Nikola Pezić: “Ako ti je najveći problem u životu to što će par stotina ljudi prošetati centrom grada, blago tebi!”

Uoči trećeg pulskog Pridea razgovarali smo s Nikolom Pezićem, antropologom i hispanistom, poduzetnikom u turizmu, gastronomskim entuzijastom i naturaliziranim Istrijanom kojem nikad nije bio problem otvoreno govoriti o LGBTQ+ temama. Povod je i njegovo vjenčanje, odnosno sklapanje životnog partnerstva s Goranom u kolovozu.

Pričao nam je o ljubavi, partnerstvu, istospolnom roditeljstvu, Prideu, ali nije mu bio problem odgovoriti ni na intimnije teme, poput aplikacija za upoznavanje i otvorenih veza. Govorio je i o tome kako je biti ono što, nažalost, mnogima i dalje teško pada prihvatiti. Upravo zbog toga danas će se pulskim ulicama po treći put prošetati ljudi različitih spolnih orijentacija i rodnih identiteta, ujedinjeni u zahtjevu za vidljivošću i prihvaćanjem.

Prije razgovora Nikola ipak ističe jednu važnu stvar: ne smatra se nikakvim predstavnikom LGBTQ+ zajednice, niti njezinim glasnogovornikom. Sve što govori, govori isključivo u svoje ime.

S Goranom si u vezi gotovo 11 godina, a u kolovozu ćete sklopiti životno partnerstvo. Što to, pravno gledano, znači za homoseksualni par? Kakav je vaš status i jeste li ravnopravni svakom drugom bračnom paru?

Ravnopravni jesmo gotovo u svemu, barem na papiru. U praksi zna biti druga priča, i neki tihi, suptilni oblici diskriminacije javljaju se i dalje, iako osobno nisam doživio ništa od toga, niti znam ikoga da jest. Ono što izvorno nije pokriveno životnim partnerstvom je pravo na posvajanje djece, no jedan je gej par nakon dugogodišnje sudske bitke uspio prvo udomiti, zatim i posvojiti djecu – što bi značilo da to sada mogu i ostali parovi. No tu do izražaja dolazi praksa, odnosno slučaj da pravo postoji na papiru, ali u stvarnosti ga je jako teško ostvariti jer institucije bacaju klipove pod noge. Koliko mi je poznato, još se nekoliko parova bori za posvajanje pred sudovima iako to više ne bi trebalo biti potrebno.

Ne želiš biti roditelj uopće ili je razlog i mukotrpna birokracija?

I to je djelomično razlog – divim se parovima koji su prošli kroz sito i rešeto da bi postali roditelji, ali ja to u ovome času života ne bih. Trenutno nisam u poziciji da odgajam dijete – doista ne želim biti loš roditelj. Ali ne isključujem da ću jednog dana razmišljati o tome.

Moraju li istospolni roditelji i dalje računati na osudu društva? Je li ona kod nas još uvijek neizbježna?

Za osudu društva nisu krivi istospolni roditelji. Postoje brojna znanstvena istraživanja koja pokazuju da su razvojni ishodi djece istospolnih roditelja u prosjeku identični onima djece iz hetero brakova, a ponekad i bolji, iz jednostavnog razloga što se istospolnom paru dijete nikako ne može slučajno desiti. Dijete iz takve veze je svakako željeno - samo imajte na umu što sve istospolni par mora proći da bi postali roditelji. Očekivano je da će takvi roditelji djetetu biti izuzetno posvećeni. Iako, naravno, glupo bi bilo reći da smo automatski bolji roditelji.
Što se tiče osude, za nju kriva može biti isključivo okolina. Ljudi koji imaju nešto protiv gej roditeljstva obično se skrivaju iza silne brige za dječju dobrobit – ali ako širiš narativ da su dugine obitelji nekako izopačene, kao što takvi često rade, djetetu za kojeg si navodno silno zabrinut možeš jedino naškoditi. Dobra stvar jest – barem prema šačici primjera za koje znam – jest što ljudi koji upoznaju duginu obitelj obično reagiraju dobro. Kad pred sobom imate stvarne ljude, ne nešto što ste vidjeli na televiziji ili društvenim mrežama, gdje je izuzetno lako istresati negativu, puno je teže reagirati loše. Ljudi koji upoznaju istospolni par s djecom možda će se u početku čuditi, no imat će priliku vidjeti da neka značajna razlika u odnosu na hetero parove doista ne postoji. I u tom slučaju problema neće biti.

