Mirno more u lučici Delfin na Verudeli, upravo pristaje lijepa barka od oko šest metara dužine, na njoj stariji gospodin kao mladić s krme doskakuće do prove da prihvati uže na obali s mezomarinerom i priveže barku.
Na upit treba li mu pomoći, s osmijehom na licu kaže da ne treba.
Skoro pa svaki dan Jerko Bobanović - Jere ustane u 4 i 15 da bi u 5 i 30 već bio na moru, koje neizmjerno voli, kao dio prirode koji je neophodan čovjeku.
Iako ga samo dva mjeseca dijele od devedesete godine života, na more je krenuo tek 1991. godine nakon što je otišao u mirovinu. Nije mogao mirovati, rad je ono što ga drži vitalnim i u kondiciji, kaže nam.
Na upit je li danas bilo kakvog ulova, spremno diže sić u kojemu je oko dva kilograma lignji i neka crvenkasta riba za koju kaže da nije siguran koje je vrste.
Za svoju barku pasaru, marke Gradec, kaže da je balerina na moru, s njom je prošao puno toga i više je nego zadovoljan njenim sposobnostima.
- Kupio sam samo školjku od barke 1991. godine i onda sam ju po malo opremao, ja nju tendim, a ona mene. S njom sam na moru doživio tri krštenja kako volim kazati za veoma grde neverine, tako sam jednom po jakoj magli skoro potopio otok Frašker, kaže nam Jere glasno se smijući.
Jere kaže da je Dalmatinac iz Polače, mjesta desetak kilometara udaljenog od mora, između Benkovca i Biograda, opisuje nam kako je bio težak ratni i poratni dio odrastanja. U osnovnu školu je krenuo baš na počecima Drugog svjetskog rata 1941. godine, otac mu se nedugo nakon toga razbolio od tuberkuloze i umro 1944. godine u dobi od 35. godina.
- Mati je ostala s nas troje djece, a nakon tri mjeseca se rodio još jedan brat, sestra je bila najstarija i nas tri brata. Nakon osnovne škole upisao sam gimnaziju u Zadru, ali nakon toga nisam mogao nastaviti školovanje pošto su nam rekli da nemamo prebivalište u Zadru te sam spletom okolnosti došao u Pulu, prisjetio se Jere svog dolaska u Pulu.
Živo se sjeća točnog vremena kada je došao u Pulu u đački dom na daljnje školovanje učenika u privredi.
- Bilo je to 15. rujna 1949. godine u 10 sati, došao sam u đački dom i dobio ugovor za bravara, te sam radio u pulskoj bolnici, ali moja želja je bila da budem mehaničar, te su mi nakon nešto natezanja dozvolili da polažem za mehaničara, što sam i uspio.
Oženio se Jere 1957. godine i kaže da su u početku živjeli kod ženine sestre, ali im je žena ondašnjeg šefa kirurškog odjela bolnice Pula dr. Maria Duića pomogla, iznenadivši ga riječima da im adaptiraju stan kod tadašnje ginekologije.
- Bila su to dobra vremena, primanja su mi bila odlična, nisam nikada rekao da neću obaviti neki posao koji mi nije u opisu radnog mjesta, te su me često nagrađivali, uprava je znala nagraditi dobre radnike, sve su vidjeli i znali.
Jere voli pohvaliti žene koje su mu bile mušterije kada je otvorio automehaničarsku radionicu.
"Žene su što se toga tiče bile puno jednostavnije od muškaraca, muškarci su uvijek željeli da im auto odmah bude napravljen, dok bi žene prihvatile opcije i sugestije, tako da sam im baš zbog tog strpljenja uvijek izlazio u susret", veli nam o svom životnom pozivu ovaj vremešni ribolovni rekreativac.
Okrenuo se Jere s prove prema krmi da pospremi barku za sutrašnji ribolov, i hitro se okrenuo natrag prema nama sjetivši se da nam je zaboravio kazati da ima divnog sina koji ga redovito posjećuje, a tu su još unuci i praunuci, te je podigao ruku u pozdrav i zahvalio što smo odvojili vremena da saslušamo njegovu životnu priču.