JEZIČNI PUTOPIS ELIJA VELANA: U Fertiliji su me obuzele emocije. Molit ću lijepo, to je moj narod, to su moji ljudi, neću o politici već samo o potrošenom vremenu

Kada sam prije dvadesetak godina prvi puta ušao u Fertiliju susreo sam se sa gospođom porijeklom iz Vrsara. Bila je vlasnica male oštarije koje danas nema. Razgovarali smo o svemu pomalo, pričala mi je da su Istrani koji su stigli u gradić između 1949. i 1951. godine pokrenuli ribarski zanat.

„I Sadegnoi no i saveva cossa che xe el mar, ghe gavemo insegna' tutto…“. Dok je ona pričala ja sam čeprkao po meniju, pitao sam da li love sardele, odgovorila je potvrdno, a ja uzvratio da bi vrlo rado pojeo frigane sardele, onako da bih se više i bolje osjećao kao doma. Ona: „Picio mio ma i Sardi no i magna sardele! A lori ghe fasso una volta la setimana la jota ala triestina. I riva anche da Cagliari per magnar capussi garbi con le crepe e le luganighe de porco“. Nije bio dan jote pa sam pojeo brodet s palentom.

Tokom rada u Trstu jednom sam upoznao umirovljenog ribara iz Rovinja. Napustio je Rovinj s braćom 1949. godine i nakon lutanja po ezulskim logorima stigli su u Kalabriju na obalama Jonskog mora.

„Bili smo ribari, u Rovinju smo imali svoju ribarsku brodicu. Odlučili smo obnoviti zanat i tako smo se počeli raspitivati među lokalnim žiteljima. Pitali bi ih kojim se mrežama koriste, a oni nama: a šta su to mreže? Riba na tržnici je bilo ali oni su lovili isključivo i jedino sa minama (eksploziv).“

Ribar se u starosti vratio na sjever, da bi bio bliži Rovinju, nastanio se u jednom tršćanskom domu za starije osobe (Ricovero).  

Tada sam odsjeo u hotelu na rivi, pokraj luke, cijena je bila povoljna; danas je hotel prazan, zgrada zapuštena i vjerojatno će je srušiti. Crkva u Fertiliji posvećena je svetom Marku, na glavom molu podignut je kip venecijanskog krilatog lava. Par kilometara od Fertilije, ezuli su šezdesetih godina izgradili naselje koji se zove Maristella, netko se tamo preselio ali kuće služe većinom za iznajmljivanje turistima.

Kada su prvi ezuli stigli 1949. godine, našli su temelje i zidove grada u izgradnji po primjeru na Rašu i Carboniju: gradnja je prekinuta 1941. zbog rata. Fašizam je izbrisan i nova talijanska država ponudila je izbjeglicama mogućnost da se tu smjeste: osim temelja i zidova sve ostalo izgradili su sami… Dobili su od države i popriličnu količinu obradive zemlje.

Krajem pedesetih godina Istrani su pokrenuli poljoprivrednu zadrugu za otkup i preradu grožđa, lokalna sorta crnog grojza kojom se pravi sardinijsko vino zvan „cannonau“. Krajem sedamdesetih godina prodaja crnog vina je opala pa su Istrani iskopali brajde i na zemljištu posadili masline koje i dan danas prkose valovima mistrala.

Bakina prijateljica Anna Rismondo odvela me u maslinik, ponosno mi pokazala na stotine maslina, trud njezinog muža. Anna je u međuvremenu umrla i sad, u 2025. godini ušao sam u Fertiliju po drugi put s mlađim sinom Giannijem.

Molit ću lijepo, to je moj narod, to su moji ljudi, neću o politici već samo o potrošenom vremenu. Gradili su u Fertiliju ono što su već imali doma u Rovinju: podigli kuću i osmislili način preživljavanja na drugom moru, daleko od rodne grude.

U Fertiliju su otvorili muzej posvećen ezulima, nisam ušao, nisam zvao nikoga, lutao sam u tišini ulica malog gradića i bio sam doma.

Znao sam da će me nakon toliko prijeđenih kilometara u Fertiliji obuzeti emocije, od Istre do Istre; evo, sve je zaključeno. Zato, odmorio sam se sa sinom u restoranu obitelji Sbisa' koja svaki tjedan nudi istarski, odnosno rovinjski menu'.

Betty Sbisa' je jako susretljiva, svako toliko navrati u Rovinj, za nju je vrijeme tek prošlost, odmah smo se sporazumjeli, bez suvišnih emocija. Pričali smo o zajedničkim prijateljima u Rovinju o starim Rovinjcima koji su pokopani u Fertiliju na mjesnom groblju. Ponudila je sina s kolačem i Fantom, pitala me za ručak, a ja odgovorio da žurim da moram na trajekt u Olbiji. Gianni je obavio posao, snimio je kartezijanski red u Fertiliju, snimio je zgradu zapuštenog hotela gdje sam prije dvadeset godina spavao i onda, sjeli u auto i nastavili prema Olbiji na predzadnjoj luci putovanja.

U internetu (youtube) pronašao sam kratki dokumentarac koji je snimljen pedesetih godina i prikazuje dolazak Istrana u Fertiliju. Ako ga hoćete pogledati  nemojte obraćati pažnju na retoriku spikera, usredotočite se na crnobijele snimke… 

https://www.youtube.com/watch?v=lox5pevv1SQ&t=71s