Mlada Puležanka u Orkestru Opere HNK u Zagrebu. Letizia Roce: "Problem je kada se školuješ za glazbenika, a rijetko imaš priliku čuti klasičnu glazbu"

Letizia Ulika Roce trenutno je jedina glazbenica iz Istre koja svira u Orkestru Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U svibnju je, nakon dva kruga audicija, dobila mjesto vođe dionice drugih violina, a u lipnju je diplomirala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. 

Svoje glazbeno obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Puli. Tijekom razgovora prisjetila se kako je violinu izabrala kao dijete bez puno razmišljanja i da je u osnovnu glazbenu školu jedva upala.

“Dvoumila sam se između violine i flaute, bez nekog konkretnog razloga, valjda mi se to tada najviše svidjelo. Mama je nekako bila više za violinu nego za flautu. Ja sam pristala i eto. Nije tu bilo ikakvih očekivanja”, prisjetila se Letizia.

“Ja sam se upisala u Glazbenu malo ranije. sa sedam i pol godina. Imali smo prijemni, odmah audicije od malih nogu. Na audiciji je profesor nešto svirao na klaviru i ja sam to trebala otpjevati. Ja sam valjda to jako loše otpjevala i on mi je rekao, otprilike, da dođem neke druge godine. Međutim, te godine je bilo malo ljudi koji su htjeli upisati violinu, pa su me uzeli čisto da netko upiše violinu. Tako da možda da je bilo više ljudi, možda da sam bila u nekom većem gradu, ne bih ni upala u školu jer sam loše pjevala”, rekla je Letizia kroz smijeh.

Kako ti je na novom radnom mjestu?

Ova pozicija mi je najdraža pozicija u orkestru, to sam oduvijek htjela. Nisam nikad mislila da ću završiti u Operi, ali se otvorilo to mjesto i ja sam se prijavila da vidim kako to izgleda.

Naše audicije za posao su različite od drugih. Moramo svirati u dva kruga. Jedan krug je iza paravana, da nas se ne može vidjeti. Tako da je to cijeli proces. Ja sam htjela vidjeti kako to izgleda. Išla sam više na tu audiciju da se pripremim za budućnost. I na kraju sam dobila posao.

Zadovoljna sam, sviđa mi se i dobar mi je kolektiv.

Završila si osnovnu i srednju Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova u Puli. Kakvo ti je bilo to iskustvo?

Meni je bilo super tu. Ja sam uvijek dobivala poticaj od Glazbene škole za natjecanja i za seminare. Uvijek me nekako podržavala cijela Glazbena i imala sam super profesorice. Prvo sam bila kod Nensi Krupić i poslije kod Kristine Sponze. One su obje bile super i mislim da je to dio razloga zašto sam htjela nastaviti dalje.

Foto: Letizia Ulika Roce

Kada si iz manjeg grada, nema toliko puno učenika i onda te profesori jako guraju, jako su uz tebe i nije tolika konkurencija. S druge strane, neke stvari su uvijek bile lakše za ljude iz većih gradova. Recimo, ja tu nikad nisam baš slušala klasične koncerte. Kad sam ja bila u osnovnoj i srednjoj školi, bilo je toga jako malo. Velik je problem kada se školuješ za to, a nemaš priliku čuti kako bi to trebalo zvučati.

Većina učenika koji žele ići u glazbenu srednju školu biraju između pohađanja isključivo glazbene škole ili pohađanja dvije škole paralelno. Ti zapravo imaš oba iskustva.

Ja sam Osnovnu glazbenu školu upisala ranije. Tako da sam prvi srednje u Glazbenoj školi upisala kada sam bila u osmom razredu na Verudi. Upisala sam Gimnaziju i išla sam dvije godine tamo. Znači, završila sam drugi razred Gimnazije i treći razred Srednje glazbene škole.

Trebala sam jednu godinu produžiti ili pauzirati. Onda sam odlučila odslušati dva razreda opće-obrazovnih predmeta u jednoj godini, znači treći i četvrti razred proći u jednoj godini. To bi mi u Gimnaziji bilo preteško, pa sam se odlučila prebaciti samo u Srednju glazbenu školu. Tehnički sam išla tri godine u srednju školu i onda sam upisala fakultet.

Ja bih apsolutno svima preporučila da idu u dvije škole. Mislim da je znanje koje dobiješ, pogotovo u gimnaziji, neusporedivo sa znanjem koje dobiješ u srednjoj glazbenoj školi. Pogotovo jer nekih predmeta ni nema u glazbenoj. Na primjer, fizike, kemije, biologije, geografije.

Mislim da mi je to bilo super, upoznala sam puno ljudi i nekako je šira zajednica u Gimnaziji. Istina je da možeš više vježbati, više se posvetiti glazbi kada si samo u Glazbenoj školi. Ali meni bi bilo jako žao da nisam išla u Gimnaziju. 

