Katja Chumak-Zhun: Pa vi niste svjesni što imate, u Moskvi je 300 dana godišnje hladno, mračno, svi su depresivni

Moskovljanka Katja Chumak-Zhun prvi je puta u Istru stigla još kao tinejdžerka, a srce joj je zarobio - Štinjan.

- Bilo je to 1995. godine, prvi puta smo došli na obiteljski godišnji odmor u Pulu i zaljubili se u more i blagu klimu. Tata je kupio kuću u blizini, u Štinjanu, kada je još bio puno manje i gotovo neizgrađeno mjesto. Od tada smo svaki godišnji provodili ovdje. To je bila obiteljska tradicija koja se nije prekidala. Tri mjeseca mora, prisjeća se Katja, koja je u Moskvi završila osnovnu i srednju školu te fakultet za filologa.

Moskva - velegrad koji nije za obiteljski život

- Morali smo dolaziti ovdje, nije to uopće moglo biti predmet rasprave i pomalo sam, kako sam odrastala, i sama počela Istru doživljavati kao svoj drugi dom. Nakon fakulteta počela sam u Istri prevoditi za Ruse, a onda se zaposlila u agenciji za nekretnine. Kada sam ostala trudna, vratila sam se roditi u Moskvu, no vrlo brzo shvatila da to nije mjesto na kojem želim odgajati svoju kćer, progovara iskreno na savršenom hrvatskom jeziku.

Pixabay

- Moskva je velegrad od 13 milijuna stanovnika u kojem se vodi brz život. Super je za posao, ali to nije grad za djecu, obitelj. Ogromne su gužve, ljudi satima putuju od kuće do posla i nazad, tamo djeca ne izlaze iz kuće sama, vozi ih se u školu i iz nje; ljudi ili rade ili sjede u automobilima u nepreglednim kolonama. Jednostavno sam skužila da to nije život kakav želim i odlučila se trajno preseliti u Štinjan, priča nam svoj životni put.

Dvije godine punopravna Hrvatica

No to, dodaje, nije bilo tako jednostavno jer je, kao strankinja, svake godine morala iznova tražiti produljenje boravišta na temelju posla, kako bi mogla ostati u Hrvatskoj. A onda, nakon četiri godine joj zbog kratkotrajnog gubitka posla nisu produžili radnu dozvolu, iako je ispunjavala sve uvjete.

- Jednostavno, kao i ja tada, dobijete naputak da u roku od sedam dana napustite Hrvatsku. A moj je život bio ovdje, kćer je išla u vrtić, tu sam imala prijatelje, prisjeća se.

Na sreću, s poslom joj je uskočio prijatelj, nastavila je raditi u agenciji za nekretnine, i nakon još šest godina, zatražila stalni boravak, a onda pokrenula proceduru traženja državljanstva kako bi u Hrvatskoj mogla živjeti bez problema.

- E, to je bila najduža i najmukotrpnija procedura koju sam prošla. Od odricanja ruskog državljanstva do dobivanja hrvatskog prošlo je dvije godine. Sada sam već dvije godine punopravna Hrvatica, veli nam uz osmijeh, dodajući da mi nismo ni svjesni koliko naša putovnica znači.

Vrijednost hrvatske putovnice

- Ljudima je to čudno, ali ja s ruskim pasošem nisam mogla ni do Kopra, ni do Trsta, a sada mogu gdje hoću. Nitko me ne zaustavlja, ne uzima mi otiske prstiju, navodi Katja.

Na pitanje vraća li se često u Moskvu, veli da ju za Rusiji ne veže puno, posebice otkako joj roditelji žive u Češkoj, dvije najbolje prijateljice u Slovačkoj i Americi, a dvije rođakinje svoj su dom također pronašle - u Istri.

Ne nedostaje joj veli, ni ruska zima ni ruska hrana, osim možda juhe, koje nisu kao kod nas, već su kompletno jelo.

- Ne fali mi ni snijeg ni zima, ja sam ljubitelj mora, sunca, mediteranske prehrane, smije se, dodajući kako oni koji ovdje žive nisu ni svjesni koliko vrijedi klima koju imamo.

- Ustaneš ujutro i sunce je. Pa vi niste svjesni što imate. U Moskvi je 300 dana godišnje hladno, mračno, svi su depresivni, ne smiju se, priča Katja dodajući da prosječan Hrvat zapravo jako malo zna o Rusiji i razmišlja o Rusima u stereotipima.

Putin i Hrvati

- Prosječan Hrvat također voli Putina i ne zna da situacija u Rusiji i nije tako bajna. Da, istina je da je on nekada imao ogromnu podršku, no ona je sve manja, kao što su i slobode u toj zemlji sve manje, a oko stanovništava steže se obruč siromaštva, veli.

