Život

dobra priča ne poznaje granice

ONI SU PONOS ISTRE 'Tete i barbe pričalice' dolaze na pulsku pedijatriju i čitaju priče bolesnoj djeci. Kristina Lenić: "Iz bolnice izađem sva ozarena, to mi je duhovna hrana"

Kada uspijete da se radi vas ugase ekrani. Ne gledaju mobiteli ni tableti, gase televizije, kada svojom osobnošću i pričom preuzmete pažnju djeteta  to je ogroman uspjeh. Ponekad, naravno, ni mi ne uspijevamo unatoč svom entuzijazmu, ali neuspjesi nas nikada nisu pokolebali, veli nam "teta pričalica" Vesna Rusijan


 
10 min
Borka Petrović ⒸFOTO: Manuel Angelini
Petar, Kristina, Ika, Vesna i Mojca

Kada uspijete da se radi vas ugase ekrani. Ne gledaju mobiteli ni tableti, gase televizije, kada svojom osobnošću i pričom preuzmete pažnju djeteta  to je ogroman uspjeh. Ponekad, naravno, ni mi ne uspijevamo unatoč svom entuzijazmu, ali neuspjesi nas nikada nisu pokolebali, veli nam "teta pričalica" Vesna Rusijan

One su poduzetnice, profesorice i pedagoginje. One su učenice, studentice i umirovljenice. One su "tete pričalice"koje pričaju priče bolesnoj djeci na Odjelu pedijatrije Opće bolnice Pula. Ima i nekoliko "barba pričalica", a onaj s kojim smo mi pričali zapravo je medicinski tehničar koji zna koliko djeca i roditelji stresa trpe kada su u bolnici i to im je, uključivši se u ovaj projekt kojega vodi Volonterski centar Istre, želio olakšati.

Iskustvo koje obogaćuje život

Volonteri koji su uključeni u ovoj projekt, a trenutno ih je 30-ak, imaju različite motive zbog kojih su se uključili u projekt; neki su sami prošli iskustvo hospitaliziranja bolesnog djeteta, neki su dugotrajno ležali u bolnici. Nekima je ovo prvo volontersko iskustvo, drugi su pak zagriženi volonteri.

No svi se naši sugovornici slažu u jednom: ovo im je iskustvo obogatilo živote i sigurni su da iz volontiranja dobivaju više nego što daju.

U razgovoru s volonterima

A daju puno; čitajući dvaput tjedno djeci koja leže bolesna na pulskoj pedijatriji, u njihove bolničke sobe unose osmijeh i vedrinu, barem nakratko odmiču dječje misli s bolesti i bolnice, a roditeljima daju pauzu da se odmaknu od postelje malih bolesnika barem na trenutak, znajući da su u dobrim rukama.

Dobitnici nagrade "Ponos Hrvatske"

Pričalica Vesna Rusijan iz Pazina, inače voditeljica lokalnih programskih aktivnosti i supervizorica u programu, a danas ravnateljica pazinskog dječjeg vrtića, priča nam da je program nastao u Udruzi Portić i zaživio na riječkoj Kantridi, na onkološkom odjelu, gdje su djeca bila dugotrajno hospitalizirana i odvojena od vanjskog svijeta te im se željelo olakšati bolničke dane.

U Puli je projekt krenuo 2018. godine, prvo pod udrugom Suncokret-Pula i naši sugovornici u njemu su od samih početaka. Godine 2019. program je nagrađen i prestižnom nagradom "Ponos Hrvatske".

- Nikada neću zaboraviti, prvo dijete kojemu sam čitala bilo je slučajno dijete iz pazinskog vrtića i njegova me mama upitala; Pa zar vi iz Pazina dođete pročitati priču besplatno?

Ljudima jednostavno nije bilo jasno da smo volonteri, a ja sam bila tako ponosna što sam teta-pričalica, veli Rusijan.

Vesna Rusijan (u sredini)

U početku se u bolnicu odlazilo svaki dan, i blagdanom i vikendom, jedino je u srpnju i kolovozu bila pauza jer su u grupi volontera imali dosta studenata. Rusijan se prisjeća svoje kolegice, autorice programa Ksenije Vičić i nastojanja da se projekt pokrene i u Puli te bojazni - hoće li imati kapaciteta sve to pokriti?

- Objavili smo poziv i na njega se javilo više od sto osoba. Nisam mogla vjerovati da je moguć tako velik interes za projekt, kakva je to sreća bila. U prvoj generaciji bilo je dosta volontera koji su sami bili dugo pacijenti u bolnici i sada im je želja bila donijeti na ta mjesta svojom pričom pozitivnu energiju, priča nam Rusijan prisjećajući se primjerice volonterke Nine i volontera Marina, mladića koji se kreće uz pomoć invalidskih kolica, a koji je i sam dugo bio pacijent na Odjelu pulske pedijatrije.

Odmah sam se zaljubila

- Kada me netko pita kako stignem, kako mi se da dolaziti iz Štokovci do Pule, ja se sjetim njega, s kojim sam nekad pričala priče u paru. Kako mu ništa nikada nije bilo teško, pa kako onda može biti meni, ubacuje se "pričalica" Kristina Lenić, inače profesorica hrvatskog jezika.

