, društveno-povijesnim utjecajima i iznositi te zanimljive teze. Uvijek naći problem, temu, motiv, lik koji korespondira s njihovim svijetom u nekom smislu, razviti o tome priču, oko njihova svijeta, razgovarati o tome. Dati im i kontekst vremena u kojem je knjiga napisana, usporediti s današnjim vremenom, a opet pronaći elemente iz djela koji su univerzalni, koji vrijede i danas. Zar to nije fascinantno?