Na ovotjednoj županijskoj skupštini, neurologinja dr. sc. Julijana Franinović Marković bit će predložena za dodjelu najvećeg županijskog priznanja, Grba Istarske županije.
Najzaslužnija za razvoj palijative u Istri
Ovaj prijedlog upućuje župan Boris Miletić, a obrazložen je, među ostalim, i činjenicom da je dr. sc. Julijana Franinović Marković najzaslužnija osoba za razvoj palijativne skrbi u Istarskoj županiji, zahvaljujući intenzivnom radu od početka volonterskog djelovanja unutar Lige protiv raka pa sve do osnivanja prvog palijativnog tima u sustavu Istarskih domova zdravlja i pokretanja inicijative za izgradnju hospicija u Puli. Posebno je naglašen i liječničin doprinos senzibiliziranju javnosti kada je palijativna skrb u pitanju.
„Kao stručna voditeljica multidisciplinarnog tima, organizirala je prepoznatljiv sustav – istarski model palijativne skrbi koji podrazumijeva maksimalnu moguću podršku pacijentu i njegovoj obitelji“ navodi se u županovom prijedlogu, uz pojašnjenje da je upravo ovo dovelo do formiranja takozvanih mobilnih palijativnih timova.
Jedan čovjek ovo ne može napraviti sam
Povodom ove vijesti, razgovarali smo s dr. Franinović Marković o priznanju, radnom iskustvu, sustavu palijative kakav danas postoji u Istarskoj županiji, ali i o nedavnom odlasku u mirovinu i planovima.
- Sigurno da je velika čast dobiti jedno takvo županijsko priznanje, ali vrlo sam svjesna da iza toga stoji rad velikog broja ljudi. To jedan čovjek ne može napraviti sam. Mislim da je ovo nešto što ide na moje ime, ali iza toga stoji ono što mene najviše raduje – činjenica da imamo jako mnogo ljudi u gradu, županiji, Crkvi, pa i u Ministarstvu, koji su dali svoj maksimum u području palijative. Svi su oni dali jedan veliki obol kako bismo mi, kao zajednica, mogli u tim strukturama brinuti o onima kojima je to najpotrebnije, rekla nam je dr. Franinović Marković.
Posebno je sretna, kaže nam, što vidi da danas imamo senzibilizirano stanovništvo. Izgradnja hospicija u Puli ulijeva joj nadu da se ide u dobrom smjeru i priznaje da je za nju, osobno i profesionalno, veliko olakšanje živjeti u zajednici gdje se prepoznaju ljudi u najvećoj potrebi, poput onih pred kraj života. Ipak, kaže nam liječnica, palijativna skrb podrazumijeva mnogo više od samog instucionaliziranog i izoliranog pristupa.
- Naš cilj i neka naša nit vodilja jest dati jednako dostojanstvo ljudima kada se rađaju i kada odlaze sa ove naše male „zemaljske kuglice“, a to se ne može napraviti samo profesionalno. To ne mogu napraviti nikakve institucije, to možemo samo svi skupa napraviti, rekla nam je sugovornica, još jednom ističući kako je nagrada za njezin trud tek vrh sante leda zajedničkog rada.
S obzirom da sam ja neurolog, oduvijek sam znala koje su potrebe bolesnika koji imaju značajna funkcionalna ograničenja te kako zdravstveni sustav ne može sam odgovoriti na to
- Mi imamo najbolji mogući sustav palijativne skrbi. Je li on dovoljan? Nije. Ali, taj dio koji nije, ne može rješavati samo zdravstvo, to moramo rješavati kao zajednica, objašnjava dr. Franinović Marković i dodaje kako se palijativa susreće s puno teškoća, od kompleksnih problema koje imaju sami bolesnici i njihove obitelji, do bazičnog sustava koji ima teškoća u funkcioniranju, koordinaciji i povezanosti sa socijalnim sustavom. Puno je toga, kaže nam, s čime je jedan palijativni bolesnik povezan i važno je naći način da se ovakve razjedinjenosti premoste kako bi se pacijentima pomoglo.
- S obzirom da sam ja neurolog, oduvijek sam znala koje su potrebe bolesnika koji imaju značajna funkcionalna ograničenja te kako zdravstveni sustav ne može sam odgovoriti na to. Tu možemo mi kao zdravstvo, socijala i crkvena zajednica, ali i kao ljudi, napraviti puno više, objašnjava nam dr. Franinović Marković i kaže kako je svjesna da ljudi ponekad zaziru od teme kraja života jer je teška, ali i neminovna.
Pulski hospicij
Svatko može pomoći
Izuzetno je zadovoljna volonterima aktivnim u Ligi proziv raka, kaže nam, ali i svjesna kako postoji još puno prostora za pomoć građana. I mnogi bi zaista rado pomogli, ali ne znaju kako. Dr. Franinović Marković smatra da je upravo iz tog razloga važno tražiti načine da se ova tema na ispravan način prenese odraslima, ali i djeci.
- Hospicij mi se čini da bi bio izvrsna integracija - ja ga stalno zovem "kasica-prasica" dobrote i civilizacijskog dosega jedne zajednice. Tu može svatko dati ono što ima. To ne znači stalno biti s bolesnicima ili s njihovim obiteljima. Postoji tisuću načina. Postoje djeca u vrtiću i školama koja slikaju i izrađuju keramičke magnete za Dane u plavom – to je nešto prekrasno. Ta djeca onda znaju da mogu nešto dati društvu. Volontiranje treba potaknuti u što ranijoj dobi kao izvanškolsku aktivnost, da ne bježimo od tih ljudi nego da im se približimo. Djeca se ionako s tim moraju susresti. Bolje je da se susreću dok imaju neku kontroliranu bazu, objašnjava nam liječnica, dodajući kako se djeca, nažalost, ponekad rano susreću s gubitkom voljenih te kako su njihove traume nakon gubitka često zanemarene.
Radit ću dok imam snage
Poruka na telefonskoj „sekretarici“ liječničine poliklinike od Nove godine pruža informaciju kako je poliklinika zatvorena. Dr. Franinović Marković u šali kaže da je i sam odlazak u mirovinu iz privatne prakse vijest jer male poliklinike nisu jako nametljive na tržištu i održati se više desetljeća nije zanemariv podvig.
– 28 godina privatne prakse je kao 28 godina držanja butige, smije se dr. Franinović Marković.
Ali, iako svježe u mirovini, liječnica djeluje vrlo aktivno i puna planova. Pitamo je za kraj hoće li se nastaviti baviti aktivnostima u području palijative.
- Dok imam snage. Ali, ja bih voljela da to počne preuzimati netko mlađi. Htjela bih donekle ostati u tome dok se ne uspostavi hospicij, ali da to bude ona funkcija koju smo zamislili. Da ne bude samo smještaj i terapija kao zdravstvena ustanova, nego da dobije i malo tih „začina“ stanovništva.