Prije prvog pulskog Pridea rekao si da ne očekuješ previše ljudi, ali da će broj s godinama rasti. Što očekuješ od ovogodišnjeg, trećeg Pridea?

Na prvoj pulskoj povorci doista se okupilo više ljudi nego što sam očekivao, vjerojatno zato što je bio premijerni. Kakav će biti treći, stvarno ne mogu predvidjeti. Društvena situacija se nije puno promijenila od prije tri godine. Ljudi i dalje pokazuju posvemašnje nerazumijevanje prema povorci, a kada im pokušaš objasniti, odbijaju shvatiti. Generalno izbjegavam prepucavanja po društvenim mrežama, ali na ovakvim temama znam pokleknuti i upasti u rasprave s nasumičnim ljudima, sve u nadi da im se da objasniti. Nažalost to često završava tako da se zakopaju u pretežno glupave stavove, ne shvaćajući da svojim primjerom pokazuju da je povorka itekako potrebna. Ali OK, legitimno je da povorka nekome smeta, ali čak i taj netko valjda može izdržati jedno popodne gdje će se par stotina ljudi prošetati centrom grada, kojem u to doba i taj čas ionako vlada tapija. Ako ti je to najveći problem u životu, blago tebi. Netko će reći, ali meni se to nameće – ali niti mi išta namećemo niti nam je to cilj; svatko bira kojim će medijskim sadržajima biti izložen. Ja stvari koje me živciraju ili ne zanimaju hladno ignoriram, preporučam to i ostalima.

Meni se, pak, čini da smo kao društvo polariziraniji nego ikad. Ne čini li ti se?

Teško mi je procijeniti. Na društvenim mrežama svakako preteže negativa, ali posve je moguće da su ti ljudi samo glasna manjina, dok se onima razumnijima ne da trošiti vrijeme na daveže. Imaju pametnijeg posla nego pjeniti se po internetu.
Ali shvatio sam još nešto u vezi toga, a to je da su to sve internetski ratnici. Hrvati se generalno vole živcirati, istresati žuč i gorčinu iz sebe – ali njihova reakcija na pojave koje ih smetaju svodi se na to. Nikada doista ne poduzimaju ništa. Primjera radi, za zagrebačku povorku komentarijat je masovno pisao da se „mi normalni trebamo okupiti i pokazati pederima da nas ima puno više“. Ja sam im pisao – samo dajte. Skupite se i napravite protuprosvjed, imate pravo na to. Stotine vas je lajkalo pozive na njega, dakle zainteresiranih ima. I što se desi? Ama baš ništa. Bilo je i pokušaja organizacije straight pridea – skupilo ih se za na prste jedne ruke nabrojati. Zašto? Jer, budimo realni, povorka ponosa tim ljudima zapravo ništa ne znači u životu. To što se pederi i lezbe šeću po gradu, vjenčaju i imaju djecu za njih ne mijenja ništa. A u ovoj zemlji postoje puno važnije stvari zbog kojih bi se ljudi morali okupljati na ulicama, ali to ne čine. Postoje problemi koji pogađaju sve nas, ali ne poduzima se ništa, samo se rogobori. Ili se frustracije istresaju na slabije, poput nas. Što neće riješiti apsolutno ništa.

Malo ćemo ući u generalizacije, koje je u razgovoru o ovakvim temama teško potpuno izbjeći. Općenito se za gej parove kaže da su manje skloni monogamiji od hetero parova. Kako to izgleda u nekoj prosječnoj gej vezi? Je li sve… otvorenije, fluidnije?