Mislim da je bitno da imaš neko općenito znanje jer nitko ti na kraju ni ne garantira da ćeš upasti na Akademiju, možda se odlučiš poslije baviti nečim drugim. Također, mature je puno lakše napisati ako ideš u Gimnaziju. Meni je drago što sam išla u dvije škole.

Nakon srednje škole upisuješ Muzičku akademiju u Zagrebu. Kako ti je prošao prijemni, je li ti bilo jako stresno?

Na Muzičku akademiju nije toliko teško upasti, kao na primjer na Dramsku akademiju, ali cijeli taj proces je jako stresan. Kao i audicije za posao. Moramo svirati i položiti teoretski dio. Sve u svemu je dosta stresno. Ja sam se tada dosta pripremala za to. I pretpostavljala sam da ću proći jer sam stvarno bila spremna pa mi nije bilo toliko stresno. Ali mislim da je svaki put stresno kad ideš negdje gdje moraš upasti u određenu kvotu.

Mislim da se tog stresa mi muzičari generalno ne možemo baš riješiti.

Koncert s Filharmonijom, foto: Letizia Ulika Roce

Kako roditelji gledaju na tvoje glazbeno obrazovanje i karijeru?

Mama nije uopće iz glazbenog svijeta, a tata svira harmoniku i išao je u OKUD kada je bio dijete. Oni su me uvijek podržavali. Nikad nije bilo onih komentara “pa šta ćeš ti s tim poslije.”

Ja sam dosta rano krenula ići na natjecanja i skužili su da mi to ide. Kasnije je bilo prirodno da ću upisati srednju Glazbenu školu. Najviše sam se u tome pronalazila.

Iskreno ne znam ni koji bih faks upisala da nisam upisala Muzičku akademiju. Nekako mi je bilo logično da ću upisati Akademiju.

Nakon toliko godina sviranja, imaš li još uvijek tremu prije nastupa?

Najčešće nemam. Ako ono što sviram nije preteško ili ako imam note ispred sebe, onda nemam tremu. U orkestru mi nije nikad stresno svirati. Sad sam imala koncerte u Rovinju i u Puli u crkvi sv. Franje. I to mi je super. To je nekako moja publika, dođu mi moji prijatelji, obitelji i to mi nije stresno.

Svirala sam solo sa Zagrebačkom Filharmonijom u Lisinskom u Zagrebu i to mi je bilo grozno stresno. To mi je baš bio najstresniji događaj valjda u životu. I to ne bih ponovila. To je razina stresa da više nisi siguran koliko si prisutan. Veliki je stres jer je velika dvorana, veliki orkestar iza tebe i ogromna odgovornost.

Najgore mi je kad sviram pred kolegama muzičarima jer oni znaju ako nešto pogriješim ili ako nešto nije dobro.

Klasična glazbena scena u Hrvatskoj nije velika. Je li kompetitivnost jako izražena na Akademiji?

Velika je kompetitivnost na Akademiji. Ja sam imala sreće jer sam na godini imala super ekipu i stvarno smo se svi podržavali. 

Generalno kad gledam, kompetitivnost je dosta visoka, ali to je takav posao. Za sve su potrebne audicije. S nekim zanimanjima i fakultetima posao puno lakše pronađeš. Kod nas za sve moraš prolaziti audicije, stres je konstantan. I na te audicije dođe nas, na primjer, deset i samo jedan prođe. Mislim da je to slično kao u glumi i sportu. Nažalost, nema opcije da svi uspiju jer je jako malo mjesta, pogotovo je malo dobrih mjesta koja svi žele. I onda je kompetitivnost još veća.

Nije to nešto nužno loše. Mislim da te to čak i gura da se više trudiš. Jer da nemaš nikakvu konkurenciju, ne bi imao ni toliku motivaciju. Ovako kad je puno ljudi koji su dobri to te još više tjera da radiš. Mislim da je to zapravo super dok god je u nekim zdravim količinama. 

Gdje ti je najdraže svirati?

Sviranje u komornom sastavu mi je najdraže. Jedino mi je bitno da sviram s ljudima koji su mi dragi i koji super sviraju. Glazba za komorne sastave mi je jedna od najdražih. Kada sviraš u komornom sastavu nisi sam, a opet si bitan i ta atmosfera koja se mora stvoriti među vas nekoliko je jako bitna. To je nešto posebno. Čak i kad sviraš isto djelo s nekim drugim bit će različito. Ljepota je u tome što svatko donese nešto svoje. Voljela bih u budućnosti imati neki stalni komorni sastav. Nažalost, dosta je teško živjeti od toga ovdje.