Koliko je Rusija ogromna zemlja, priča nam, toliko su ogromne razlike među bogatim i siromašnim Rusima.

Bogati oligarsi svoje su bogatstvo iznijeli iz države, djeca im studiraju i žive po europskim metropolama, a stanje je u toj, u globalu siromašnoj zemlji, sve gore.

Prosječna je plaća, nastavlja, u Rusiji oko 50 tisuća rubalja, što je oko pet tisuća kuna, no najveće plaće idu i do nezamislivih 300 milijuna rubalja dok mnogi odlaze na posao svaki dan i za plaću koja iznosi tisuću i pol kuna.

U Rusiji više od 50 posto stanovništva čine penzioneri koji žive ispod granice siromaštva.

- Moskva izgleda poput svakog europskog velegrada, no izvan nje situacije je sve lošija. Ogromne razlike sve su veće, a s time i tenzije. Stoga se, veli, sve više mladih ljudi iz Rusije iseljava, priča Katja.

Dotičemo se, naravno, i aktualne političke situacije s Ukrajinom, za koju komentira kako se Rusi i Ukrajinci smatraju jednim narodom i ljudi su u šoku da bi ta situacija uopće mogla eskalirati i doći do ratnog sukoba.

Rusima je u krvi želja za carem

- Rusija je ogromna, ali centralistički uređena. Rusima je valjda u krvi želja da imaju cara, to im je lakše jer ih rješava vlastite odgovornosti. Putin je za ovu godinu u proračunu smanjio izdatke za obrazovanje i medicinu, a povećao za vojsku. Želi li rat ili još pojačati stisak nad narodom, ne znam, ali vjerujem da je Zapad napokon shvatio tko je Putin i što želi, i da ne može više imati podršku radi jeftinog plina i nafte. Putin, smatra Katja, samo igra igre moći i neće pokrenuti nikakav sukob.

Vraćajući se na svjetlije teme razgovaramo o poslu s kojim se trenutno bavi - dizajnom interijera. Otkuda sad to, pitamo?

Kreativni duo

- U agenciji za nekretnine sam napredovala, već sam bila voditelj ali onda je stigla kriza. Sjedili bi danima u uredu i telefon ne bi ni zazvonio.

Nisam znala što bih radila, a onda se sjetila izreke da se u krizi treba: posvetiti zdravlju ili naučiti nešto novo. Obzirom da sam oduvijek voljela slagati namještaj, davala prijateljima savjete oko uređenja odlučila sam u Rijeci upisati Callegari - talijansku školu mode i dizajna i nakon tri godine stekla diplomu dizajnera interijera.

Foto: Manuel Paljuh

Ovdje je, priča nam, upoznala Porečanku Vesnu Janko Finderle i odmah su si, kako veli - kliknule.

Obzirom da im je nedostajalo samopouzdanja poslove nisu htjele uzimati dok nisu završile školu i tiskale svoje zvanje na vizitke, no iako su skromno počele, sada su došle u situaciju da poslove moraju čak i odbijati zbog velike gužve, a da se ne izgube kvaliteta njihovih projekata.

Osnovale su svoju tvrtku "Home&Co" s kojom najviše uređuju kuće za odmor i apartmani, ali uredile su i dva beach bara, kafić, Kuću od kabasic u Svetom Petru u Šumi, prvu hrvatsku čitaonicu, konobu, kušaonu maslinovog ulja, nekoliko ureda... No najviše, priznaje, vole uređivati objekte za čije uređenje imaju slobodne ruke.

Dizajneri kao psiholozi

- Oko dizajna puno je posla i često smo ne samo dizajneri nego i psiholozi. Ljudi najčešće nisu spremni iskočiti iz kalupa i teško ih je nagovoriti na odmak, i iako je nama svaki projekt izazov, san dizajnera je upravo u tome da klijenta pogura malo preko granice uobičajene ugode i da pristanu na nešto novo, priča Katja, dodajući kako njima nije poanta u tome da iz kuće u kuću kopiraju i rade klonove već žele raditi raznolike projekte.

Vesna i Katja/Luka Pretegiani

Na pitanje ima li želju nešto urediti, veli kako bi voljela uređivati neki restoran, ali odmah dodaje  -  ali neka nas vlasnici puste da radimo kako želimo, neka nam daju
potpuno povjerenje i slobodu i sigurno smo da neće požaliti.

- Kad Vesna i ja uđemo u neki prostor dosta nam je desetak minuta da posložimo cijelu sliku u glavi.

Onda slijedi teži dio - kako to prenijeti klijentu i pretočiti u nacrte tlocrte, pojašnjava napominjući kako klijent zapravo plaća dizajn, ali istovremeno puno više štedi izbjegavajući greške koje bi moraju ispravljati u toku radova.

Katjine skice