Svakako više nego kod strejt parova – ali nije pravilo. Globalno gledano, ljudi su sve otvoreniji alternativnim oblicima odnosa i zajedničkog života, poput otvorenih veza i poliamorije. Kod nas to još nije toliko rašireno, ali je sve prisutnije. Osobno sam u otvorenoj vezi (mada više u teoriji nego u praksi), i takav odnos je svakako puno učestaliji u gej nego hetero vezama. Poznajem doista puno gej parova (i pokojeg hetero!) koji imaju takav odnos – čak bih rekao da je manje onih koji su monogamni, ali to je samo moj krug prijatelja. I postoji mnogo nijansi kako otvorena veza funkcionira. Neki imaju paralelno nekoliko manje ili više ozbiljnih veza, neki uključuju treću osobu i prakticiraju seks samo u paru. Neki ga prakticiraju i odvojeno ili samo odvojeno, neki tu uvode striktna pravila. Ima i parova koji su već toliko dugo zajedno da više nemaju seks međusobno, samo s ostalima. I to funkcionira za neke ljude. Bitno je samo da je sve otvoreno, iskreno i uz pristanak svih strana. Ljudima često osuđuju takve aranžmane, ali ti isti ljudi će tolerirati varanje ili čak varati sami.

Kažeš, dakle, da otvorene veze u gej vezama češće ili lakše funkcioniraju?

Tu dolazimo na klizav teren generalizacija o spolovima. Čemu se inače protivim, ali jednako tako nema smisla poricati da određene razlike u ponašanju spolova postoje. U odnosu na žene, muškarci – ovo kažu istraživanja – imaju u prosjeku više spolnih partnera i lakše im je ulaziti u neobavezne seksualne odnose. A ako ulaze u te odnose s drugim muškarcima – još im je lakše, osobito u današnjem svijetu, gdje je do seksa, zahvaljujući aplikacijama, jako lako doći. Sad, zašto su gej muškarci skloniji otvorenim vezama i lakše ih prihvaćaju – nisam siguran. Možda nam je lakše odvojiti seks i osjećaje. Možda ćemo lakše shvatiti drugog muškarca kada poželi nekog drugog – jer poželimo i mi. Ako je osnovna veza stabilna i kvalitetna, doista nema prostora za ljubomoru.

Sumnjam da bi mnogo hetero muškaraca to dopustilo svojim partnericama.

Definitivno. Primjećujem da se mnogim hetero muškarcima ideja takvog odnosa jako sviđa (čak mi je i tata to rekao!) – ali za njih, ne i za partnericu (smijeh). Neki su čak i spremni razmotriti ideju posve otvorenog odnosa – ali doista ne mogu znati kako će im odgovarati dok se u takvoj situaciji ne nađu. Neki su čak i probali pa doživjeli teške emocije protiv kojih nisu mogli. Nema razloga siliti se na nešto što ti ne odgovara.

Kako gej ljudima danas izgleda svijet aplikacija za spojeve? U hetero svijetu sve se češće govori o zasićenju i površnosti traženja ljubavi preko Tindera. Ponuda je sve veća, a sve je teže pronaći ljubav.

Isti problem postoji u gej svijetu, samo još gori. Ta velika dostupnost seksualnih partnera može se činiti bajnom, ali zapravo rađa puno problema. Jer, kada su partneri toliko dostupni, mnogo ljudi misli da imaju golem izbor, pa uvijek traže nekog boljeg, nikada zadovoljni s onim što imaju. Puno je površnosti; ljudi u teoriji žele dugoročan, smislen odnos, ali kad pronađu osobu s kojom bi ga mogli ostvariti, često će joj tražiti mane i tako sabotirati odnos, umjesto da se usredotoče na njezine dobre i bitne strane. Nedostaje spremnosti na posvećenost i kompromis koje svaka veza zahtijeva. Jer, lako se može naći netko nov, pa se suvisao odnos prekida i traži dalje. I tako stavljaš još besmislenih recki i pitaš se zašto ne možeš naći nikoga. Ili doista želiš ulagati u odnos, ali druga strana bježi, a ti se pitaš što ne valja s tobom, iako je ustvari sve u redu.

Je li se to gotovo dogodilo tebi i Goranu, da je jedan od vas dvojice skoro sabotirao odnos i krenuo dalje, ili ste odmah kliknuli?