Iduće godine ostajem na Akademiji samo zbog komornog sastava. Diplomirala sam, ali čekam odobrenje da mogu doći svirati kao alumna u jednom kvintetu. Radit ću sa super ljudima i odličnim profesorom. To će mi biti stvarno gušt, jako se veselim tome i baš sam htjela nekako nastaviti školovanje. To će mi biti super uz posao i da se malo vratim u studentski život.

Tijekom fakulteta dvije si godine provela na Akademiji u Budimpešti. Kako ti je bilo tamo?

Njihova je Akademija jako poznata, međunarodno priznata, i jako je na visokom nivou. Ima puno više ljudi, puno više profesora, nego na Akademiji u Zagrebu. Razina jest viša tamo, ali mislim da je udio talentiranih ljudi tamo i u Zagrebu jednak. Mislim da je njima osnovno i srednjoškolsko glazbeno obrazovanje puno jače nego kod nas. Zato je generalno nivo tamo viši jer su oni, prije nego što su došli na Akademiju, bolje svirali.

Oni imaju puno svojih poznatih skladatelja i dirigenata. Puno dobrih orkestara dolazi tamo svirati, pa imaš priliku čuti odlične koncerte. Kulturni život im je predobar. Ja sam svaki drugi dan tamo išla na koncerte. To je toliko dobro.

Kakva je, po tebi, klasična glazbena scena u Hrvatskoj?

Sviđa mi se što po ljeti imamo jako puno festivala. Svirala sam na Dubrovačkim ljetnim igrama, sljedeći tjedan idem u Zadar, sviram na Večerima sv. Donata. Sviramo i na Osoru, u Splitu, na Lošinju. To je super, ali bilo bi dobro da je tako tijekom cijele godine.

Problem je i što je sve jako centralizirano u Zagrebu. Na primjer, ljudi u Puli nemaju puno prilika za čuti klasičnu glazbu. Imamo Pulsku klasičnu zimu, tako da se počelo nešto pokretati. Ja se nadam da će biti sve više i više toga. Smatram da i u manjim gradovima i ostalim regijama treba biti prisutna klasična glazba. To je isto neka vrsta obrazovanja.

Iako i da bude više događaja, ne znam koliko bi bili posjećeni. Trebala bi se generalno promijeniti slika prema klasičnoj glazbi. 

Primijetila sam da koncerti u Lisinskom budu poluprazni. To je žalosno. Osim kada dolazi Berlinska filharmonija, tada ljudi kupuju karte. I primijetila sam da je opera super posjećena. Kada su koncerti Filharmonije ili Orkestra HRT-a bude premalo ljudi. Bude mi žao vidjeti kada dolaze neki solisti izvana, a dvorana bude poluprazna. Vani ljudi puno više odlaze na koncerte klasične glazbe, koncerti budu krcati. Ne znam što je zakazalo u Hrvatskoj. Trebalo bi krenuti od obrazovanja u osnovnim školama i poticati mlade i djecu na slušanje klasične glazbe.

U Njemačkoj, Nizozemskoj, Mađarskoj, Austriji klasični koncerti su jako posjećeni. U Mađarskoj sam svirala jedan koncert baš namijenjen djeci. Oni dosta forsiraju da se djeca upoznaju s klasičnom glazbom. 

Klasičnu glazbu moraš shvatiti, a za to ti treba obrazovanje. U osnovnoj školi se previše djecu forsira da uče teoretske stvari. Da se mene pita, ja bih samo vodila djecu na koncerte, puštala im klasičnu glazbu. Možda im pokazala nešto što nisu bili svjesni da vole.

Planiraš li karijeru nastaviti u Hrvatskoj?

Prije sam planirala ići vani na postdiplomski, ali kako sam sad dobila posao to je jako malo izgledno. Iskreno, ne bih išla živjeti i tražiti posao vani.

Dosta ljudi misli da je bolje vani, presele se i onda se vrate. Vani su bolje plaće, ali standard života je viši i puno više rade. Imaju puno više proba. Kod nas je stvarno dobar omjer rada i koliko dobiješ za taj rad jer se možeš posvetiti drugim stvarima. Ima dosta ljudi u glazbi koji se vraćaju iz inozemstva.

Meni je Zagreb zapravo taman grad za živjeti. Nije premali, a opet nije ogroman i siguran je.

Ja bih rekla da je vani bolja kvaliteta muzičkog života. U inozemstvu ima više prilika za glazbenike, puno je više orkestara i inozemnih gostovanja, bolji je kulturni život pa je to inspirativno za mlade glazbenike.

Ipak, mislim da u Hrvatskoj ima više pozitivnih stvari i trenutno ne planiram tražiti posao i živjeti u inozemstvu.