PRVI PRIRUČNIK O NAGLASCIMA NAKON 70 GODINA Prof. Martinović: "Cilj nam uvijek treba biti sporazumijevanje, a jezik je samo alat kojim to postižemo."

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih 23. lipnja dodijelilo je nagradu "Ivan Filipović" za znanost i obrazovanje za 2024., a grupa znanstvenica: prof. dr. sc. Blaženka Martinović s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli te izv. prof. dr. sc. Elenmari Pletikos Olof i prof. dr. sc. Jelena Vlašić Duić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu primile su godišnju nagradu u području visokog obrazovanja.

Nagradu su dobile za iznimne doprinose poučavanju i učenju hrvatskoga govornog jezika, prvenstveno u području visokoga obrazovanja, ali posredno i u području srednjoškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja.

Prošle godine znanstvenice i profesorice objavile su metodički priručnik "Kiša, sunce, trava, rosa: Priručnik i vježbenica za učenje i poučavanje hrvatskih naglasaka" u izdanju Ibis grafike koji je potaknuo osvajanje nagrade. Priručnik je izašao sedamdeset godina nakon jedinog sličnoga priručnika za učenje prozodijske norme, stoji u obrazloženju Ministarstva.

Dodjela nagrade "Ivan Filipović", foto: B. Martinović

S prof. dr. sc. Blaženkom Martinović razgovarali smo o stvaranju Priručnika. Martinović je rođena u Novoj Gradiški gdje je pohađala osnovnu i srednju školu, a studirati dolazi na Filozofski fakultet u Puli. Kratko je radila u osnovnim školama u Puli. Trenutno je redovita profesorica na Katedri za hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku.

Možete li objasniti priručnik „Kiša, sunce, trava, rosa“ i kome je namijenjen?

Naslov priručnika sasvim je slučajno meteorološki, a zapravo je metodički i mnemonički: svaka riječ iz naslova primjer je izgovora za jedan standardni naglasak (kiša – kratkosilazni; sunce – dugosilazni; trava – dugouzlazni; rosa – kratkouzlazni) i tim redom se i poučava, od lakšega (od silaznih naglasaka) prema težemu (prema uzlaznim naglascima).

Priručnik i vježbenica za učenje i poučavanje hrvatskih naglasaka “Kiša, sunce, trava, rosa” namijenjen je za uporabu u visokoškolskoj nastavi, i profesorima i studentima, kroatistike, kroatologije i fonetike, ali i mnogih drugih studija čiji ishodi pretpostavljaju uspješnu govornu komunikaciju, poput novinarstva, komunikologije ili glume.

Posebice je koristan za učenje i poučavanje hrvatskoga jezika kao stranoga te odabrana poglavlja mogu biti probrana i za poučavanje naglasne norme i intonacije i u osnovnoj i u srednjoj školi.

Priručnik ima i širu društvenu primjenu jer svim govornim profesionalcima, poput spikera, medijskih voditelja, političara i ostalih javnih osoba, pruža razumljivo pojašnjenje hrvatske naglasne norme uz neposredne zvučne primjere koji prate vježbe, uz vrlo jednostavno služenje očitavanjem QR koda mobitelom koji ih vodi na mrežnu stranicu s ozvučenim primjerima.

Što je Vas i Vaše suradnice izv. prof. dr. sc. Elenmari Pletikos Olof i prof. dr. sc. Jelenu Vlašić Duić s Odsjeka za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu potaknulo da se bavite baš temom naglasaka?

Na studiju kroatistike i studiju fonetike ortoepska i naglasna norma sastavni su dio obveznih kolegija. Poučava se različito na različitim fakultetima i ne uvijek u jednakome opsegu. Često je naglasna norma poučavana i u školi onoliko koliko je zanimanja i znanja o njoj imao onaj tko je predavao. Naglasna norma uvijek izaziva prijepore, i u javnosti i među jezikoslovcima, i možda je ta činjenica prevagnula u okretanju baš toj temi jer je to područje zasad najnesređenije u standardnome jeziku, a vrlo je zanimljivo i iz lingvističkoga kuta, ali i sociolingvističkoga, naime (iz)govor uvijek izaziva stavove, mišljenja, a kad govorimo i to imamo u vidu pa se kao govornici prilagođavamo sugovorniku, često upravo naglaskom.

Koliko je vremena i rada bilo potrebno za pisanje knjige?

