LEGENDA PULSKOG SPORTA DRAGAN STOKIĆ-STOLE "Ponekad dječaci koje sam trenirao pritrče i zagrle me. Ne treba mi, iskreno, ništa više od toga! Lige, rezultati... sve je to manje važno!"

Pula i sport desetljećima idu ruku pod ruku. I to sigurnim korakom i jako uspješno. Nogomet, nije to potrebno naglašavati, posebno je duboko 'ugravirao' svoj trag u sportskoj tradiciji grada.

Ali, u svakom sportskom podvigu i tradiciji, uz onu glavnu, natjecateljsku priču, koja u prvi plan stavlja igrače i trenere, čija lica lako postaju (i ostaju) prepoznatljiva i daleko izvan terena, borilišta i igrališta, u šampionsku sliku ulazi i ona manje istaknuta, pozadinska priča. Priča koju kroje dobri duhovi sporta; treneri mlađih kategorija, članovi stručnih timova, idejni tvorci projekata, osnivači klubova i, tamo gdje ima sreće, 'tata-mate' za sve, koje su često sve ovo skupa, pa nekad i više od toga.

Jedan od ovakvih dobrih duhova, zaslužan za mnoge sportske priče i stasavanje mladih pulskih nogometaša je i Dragan Stokić Stole - važan 'kotač' sportske tradicije Uljanika i svega što ga je naslijedilo, a ujedno i jedan od ovogodišnjih dobitnika posebnog Priznanja gradonačelnika Grada Pule.

Petnaest godina posvećenih 'Verudežima'

Teško da se u sportskim krugovima može pronaći netko tko za Stoleta nije čuo. Puno je uspjeha uz njegovu pomoć ušlo u anale pulskog sporta u četrdesetak godina karijere koja, barem formalno, ovih dana završava umirovljenjem.

No, iza Stoleta je još puno više od toga. 

Osim što je dobri duh pulskog nogometa, godinama je 'istu titulu' nosio i kada je u pitanju gradski stadion na Verudi, na kome mu kolege kroz smijeh, ali nimalo neozbiljno, dodjeljuju titulu generala zdanja. A za one koji su se pitali tko to predvečer zaključava vrata nogometnih terena na Valkanama i 'spušta zastor' na sportski dan do novog jutarnjeg otvaranja, odgovor je ponovno - Stole.

Osim u sjećanjima koja rado priča, njegova priča krije se i u šarenim zidovima ureda u sklopu stadiona NK Uljanik. Tamo smo ga i potražili dok je, dan po dan, svoj radni vijek privodio kraju i spremao se, kako kaže u šali - za nešto dulje šetnje na Lungomare.

Život u sportu

S 'Verudežima' je proveo posljednjih 15 godina ili, može se reći, svih 15 godina 'nove ere' NK Uljanik. Naime, nakon što je povijest originalnog kluba, koga je nekadašnje brodogradlište osnovalo još 1948. godine, 2023. godine došla do kraja, iz njegovog je nasljedstva nastao današnji prvoligaš NK Istra 1961, dok je novi klub, ponovno nazvan NK Uljanik, rođen 2004. godine.

Istra 1961 uskoro se s Uljanikovog stadiona preselila na obnovljenu Drosinu, prepustivši stadion na Verudi novom Uljaniku, a "firma je tada odredila", šali se danas Stole, da njega dodijeli upravo Verudežima. Tada je i njegov sportski put naglo skrenuo u cijelosti u nogomet i školovanje mladih generacija.  'Hram' Uljanika postao je mjesto u kojoj poznaje svaki stepenik i svaku gredu.

- Do tog trenutka bio sam prvenstveno u sportskoj rekreaciji i malom nogometu. Nema što nisam radio (smijeh). Voditelj sportske rekreacije bio sam na razini cijele Hrvatske. Uljanik je tu uvijek bio jak - imali smo Sportske igre Uljanika, prisjeća se Stole, koji je, u pravilu, i sam bio voditelj barem 2-3 sporta na ovim natjecanjima.

Trofeji NK Uljanik

Nogotenis i mali nogomet

Nije priznanje gradonačelnika prva veća formalna pohvala za Stoletov rad. 2010. godine, uručena mu je i Državna nagrada za razvoj sportske rekreacije.