Ma kakvi. Jako smo se brzo povezali kada smo se upoznali i znali smo da želimo pravu, čvrstu vezu. To smo i izgradili. I da preduhitrim nekog tko će se zapitati kakva je to veza ako je otvorena - takav je odnos zapravo ojačao našu povezanost. Netko tko je dosljedno monogaman će se moguće zapitati što propušta. Mi se to ne pitamo pa kušnje nema. I vidimo što je doista bitno, a to smo nas dvojica. Netko je zgodniji, više seksi, možda bolji u krevetu, ali sve to pada u vodu pred jednom činjenicom – on nije tvoj partner. I vratiš se kući i shvatiš što tamo imaš, a to je ljubav, daleko bitnija od svakog seksa.

Grindr je, čini se, najpopularnija aplikacija među gej populacijom?

Da, daleko najpopularniji. Postoje i druge mreže, poput Romea, koji je postojao još kao stranica u doba prije aplikacija za mobitele. A način na koji su te aplikacije osmišljene umnogome određuje kako se ljudi na njima pretežno ponašaju. Grindr je baš meat market, ljudi se na njemu nude maltene kao roba.

Nema svajpanja?

Nema, iako jest sličan Tinderu. Dizajniran je tako da sve bude instant, da bude tržište, odatle spomenuta površnost. A kako je sve manje mjesta za socijalizaciju uživo – u Puli takvo što praktički ne postoji, u Zagrebu postoji jedno službeno mjesto i par neformalnih – takve aplikacije postaju jedino mjesto druženja, i kao takve jako utječu na to kako čitava zajednica funkcionira. Npr., na Grindru možeš jednim klikom blokirati nekog tko ti se ne sviđa, ili si s njim započeo razgovor pa se predomislio. Jako toksično ponašanje učinjeno je jako lakim. I to se u zajednici osjeti. Jednostavno ne postoji fizičko mjesto gdje možeš otići za vikend, biti među svojima i osjećati se ugodno i sigurno. Pa upališ Grindr.

Misliš li da bi u Puli takav lokal preživio?

Ne. Klijentele bi i bilo dovoljno, ali ne bi izlazila na takvo mjesto, jer bi se tako autali, a to ne žele. Na Procesove događaje, koji su u Puli praktički jedina prilika za okupljanje, uglavnom dolaze žene – one su u otvorenosti generalno hrabrije od muškaraca.

Dakle, takvo bi mjesto bilo potrebno, ali ne i održivo?

Tako je, ne bi palo na plodno tlo, jer gej muškarci u Istri i dalje se boje izaći iz ormara. Poprilično sam siguran da osim ekipe iz Procesa i mene doslovce nitko drugi u Istri nije spreman ovako izaći u javnost. Kako mi je ovo već drugi put, ispadam dežurni peder u Istri :D
Ali zato očekujem da će se mnogi naći pogođeni ovim intervjuom, i da će reći da sam prezentirao zajednicu u krivom svjetlu. I, naravno, ima nas raznih, mnogi žive pitome monogamne živote, mnogi ne prakticiraju nikakav promiskuitet nego koriste spomenute aplikacije u nadi da će naći onog pravog, nekima to i pođe za rukom... Ima i onih koje ljuti povorka ponosa, jer također misle da ih predstavlja u krivom svjetlu, zbog navodne raskalašenosti istog, kakva u Hrvatskoj doista ne postoji. Ali, takvi su slobodni predstaviti makar sebe u svjetlu za koje misle da je ispravno. Naprave li to u svom društvenom krugu, već su nešto postigli. A mogu to napraviti i šire, poput mene ovim intervjuom – obzirom da mediji vole objavljivati priče LGBT tematike jer su klikane i komentirane, eto prilike. Znam da bi ti objavio još ovakvih priča. Samo – nije više vrijeme za anonimnost, treba se predstaviti imenom i slikom.

Dogovoreno. Javite se.

Eto. Ja se dam kladiti da se nitko neće javiti. A prihvaćanja nema bez vidljivosti, i to vidljivosti što više što različitijih ljudi iz zajednice, jer ista je šarolika poput duginih boja.