Knjiga je nastajala deset godina, prije svega jer rad na priručnicima nije jednako vrednovan sveučilišnim profesorima kao rad na znanstvenim monografijama pa smo paralelno pisale znanstvene radove, objavile tri znanstvene knjige (jedna je sociofonetska upravo u tisku) i usput uživale radeći na priručniku. Naime, metodičko oblikovanje znanstvenih spoznaja iziskuje puno mašte i kreativnosti i zbog te činjenice uvijek ističemo koliko nam je bilo zabavno i užitak raditi na priručniku.

Knjiga obiluje i zasićenim tekstovima (počesto ludičkim jer je trebalo oprimjeriti pojedini naglasak riječima s različitim brojem slogova) i zasićenim ilustracijama koje nam je izradio ak. slikar Marin Baučić iz Splita. Svaka je ilustracija u knjizi osmišljena tako da pomogne pamćenju riječi s određenim naglaskom za one koji su vizualni tipovi u učenju. Također su osmišljeni pokreti rukom koji pomažu izgovoru, naime pokret ruke pomaže mikropokretu govornih organa.

U razvoju metoda poučavanja hrvatskih naglasaka koristile smo se temeljnim znanjima i iskustvima koja su se sredinom 20. stoljeća počela razvijati na Odsjeku za fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a to su audiovizualna globalnostrukturalna metoda za poučavanje stranih jezika te, djelomice, verbotonalna metoda usvajanja govora. Iz audiovizualne metode za učenje stranih jezika, koju je s brojnim suradnicima razvijao Petar Guberina, preuzele smo postavke o iskustvenom učenju zvukom i slikom, s imitacijom kao osnovnim načinom usvajanja nekih izgovornih obrazaca.

Uzor na kojem smo temeljile usvajanje naglasaka, od riječi, preko rečenice do teksta, bio je tekst i zvuk djela Srpsko-hrvatski jezik: izgovor i intonacija s recitacijama na pločama (Ivšić i Kravar, 1955), djelo prema čijem su zvučnom zapisu brojne generacije studenata fonetike učile slušati i izgovarati hrvatske naglaske i zanaglasne dužine.

Dakle, točno 70 godina nije bilo naglasnoga priručnika sa suvremenim zvučnim zapisima iz kojega bi učile nove generacije.

Koliko vam znači što je Ministarstvo prepoznalo vaš rad?

Nagrade uvijek puno znače, a posebice ako su od struke i Ministarstva koje nam je krovno. Znanstvenoistraživački rad u humanističkoj struci počesto ostane vidljiv samo onima koji se uže time bave, a ovdje su spoznaje o naglasnoj normi popularnoznanstveno oblikovane i ponuđene javnosti.

Područje filologije i nastavničko zvanje danas dobiva malo mjesta u javnosti, o nastavnicima i profesorima najviše se govori kada su štrajkovi u jeku. Ova nagrada podsjeća na važnost nastavničkoga zvanja i zanimanja, motivira se djelatnike u obrazovanju da i dalje daju sve od sebe, nagrada im govori da su vidljivi i cijenjeni. Sada je više nego ikada potrebno vratiti dignitet struci, djecu poslati u škole i na fakultete s punim povjerenjem i ne prestajati osvješćivati da je obrazovanje najvrjednije što možemo dati kao roditelji, profesori i na koncu osigurati kao država.

Obrazovani pojedinac koji kritički promišlja svijet oko sebe ono je što nam jedino treba kao zalog budućnosti. Bez učitelja, nastavnika i profesora toga neće biti.

Uz Priručnik napravljena je i internetska stranica sa zvučnim zapisima. Tko su ljudi koji su sudjelovali u stvaranju zvučnih zapisa i koliko je bilo zahtjevno (ili jednostavno) pronaći zainteresirane?

Na mrežnoj stranici nalazi se gotovo 600 zvučnih zapisa koji oprimjeruju hrvatsku izgovornu stvarnost, ne samo četiri standardna neglaska nego i dinamički (onaj kojim se govori, primjerice, u Puli, Rijeci, Zagrebu) i akut (koji imaju čakavski, kajkavski i staroštokavski dijalekti), koje izgovaraju spikeri te poznati, kompetentni govornici, kojima je govor strukom i koji su iz različitih regija Hrvatske.