Ona je o programu čula na radio Rijeci, još 2009. godine i pomislila: "Šteta što ovako nešto ne postoji i u Puli".

- Kada je objavljen poziv za projekt odmah sam se javila i - odmah zaljubila u taj posao. Odradila sam zahtjevnu edukaciju i upoznala brojne zanimljive ljude s kojima se i dana danas družim, veli nam Kristina dodajući da je ponekad teško gledati bolesnu djecu, no kako nema veće sreće kada zna da je nekome uljepšala dan.

- Priznajem da ponekad bude dosta emotivno i psihički zahtjevno, ali ja iz bolnice izađem sva ozarena, to mi je kao duhovna hrana, veli Kristina dodajući da je olakotna okolnost pulske bolnice što ovdje nema tako teških dijagnoza kao na Kantridi, a djeca su ovdje kratko, najčešće po nekoliko dana.

Ima i teških trenutaka

No ipak bude teških momenata, primjerice kada je netko dijete u bolnici samo bez roditelja, kada su u pozadini socijalni problemi.... Upravo zbog toga, pojašnjava Rusijan, postoji supervizija, a volonteri prolaze podrobnu edukaciju kako bi znali kako postupati u situaciji pričanja priča hospitaliziranoj djeci.

Ika Dmitrović, koja inače s Kristinom volontira i u sklopu projekta pružanja pomoći pri učenju, a volontiranje joj je kako veli "obiteljska crta"; pojašnjava da u bolnicu najčešće idu u paru. Za čitanje biraju kvalitetne slikovnice i priče, a nakon toga pišu izvještaj kako bi volonter nakon njih znao kome su i što čitale.

- Trenutno je zabrana posjeta radi gripe pa već desetak dana ne odlazimo. Kada je bila korona snimali smo priče kod kuće ili u Volonterskom centru i onda ih stavljali na Youtube kanal. Imali smo ideju i da se priče čitaju online, no internet je u bolnici bio slab pa se od toga odustalo, kazuje nam Ika.

Ika Dmitrović

U bolnicu, navodi, odlaze utorkom i četvrtkom i njihov posjet traje oko sat vremena. No puno je tu priprema prije samog čitanja priče. Dan, doznajemo, počinje čitanjem izvješća od prethodne posjete, onda odlaze u knjižnicu po knjige koje bi bile zanimljive dobi djece koja se nalaze u bolnici.

- Onda biramo knjige, ponekad imamo i pun ruksak i tek onda odlazimo čitati. Na kraju dana pišemo izvješće za druge kolege i u tome smo svi jako odgovorni i disciplinirani, veli nam Ika.

Njezina kolegica, volonterka i pulska poduzetnica Mojca Travar- Benčić u projekt je ušla radi vlastitog iskustava na pedijatriji.

- Vidjela sam jednog dana letak u biblioteci i to me vratilo na vlastito iskustvo kada mi je dijete bilo bolesno i pomislila sam; Kako bi nam bilo dobro došlo tako nešto da nam je razbilo rutinu. Odmah sam se javila i nakon edukacije krenula sa čitanjem.

Danas, kada sam dolazila na razgovor, pročitala sam svoj prvi izvještaj iz 2018. godine. Priču sam čitala djetetu koje je bilo teže bolesno i dobila sam uputu da dođem s medicinskom maskom. S današnje pozicije korone to nije ništa čudno, no meni je tada bilo jako teško čitati s maskom, znajući da dijete ne vidim moju mimiku, ekspresije lice, prisjeća se Mojca.

Korona je, dodaju, cijeli projekt jako usporila, a dosta je volontera prestalo s volontiranjem. Prije korone bilo ih je toliko da su čak razmišljali o tome da čitaju priče i pacijentima smještenim na drugim odjelima pulske bolnice.

- Vrijednost projekta nije samo u onome što mi dajemo već i onome što smo mi iz njega dobili, koliko smo rasli kao ljudi. Od druženja do razvijanja socijalnih vještina, napominje Rusijan, dodajući da je dobrobit projekta velika za djecu, roditelja ali i njih same koji se grade kroz njega.

Mojca i Aleksandra

- Istina, vrijednost nije samo prema van, već i prema unutra. Ponekad mi se čini da više dobijem nego dajem, iskrena je Mojca dok promišlja koliko su neke kolege tome posvećene pa su, primjerice, i uvježbavali čitanje kod kuće pred ogledalom, kako bi što kvalitetnije prenijeli iskustvo i doživljaj priče bolesnim mališanima.

- Kada uspijete da se radi vas ugase ekrani. Ne gledaju mobiteli ni tableti, gase televizije, kada svojom osobnošću i pričom preuzmete pažnju djeteta  to je ogroman uspjeh. Ponekad, naravno, ni mi ne uspijevamo unatoč svom entuzijazmu, ali neuspjesi nas nikada nisu pokolebali, veli nam Rusijan.

