Dok se vraćamo prema Medulinu, ostaje osjećaj da je najveća vrijednost ovog prostora upravo njegova raznolikost. Svaki otočić, svaka uvala i svaki lokalni naziv pričaju svoju priču. Ostaje samo pitanje hoćemo li ih uspjeti sačuvati i za generacije koje će ovim morem ploviti nakon nas
Dok se vraćamo prema Medulinu, ostaje osjećaj da je najveća vrijednost ovog prostora upravo njegova raznolikost. Svaki otočić, svaka uvala i svaki lokalni naziv pričaju svoju priču. Ostaje samo pitanje hoćemo li ih uspjeti sačuvati i za generacije koje će ovim morem ploviti nakon nas
Postoje mjesta koja svoju pravu ljepotu otkrivaju tek kada ih promatrate s mora. Medulinski arhipelag jedno je od njih. No, tek kada ga obiđete s ljudima koji na ovom moru provode velik dio života, shvatite da svaki rt, otočić i uvala imaju svoje ime, svoju priču i svoje mjesto u identitetu juga Istre.
Na reportažnoj plovidbi društvo su nam pravili iskusni medulinski nautičari.
Isplovljavamo iz uvale Burle ostavljajući s desne strane Marinu Pomer, Tašaleru, Runke, Guvninu uvalu i Močile, a s lijeve Vižulu i Kašteju.
Dalje će se nizati Trumbuja, Šekovac, Portić, Kolumbarice, Porer, Albanež, Finera, Levan, Marlera, Bodulaš i Ceja. Taj niz imena nije tek geografski popis. To su stoljećima stari lokalni toponimi koje stanovnici Medulina i Premanture i danas čuvaju kao dio svoje pomorske i kulturne baštine.
Točno je podne. Sunce nemilosrdno prži, termometar pokazuje 36 Celzijevih stupnjeva, dok je more gotovo deset stupnjeva hladnije.
U uvali Burle plovimo propisanih pet čvorova. Dubinomjer pokazuje svega metar i pol. Naši domaćini podsjećaju kako se upravo ovdje sedamdesetih godina prošloga stoljeća ljudi dolazili mazati muljem vjerujući u njegova gotovo čudotvorna ljekovita svojstva. Danas znamo da je riječ bila tek o jednom od mnogih mitova toga vremena.
Već na izlazu iz zaljeva postaje jasno koliko je ovaj akvatorij živ. Ovdje se susreću plovila koja izlaze iz Medulina, Pomera i Runki prije nego što krenu prema otvorenijem moru.
Kako napuštamo zaklon zaljeva, more postaje gotovo nestvarno prozirno. Uz istočnu obalu Kamenjaka izmjenjuju se nijanse tirkizne i tamnoplave boje, dok se na pučini nalazi gotovo sve što može plutati – od djece na madracima, kajaka i SUP-ova do brzih glisera, jedrilica i luksuznih jahti.
Prva postaja je Uvala Portić, odnosno Portorošo kako ga nazivaju Medulinci. Već oko podneva ovdje je usidreno četrdesetak plovila. Kako doznajemo od naših domaćina, do kasnog poslijepodneva njihov će se broj nerijetko i utrostručiti.
Sama činjenica da ljudi žele boraviti upravo ovdje nije problem. Problem nastaje kada infrastruktura ne prati broj posjetitelja. Organizirana sidrišta mogla bi zaštititi podmorje i omogućiti da svi uživaju u prostoru bez trajnih posljedica za prirodu, a Javna ustanova Kamenjak bi mogla i dodatno zaraditi naplaćivanjem sidrišta.
Plovidbu nastavljamo prema Velikoj i Maloj Kolumbarici, odnosno Golumberama, kako ih nazivaju Medulinci. Prizor je gotovo nestvaran. Brodice pokušavaju pronaći mjesto za sidrenje, kupači plivaju između njih, a iznad poznate špilje neprestano odjekuju skokovi sa stijena. Sve funkcionira, ali dojma smo da je dovoljno nekoliko sekundi nepažnje da se idiličan prizor pretvori u ozbiljnu nesreću.
Želeći pobjeći od gužve okrećemo prema Poreru.
Odjednom se žamor s Kamenjaka gasi. Ostaje samo šum mora i vjetra.
Usred pučine uzdiže se kameni svjetionik koji gotovo dva stoljeća dočekuje pomorce na ulazu u sjeverni Jadran. Današnji svjetionik dovršen je 1846. godine prema projektu Pietra Nobilea i još uvijek djeluje gotovo jednako dostojanstveno kao u vrijeme kada je njegovo svjetlo bilo jedno od rijetkih sigurnih orijentira na ovom dijelu Jadrana.
