PRVA DVA BESKUĆNIKA SMJEŠTENA U STAN Tužno je koliko takozvanog skrivenog beskućništva postoji za kojeg i ne znamo

Danas je u Komunalnoj palači predstavljen inovativan projekt na razini Hrvatske „Housing first" kojeg će grad Pula pionirski provoditi za osobe u beskućništvu. Kako je pojasnila Ivana Sokolov, pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti, mlade i sport, Grad Pula krenuo je u potragu za trajnim rješenjem za smještajem ljudi u trenutku kada se praznio Samački dom zbog čega su mnogi ostali bez krova nad glavom. Tada su u suradnji s udrugom iz Lisabona, i nakon uzajamnih posjeta i razmjene iskustava, došli do ovog koncepta po kojem će se u Puli osigurati stanovanje za osobe u beskućništvu u iznajmljenim stanovima. Prva dva stanara tako su nedavno i uselila u jedan stan čime je započeo projekt koji bi trebao trajati tri godine. Za svaku godinu provođenja projekta Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike osiguralo je 37 tisuća eura.

“Riječ je o velikom koraku u odnosu na prihvatilište, jer ovdje ljudi nisu limitirani boravkom od šest mjeseci ili godine dana, već mogu biti sigurni da neće ostati bez krova nad glavom i u miru se mogu pripremiti za druge životne izazove. Osim toga, u sklopu projekta je predviđeno i osnivanje mobilnog tima koji bi obilazio beskućnike na našem području. Također, tu valja spomenuti i Dnevni boravak koji je osiguran putem udruge Institut Pula. Valja reći i to da je u šest mjeseci u prenoćištu boravilo 74 korisnika, od kojih j 60 posto ljudi s područja Pule, 30 posto iz okolnih gradova i općina, dok su ostali uglavnom strani državljani”, navela je Sokolov te dodala kako Grad potiče i druge ustanove, poput Centra za inkluziju, na organizirano stanovanje za svoje potrebe.

Helena Babić, voditeljica Prihvatilišta za beskućnike, navela je da je ovaj trogodišnji program osiguran putem Gradskog društva Crvenog križa Pula, i to za dvije aktivnosti, smještaj i mobilni tim.

“Mobilni tim funkcionira u smislu da se obilaze građani u neadekvatnim uvjetima, gledamo gdje borave, što im možemo omogućiti, upoznajemo ih s uslugama koje im se nude, te jesu li oni spremni prihvatiti neke od njih kako bi si poboljšali životne uvjete. Tužno je koliko takozvanog skrivenog beskućništva postoji za kojeg i ne znamo i koliko veliki broj ljudi živi u neadekvatnim uvjetima. Nadam se da ćemo i putem ovog projekta uspjeti dobiti neku kvalitetnu metodu brojanja osoba u beskućništvu. Ideja je upravo da putem mobilnog tima prebrojimo te ljude u potrebi i da onda naš model podijelimo s kolegama u Hrvatskoj i dobijemo jasno stanje kako u cijeloj Hrvatskoj, tako i u svakoj pojedinoj zajednici”, rekla je Babić.

Ustvrdila je kako je ovo inovativni, ali u Puli žele da postane i trajni model zbrinjavanja osoba u beskućništvu uz podršku. To znači, pojasnila je, da Crveni križ potpisuje ugovor sa stanodavcem i oni imaju sve obveze prema njemu, a onda se s korisnicima dogovaraju o funkcioniranju unutar stana.

“Mnogo je različitih načina na koji se stanovi osiguravaju. Beč, primjerice, ima u vlasništvu puno stanova pa oni iznajmljuju vlastite stanove, također, Centar za inkluziju ima u vlasništvu svoje stanove za svoje korisnike, uz dva gradska stana, što je također neki od načina. Mi za sada idemo na opciju iznajmljivanja, ali kakav će biti model u budućnosti, ne znamo niti želimo nekoga na nešto obvezati. Kako bilo, prva dva stanara su u jednom takvom stanu bez opterećenja da moraju u skoroj budućnosti napustiti smještaj, a u međuvremenu ćemo osmišljavati model koji bi sustavno funkcionirao i bio tako i plaćen. Također, predviđeno je da osobe koje uđu u stan dobiju i svu moguću potporu pa i liječenje, da se vidi što bi htjele raditi, što mogu raditi pa da im i to omogućimo. Morate znati da se tu obično radi o ljudima s teškim traumama, problemima, o ljudima koji su dugo živjeli na cesti, koji su usamljeni, ali mi očekujemo da bi oni mogli u neko vrijeme, zaslugom te stambene sigurnosti, biti spremni psihički i fizički krenuti u samostalan život uz našu punu podršku”, rezimirala je Babić.

Na upit kako su odabrana prva dva korisnika, pojasnila je da je riječ o osobama koje su duže od 10 godina pratili kao beskućnike i koji su izrazili želju da bi živjeli sami, što nije bilo moguće, ali su se ipak odlučili na zajednički život što je bilo i presudno da obojica uđu u stan.