Godinu ranije, u Rovinju se održavao Europski festival sportske rekreacije na kome su njegovi nogometaši zauzeli drugo mjesto. No, ono što danas možda najneobičnije zvuči, odličan je uspjeh u - nogotenisu.

- Da, vodio sam i nogotenis tada. U svim sportovima koji su bili zastupljeni na natjecanju, sudionici su davali ocjene. Mi smo u nogotenisu tada dobili ocjenu 5.0, a prva sljedeća ocjena bila je 3.7. Eto, toliko su dobro igrali. Nažalost, nogotenis danas se slabo igra i skoro da ga nema, veli Stole.

No, zato se igra mali nogomet, a u iznimnu tradiciju koja se u ovom sportu danas gradi u Puli, dosta je cigala uzidao upravo on, sudjelujući dvaput u organizaciji turnira "Moja ulica, moja ekipa".

S Filipom Zoričićem na dodjeli Posebnog priznanja gradonačelnika 2025. godine

Zid njegovog ureda danas je pun zastavica, koje je skupljao u posljednjih 15 godina putujući s mladim igračima po svijetu.

- Je li neki od klubova centralnu poziciju 'zaradio' tako što ste Vi navijali za njega?, pitamo Stoleta u šali, a on se smije i kaže da mu se čini da nema upravo Rijeke, za koju je kao mali navijao jer je bila "tu, naša, lokalna, a među velikima'. Ipak je pronalazimo!

Ali, ne krije Stole da se među zastavicama krije jedna velika ljubav.

- Ovi ovdje! E,  oni su igrali nogomet samo takav! Samo takav!, kaže, pokazujući na grb mostarskog Veleža.

- Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić...., dodaje Stole, prisjećajući se i susreta s nešto mlađim Seadom Kajtazom na jednom od malonogometnih turnira "Asim Ferhatović-Hase" u Sarajevu, kada je ova legenda jugoslavenskog nogometa zapjevala Eminu!

- Ih, lijepih događaja koliko voliš, i svugdje su nas uvijek lijepo dočekivali. I vani i u bivšoj Jugoslaviji, dodaje.

50 zemalja u 15 godina

- Samo u ovih 15 godina, naša su djeca igrala s oko 50 država. To su neki nevjerojatni uspjesi. Da, naravno, možemo mi sada pričat kako se SSSR raspao u toliko i toliko država, da je Jugoslavija nekad bila jedna zemlja, ali naša su djeca stigla u Njemačku, Nizozemsku, Italiju...pa, kako da se ne skupi toliko zastavica. Tko zna bih li ja ikada vidio Berlin da nije bilo tih natjecanja. Ali, i ogromna je to bila odgovornost. Kad sve to prođe - oni dobro igrali, mi se odlično proveli. Ali, onda tek shvatiš da si preko Europe vodio po 40-ero djece, brinuo se za njih, štitio ih, i tek ti dođe u glavu da to nije mala stvar, veli Stole.

A četrdeset po četrdeset, u petnaest se godina umnožilo u brojku koju ni sam ne bi mogao odrediti, pa na pitanje koliko je dječaka trenirao u Uljaniku, mahne rukom, nasmije se i kaže: "Ma, na tisuće!".

Najvažnije je - vrijedilo je!

Najveća nagrada za kraj karijere upravo je ta, a nije mala stvar ni što je Uljanik prošle sezone skočio u višu ligu.

A hoće li se moći zaista 'tek tako' maknuti iz sporta ni sam, veli, ne zna, ali zna da je došlo vrijeme za odmor.

- U posljednje vrijeme sam se i preforsirano. Radio sam, dao sam sve što sam mogao i zadovoljan sam oni što sam dao. Sada stižu neki novi ljudi. Uostalom, novi ljudi se lakše privikavaju na nova pravila. Uljanik ide u novi život, pa je vrijeme da krene i on. 

- Evo, ove stolice za urede na stadionu kupljene su kao odlične još 80-ih, kada je firma bila bogata. Ali, nakon 40 godina i njih treba mijenjati, a kamoli mene, smije se Stole.

A, ako ostaje nešto za čime žali, uz malo razmišljanja kaže tek: "Žao mi je što su roditelji postali previše ambiciozni. Volio bih da djeca opet kao nekad slobodno igraju nogomet!.

Nikud iz sporta