Nedaleko od njega prolazimo uz Albanež. Naši domaćini pokazuju mjesto gdje morsko dno vrlo brzo ponire prema dubinama većim od osamdeset metara. Upravo zbog takvih prijelaza ovo je područje oduvijek poznato među ribarima, kao bogato ribom.
Zapadnjak nam sada puše u krmu pa gliser gotovo leti prema Fineri. Ovaj mali otočić ostao je izvan glavnih turističkih ruta i upravo zato čuva mir kakav je na mnogim drugim mjestima odavno nestao. Ljubitelji ronjenja dobro znaju koliko je podmorje oko Finere bogato životom.
Potpuno drugačija slika dočekuje nas na Levanu.
Kako doznajemo od naših domaćina, upravo je ovo danas najopterećenija lokacija Medulinskog arhipelaga. Sidra padaju jedno za drugim, a između njih teško je pronaći slobodan komadić mora.
Ono što se s površine ne vidi skriva se ispod brodova - Livade posidonije.
Tijekom našeg boravka izbrojili smo tridesetak plovila usidrenih upravo na njima. Malo tko od njihovih posada uopće je svjestan da sidro i lanac u svega nekoliko minuta mogu uništiti biljke kojima su potrebna desetljeća da ponovno izrastu. Posidonija nije obična morska trava, nego jedna od najvažnijih morskih cvjetnica Mediterana, prirodni rasadnik života bez kojeg bi Jadran izgledao sasvim drukčije.
Naši domaćini pritom upozoravaju da najveći problem nije zla namjera, nego neznanje. Sve je više plovila iz rent-a-boat ponude čiji korisnici prvi put upravljaju brodom, ne poznaju pravila sidrenja niti su svjesni koliko je ovaj ekosustav osjetljiv. S druge strane, posljednjih godina primjećuju i pozitivne pomake. Kontrola glisiranja pomorske policije i Lučke kapetanije Pula znatno je češća nego nekada, kazne su visoke, pa je divljanja uz obalu sve manje.
Kod Marlere vrijeme ponovno usporava. Stari svjetionik mirno promatra more, dok pokraj njega polako prolazi velika jahta. Prizor kao da spaja dva svijeta – onaj u kojem je more bilo pitanje opstanka i ovaj današnji, u kojem je postalo mjesto odmora.
Primjedba koja je poznata svima koji za jakog juga posjete Marleru, je nesnosan smrad koji se javlja iz ispusta koji je 1.500 metara od obale. I naš kapetan naglašava da bi bilo bolje da je duži za još kilometar.
Povratak vodi preko Bodulaša. Na otočiću nas dočekuju njegova dva najpoznatija stanovnika – stari bikovi koji ovdje žive gotovo cijeli život. Rođeni su na Bodulašu, nikada ga nisu napustili, a o njima i danas brine obitelj Lorenzin, redovito im dovozeći vodu jer je na otoku nema.
Nekada su se goveda napasala i na Fineri, danas su upravo ova dva mirna diva posljednji podsjetnik na nekadašnji način života.
Posljednje odredište je Ceja.
Nakon nekoliko sati na moru domaćini nas uvjeravaju da ovdje kušamo kalamare. Nije im trebalo dugo.
Pogled na uređenu obalu, restoran koji se nenametljivo uklopio u okoliš i mirnija atmosfera pokazuju da turizam i očuvana priroda ne moraju biti suprotstavljeni pojmovi.
Možda upravo Ceja najbolje pokazuje kako bi mogao izgledati razvoj cijelog Medulinskog arhipelaga u turističkom pogledu.
Dok se vraćamo prema Medulinu, ostaje osjećaj da je najveća vrijednost ovog prostora upravo njegova raznolikost. Svaki otočić, svaka uvala i svaki lokalni naziv pričaju svoju priču. Ostaje samo pitanje hoćemo li ih uspjeti sačuvati i za generacije koje će ovim morem ploviti nakon nas.
Ovim putem pozivamo vlasnika, ako prepozna svoje životinje, da se javi i pobrine za njih. Također, ako netko ima informacije o tome kako su koze završile na Fraškeru ili zna kome pripadaju, može se javiti našoj redakciji ili nadležnim službama kako bi se ova situacija što prije razriješila
Zainteresirani mogu do 1. rujna iskazati interes za smještaj, boravak, pomoć u kući i savjetovanje, a prikupljeni podaci poslužit će za planiranje rada Centra
Ekipe očekuju sportsko nadmetanje, bogate nagrade, glazbeni program i cjelodnevna zabava uz more
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
