Već dugi niz godina promatram Pazin, dolazim u grad s isključivom namjerom skupljanja vizualnih doživljaja da bih ga sebi definirao.
Istina, gledam ga i srcem jer sam u njemu proveo dio djetinjstva pa se memorija isprepliće s današnjicom grada na rubu ponora ili fojbe.
Zamolio sam Giannija da mi snimi par detalja starogradske jezgre. Dan nije bio prikladan, no ipak smo nešto obavili. Među ostalim, prošetali smo Korzom koji je danas postao ulica, odnosno, koji je danas podijeljen u dvije ulice: ulica Velog Jože i ulica Franine i Jurine.
Pomalo je bizarno da je Korzo srozan na običnu ulicu, to mi ne ide i ne shvaćam poantu priče. Talijanski izraz Corso jednak je engleskom terminu "main street", a radi se u svakom slučaju o prometnici koja iza sebe ima povijest, koja je značajna za urbanu strukturu grada, u biti to bi bio urbani, gradski dnevni boravak.
Dakle, Pazinci su nekada imali Korzo koji je iz nepoznatih razloga rascjepkan na dvije beznačajne, sive ulice čiji nazivi (to je izgleda jako bitno) nose jaka nacionalna obilježja.
Da situacija ispadne intrigantnija, ispod kamene table koja označava današnju ulicu Franina i Jurina postavljena je, niže, crna tablica, ispunjena sitno ispisanim slovima koji govore o povijesti te ulice, a koja je nekada bila Korzo.
Pa čitam: "Korzo - danas Ulica Velog Jože - Ulica Franine i Jurine. Na ovom prostoru nalazila se ulica Korzo, središnja gradska ulica sa knjižarama, drogerijama, papirnicama i drugim sadržajima."
Na crnoj tabli nudi se i engleski prijevod, očito da bi iznenadili engleske turiste.
Mislim, kojeg li apsurda; kafkijanska posla. Nešto postoji i istovremeno ne postoji, sad je čovjek, a ujutro se probudi kao insekt.
Izgleda da su autori ploče sami sebi priznali nemoć u održavanju i obnavljanju u vremenu urbanog entiteta koji se naziva 'main street'.
Je li Korzo nestao zbog nemogućnosti održavanja knjižara, drogerija, papirnica i drugih sadržaja, ili je posrijedi neki skriveniji razlog? Nisam pametan, jedino znam da su moji preci odlazili na Korzo, a nikako u ulicu. Na Korzu je teta Nerina prodavala kruh, sa stricem sam odlazio na pašaretu, s bakom obilazio dućane.
Inače urbana sredina Pazina je, po mom skromnom sudu, slabo istražena, o njoj se malo govori. Snimili smo ono što smo mogli. Kuće nisu desetljećima žbukane, nema farbe, sve je pomalo dotrajalo, trgovina je zamrla. Na nižem dijelu Korza nalazi se konoba koja se naziva 'Bunker', rade dobre hamburgere, ali naziv nekako strši iz konteksta...
Pazin je tipičan srednjoeuropski kontinentalni grad, u široj okolici jedino je talijanska Gorica slična. U biti hodaš Pazinom ili Goricom - osjetiš isti duh vremena. Gorica je izgrađena na Soči- Isonzo, Pazin na rubu ponora i iznad Potoka, i jedan i drugi su vodeni gradovi: iste jutarnje magle, ista vlažnost zraka, iste zore i isti zalasci, ista povijest pod habsburškom krunom i to ne jedan dan.
Pazinska je kotlina fascinantna po mnogočemu. Tu, među ostalim, caruje bijela zemlja. Napisao je Mate Balota koji je odrastao na crvenoj zemlji Vlašije: "...granica između bijele i crvene zemlje je granica između kontinenata, država, rasa...". Poprilično radikalno, ali istinito. Zamolio sam sina da snimi neke vizure koje su mi ostale u sjećanju, neki detalji koji govore o gradu.
Ulice Pazina su jedinstvene, nema grada u Istri koji je njemu sličan. I njegova kulturna povijest je isključiva: to je bilo studentsko središte s dvije klasične gimnazije, hrvatskom i talijanskom. U Gorici je djelovala njemačka klasična gimnazija, Talijani s tog goriškog područja dolazili su u Pazin. Jednako tako hrvatska omladina iz cijelog poluotoka, uključujući i slovenski dio.
Hrvatska gimnazija u Pazinu odigrala je ogromnu ulogu. Balota je bio njen đak i pisao je o gimnaziji poprilično kritično shodno karakteru izuzetnog intelektualca. No, uza sve kritike Mirković piše: "Ma kako bilo svijetlo ovoga svjetionika slabo, mutno, utuljeno, svijetlo seljačkog ferala na ulje u doba elektrike, ipak je bilo svijetlo. I zrake su njegove obasjavale na mahove ovu malu zemlju, sve tamo do Kaštelira, Vabrige, Tara i Rovinjskog sela. I gore do Brtonigle i Lovrečice i Izole, Momjana, Marezige i Doline".
To je bio Pazin i na pazinskom Korzu, đaci jedne i druge gimnazije, živjeli su svoj studentski život. Korzo, a ne ulica!