Upitana jesu li tada problemi u djeci, roditeljima ili pak bolničkom osoblju navodi da su izazovi različiti, a ona se, primjerice, i dan danas sjeća majke koja nije htjela da se njezinom djetetu pročita priča. Jer oni kući - ne čitaju priče.

Počeo čitati već kao student

Mladić Petar Čulina čitati je počeo još kao student 2020. godine. Danas radi u rovinjskoj bolnici.

- Jednog sam dana na društvenim mrežama vidio objavu da se traže volonteri za projekt. Društvene mreže najčešće ljude osame, no mene su povezale, kaže nam te dodaje da je projekt izgradio i njega kao osobu te mu pruža veliko zadovoljstvo kada zna da je neko dijete usrećio.

Svi volonteri ističu veliku zahvalu Volonterskom centru Istre koji projekt vodi s puno profesionalnosti, ali i Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula koja im daje članarinu i izlazi s mogućnošću posudbe većeg broja knjiga. Pohvale imaju i na račun uprave bolnice koja je projekt prihvatila, ali i svih sestara s kojima rade na odjelu, a koje su njihova poveznica s djecom.

Petar Čulina

Ne čitamo djeci komercijalne slikovnice. Ipak smo mi i edukatori i biramo kvalitetne slikovnice. One, posebice s dobrim ilustracijama, uvijek nađu put do djece i privuku njihovu pažnju, navode nam pričalice.

Poseban su izazov, prenose, starija djeca, od 15, 17 godina.

Zašto on line čitanje nikada nije išlo dobro kao ovo? Zato što nama i djeci treba ta neposrednost, taj kontakt s osobom koja im čita. Tada se događa magija

Kristina

- Tada primjenjujemo drugačiji pristup, nije to više priča za laku noć, donesemo literaturu za starije, razgovaramo o knjizi, uzmemo zagonetke i rebuse jer i njima je potreban odmak od bolesti isto kao i malenima, veli Mojca. Treba biti lukav i snalažljiv, ne samo čitalački, smatra naša sugovornica. Bitan je, naglašava, i interpretacijski dio da se što bolje ostvari komunikacija s djetetom, no to je vještina koja se s vremenom uvježbava.

- Zašto on line čitanje nikada nije išlo dobro kao ovo? Zato što nama i djeci treba ta neposrednost, taj kontakt s osobom koja im čita. Tada se događa magija, dodaje Kristina.

Veliki izazov, prisjećaju se naši sugovornici, su i djeca turista koja završe u bolnici, ali i kada naletite na dijete koja priča talijanski, a vi ste s njime "šepavi". Onda se u cijelu priču uključe roditelji kao prevoditelji, koristi se "rukama i nogama", no priča se ispriča.

- Sjećam se da sam jednom priču pričala maloj Njemici koja je na odjel ušla s hitne. Ona je bila toliko sretna, a njezini roditelji oduševljeni da im se, nakon ovakve ružne stvari i to još u stranoj zemlji, u bolnici dogodilo nešto toliko lijepo, prisjeća se Mojca s osmjehom, dodajući da je, na sreću, djevojčica znala engleski i jezične barijere nije bilo.

No i da jest - dobra priča, navodi, nema granica.

„Pripovjedač/ica priča za laku noć - Tete i barbe pričalice“

Program „Pripovjedač/ica priča za laku noć - Tete i barbe pričalice“ nastao je temeljem potreba hospitalizirane djece prepoznatih od strane Udruge za promicanje dobrobiti djece „Portić“ iz Rijeke te je započeo 2009. godine u Dječjoj bolnici Kantrida. Program se trenutno provodi u 4 grada (Rijeka, Split, Čakovec, Pula), u partnerstvu udruga Portić, MoST, MURID i Volonterski centar Istra te u suradnji s bolnicama i gradskim knjižnicama na lokalnom području.

U Puli je aktivnosti Programa od 2018. godine koordinirala Udruga Suncokret - Pula, a od ožujka 2020. godine aktivnosti Programa provodi Volonterski centar Istra, u suradnji s Odjelom za pedijatriju Opće bolnice Pula i Gradskom knjižnicom i čitaonicom Pula. Program “Pripovjedač/ica priča za laku noć” provodi se uz financijsku podršku Ministarstva zdravstva, doznajemo od Aleksandre Lera, koordinatorice projekta iz Volonterskog centra Istre.

U prethodne tri godine u Programu je sudjelovalo više od 100 volontera, kroz sudjelovanje u pripremnom seminaru te kroz čitanje priča izravno djeci smještenoj na odjelu, odnosno kroz snimanje priča u razdoblju trajanja mjera uvedenih s ciljem sprečavanja širenja bolesti COVID-19. Danas u Programu aktivno sudjeluje ukupno 26 volontera/ki.

Volonterski centar Istra, kao važan element uspješnosti provedbe programa, ističe ostvarenu kvalitetnu suradnju sa suradnicima: Općom bolnica Pula i Gradskom knjižnicom i čitaonicom Pula, kao i spremnost djelatnika da osiguraju dodatnu podršku radu volontera/ki.


Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.