Omiljena pazinska medicinska sestra: "Imam sve uvjete za mirovinu, ali ako me zdravlje posluži, ostajem sa svojim pacijentima!"

Mirjana Zgrablić Matika živi u mjestu Laginji kraj Žminja. Medicinsku školu završila je u Puli, a već 42 godine u Pazinu radi kao medicinska sestra. U braku je četrdeset godina, ima dva sina i kćer, te petero unučadi.

Tim povodom s laureatkinjom smo razgovarali o njezinim svakodnevnim zadaćama medicinske sestre, vjeri koja joj je glavno životno uporište, odnosu s kolegama, i pacijentima koje sada već smatra dijelom svoje obitelji.

Sjećate li se kako ste i kada osjetila poziv da odaberete baš ovu struku?

Da! Ja sam rodom iz sela Gajmovići. Tamo mi još uvijek žive roditelji, a u ljetnim mjesecima u naše su rodno selo dolazile dvije sestre iz Rovinja, Gracijela i Smiljana, budući da im je u Gajmovićima živjela nona. Meni i mojoj sestri blizanki Evelini one su bile jako velike prijateljice. Jedna od njih upisala je Medicinsku školu, i tako nam je lijepo pričala o tom pozivu da smo na kraju i sestra i ja odlučile upisati tu školu i postati medicinske sestre. Moja sestra također i dandanas radi u Puli kao medicinska sestra.

Lijepa priča. Jeste li još u kontaktu s njima?

Jesmo! Cijeloga života, iako je jedna od njih dugo godina živjela u Ljubljani. Čujemo se porukama, ako ništa drugo. One su bile djevojke iz grada, sestra i ja sa sela, i zajedno smo činile jednu kombinaciju koja je odgovarala i njima i nama. To su bila prekrasna ljetovanja i jako lijepa druženja.

Nakon Medicinske škole odmah počinjete raditi u Domu zdravlja?

Tako je. U pazinskom Domu zdravlja provela sam gotovo cijeli svoj radni vijek. Zadnjih 12 godina radim u specijalističkoj ordinaciji obiteljske medicine s liječnikom Ivicom Rukavinom.

Uviđate li ikakve razlike između rada u Domu zdravlja i privatnoj ordinaciji?

Posla je bilo i prije i sada, osim što smo nekada znale biti po dvije medicinske sestre u jednoj ambulanti, a sada je samo jedna. Tako da nam puno manje vremena ostaje za druženja ili kavicu. Čim ujutro dođemo na posao, počnemo vaditi krv. Nema vremena za kavice.

Koliko vam znači nagrada „Mali svjetionik za velike ljude“?

Za nagradu su me prijavili pacijenti, a ja nisam ni znala da taj projekt postoji dok me nisu nazvali iz Zagreba i rekli da sam nominirana u Top 10. Nagradu sam dobila 10. studenog, ali nisam to očekivala. Konkurencija je bila stvarno izuzetno jaka! Smatrala sam da sam tamo najstarija i da nemam ama baš nikakve šanse da me nagrade. Jako sam bila iznenađena! Ta nagrada je svakako zaokružila cijeli moj radni vijek, i to mi je najveći i najdraži poklon koji sam mogla dobiti za ove 42 godine radnog staža. To je jedno veliko, veliko priznanje, ponos i odgovornost.

Je li se taj odnos s pacijentima možda malo promijenio tijekom ili nakon pandemije?

Gledajte, ja svakako moram reći da za ovu nagradu koja mi je uručena velike zasluge idu doktoru Rukavini u čijoj ordinaciji radim. On je izuzetno kvalitetna, stručna i pristupačna osoba zahvaljujući kojoj smo mi i tijekom pandemije zadržali blizak odnos s našim pacijentima. Isto je tako pristupačan i prema meni. I sigurno mi je radi toga puno lakše dolaziti na posao kad uopće nisam pod stresom.

Pandemiju smo zajednički jako dobro odradili. Ja sam bila zadužena za brze testove, doktor je slao terapiju u ljekarne, pacijenti su bili apsolutno disciplinirani, i sve je odrađeno kako treba. U ambulanti i dalje imamo jako puno pacijenata, kontakt se nije izgubio. Primjerice, u ponedjeljak smo ih imali 189. Nije svaki dan takav, ali ima i dana kada naprosto uopće nemamo stanke. Jako smo odlučni u tome da se posvetimo svakome od njih.

Suradnja sa svim djelatnicima u našoj ustanovi jako je dobra. Za svih s kojima surađujem mogu biti sigurna da će napraviti sve što je u njihovoj moći da bi zdravstvena skrb koju pružamo našim pacijentima bila što bolja.

Vaši pacijenti kažu da nerijetko radite prekovremeno, da dolazite na posao rano i odlazite kasno, te da ste im dostupna u svako doba dana.

Pa zna se dogoditi, da. Ambulantu se mora pospremiti. Moram se pripremiti i za vađenje krvi idućeg dana. Nije da ja svaki dan dolazim ranije na posao, ali dođem kad smatram da treba. Ostanem kad god je potrebno i koliko god je potrebno. To je istina. Ali jedino tako posao može funkcionirati.

Mislim da svakoga dana imamo barem 120 pacijenata. To je ta naša 'brojkica' u koju ubrajam i sve telefonske konzultacije, ne samo preglede.

Vaši pacijenti tvrde da nikada niste nervozna? Kako vam to uspijeva?

Pa nisam nikad doživjela da me na poslu uhvatila nervoza ili panika. Možda sam s tim rođena, možda mi je to Božji dar. Stvarno su mi panika i nervoza potpuno strane.

Slušala sam jedan vaš intervju u kojem kažete kako vam je najveće životno uporište vjera. Možete li nam to malo elaborirati?

Ja sam odrasla u katoličkoj obitelji, i tu sam vjeru primila od svojih roditelja. Smatram da vjera bez djela ne postoji, pa se nekako nastojim ponašati onako kako mislim da bi se jedan kršćanin trebao ponašati, i na poslu i kod kuće. Nedjeljna misa i propovijed daju mi snagu za novi radni tjedan koji je ispred mene, a u kušnjama i krizama vjera mi je utjeha i nada. Znam da nisam sama i da je Bog s nama.

Za kraj ću vas pitati imate li kakav savjet za buduće zdravstvene djelatnike, mlade ljude koji također razmišljaju o ovome pozivu?

Ja kao prvo smatram da je ova moja nagrada zapravo nagrada za sve medicinske djelatnike. Ima jako puno dobrih i mlađih i starijih kolega, nisam samo ja ta. Ja sam eto imala tu sreću da su me pacijenti prijavili i nominirali. Ali ima odličnih sestara i liječnika kojima moramo reći svaka čast. Meni pacijenti pričaju o prekrasnim kontaktima i iskustvima s raznim sestrama i liječnicima. Znači da ih itekako ima. Ovo je nagrada za sve nas.

Evo, ja sad imam sve uvjete za otići u mirovinu. Ali, ako me zdravlje bude dobro služilo, ostajem ovdje sa svojim pacijentima. Nikad nisam mislila da ću dobiti nikakve nagrade, i sve ovo mi je sasvim dovoljan uspjeh. Međutim, i dalje učim, i dalje se educiram. Mi moramo i dalje sakupljati bodove, kako bismo stekli uvjete za produženje licence. To me jako veseli. Iz svake edukacije nešto novo naučiš, bez obzira na to koliko godina radio neki posao. Nikad ne znaš sve. Cijeli život se uči, a posebno u medicini.