Primjere za percepciju (slušanje) i produkciju (izgovor) arhetipski su čitali spikeri HRT-a, Melita Hrengek i Ivan Kojundžić, glasovi koje će svi prepoznati i uživati u njihovoj interpretaciji. Za oprimjerenje izgovora pojedinih regija (zapadne s Rijekom i Pulom, sjeverne sa Zagrebom, istočne s Osijekom i Vukovarom te južne sa Zadrom, Splitom i Dubrovnikom kao centrima) odabrale smo poznate, kompetentne govornike kojima je govor strukom: Aleksandar Bančić, Branka Barčot, Ičica Barišić, Augusta Benčić Ivančin, Iva Bezinović-Haydon, Ivana Bodrožić, Irena Bratičević, Zoran Ferić, Vesna Petrović Peroković, Velimir Piškorec, Lorna Rajle, Olja Savičević Ivančević, Roman Simić, Hrvoje Šalković, Jelena Vlašić Duić.

Često su poznanstva presudila da ih pridobijemo za snimanje, no većinom je riječ o javnim osobama i naviknute su na javni nastup pa ih nije bilo teško pridobiti. Tijekom snimanja s njima je vođen i razgovor o naglasnoj normi i govoru i svi su izjavili da je to područje koje ih intrigira, zanima, no većina spontano govori i ne razmišlja o naglascima dok govori, što je na kraju knjige i naš, autorski, savjet svima.

Na Filozofskom fakultetu predajete i kolegij Naglasni sustav hrvatskoga standardnog jezika. Jesu li studenti i studentice zainteresirani za naglaske u hrvatskom jeziku ili je to područje koje radije obilaze?

Kolegij Naglasni sustav hrvatskoga jezika izvodi se na studiju kroatistike u Puli od 2005. godine, i jedan je od rijetkih kolegija na kroatistikama u Hrvatskoj koji je cijeli posvećen uvježbavanju izgovora standardnojezičnih naglasaka. Na njemu su zacrtana tri temeljna ishoda učenja: znanje o naglascima, percepcija i produkcija.

U jednome semestru u kojem se kolegij izvodi realno je očekivati sljedeće: studenti mogu izgovoriti kada vide označenu riječ naglascima ili označeni tekst te mogu prepoznati i zabilježiti kada čuju arhetipski izgovor naglasaka (u silaznoj intonacijskoj jezgri). Te kompetencije dobiju gotovo svi studenti koji redovito rade, bez obzira na njihov startni idiom. Naime, vježbe su složene tako da u izgovoru nemaju prednost oni koji su novoštokavci (jer se i standard temelji na novoštokavštini) već su svi izjednačeni izgovarajući pseudoriječi ili logatome te tekstove koji su naglašeni i čestouporabno i propisano.

Primjerice riječ “fakultet” može biti pročitana na tri načina s obzirom na mjesto naglaska: fAkultet, fakUltet, fakultEt, a svaka još i na najmanje dva načina ovisno o tome je li naglasak visinski ili udarni. Na kraju semestra studenti izražavaju zadovoljstvo jer mogu prepoznati naglasak i izgovoriti ga kada ga vide označenoga, posebice jer su mogli pratiti svoj napredak u jednome semestru.

Za spontano progovaranje visinskim naglasnim sustavom, koji je propisan, onima koji su iz udarnoga sustava (primjerice govornicima iz Pule) jedan semester nije dovoljan i za to je potrebno puno vježbe i drila. Hoće li studenti nastaviti dalje uvježbavati, ovisi o prestižu idioma koji se uči i poučava, a to je već zasebna tema.

Jesu li Vas život u Puli i specifičnosti govora u Puli i Istri dodatno potaknuli da se bavite naglasnim sustavom?

Zasigurno jest jer je moj novoštokavski, četveronaglasni, visinski naglasni sustav modificiran pod utjecajem pulskoga, udarnoga naglasnog sustava.

Pula je “laboratorij u malome”, ovdje se u izgovorno heterogenoj sredini događa ono što se događa i u Zagrebu, koji diktira prestiž i čiji se govor najviše čuje utjecajem medija. I u Zagrebu, u kojemu je prevladao udarni naglasni sustav, brojnim doseljenicima (s kajkavskog, čakavskog i štokavskoga područja s visinskim sustavom) došlo je do miješanja obaju sustava.

Kod školovanih govornika događa se adaptacija i miješanje obaju sustava što je nova činjenica vrlo zanimljiva za sociofonetska istraživanja. Novo usustavljivanje standardne naglasne norme zasigurno će morati imati u vidu tu činjenicu da polovica stanovnika Hrvatske ne govori četveronaglasnim sustavom te se i ne trude, a i ne poučava ih se sustavno.

Istraživanja su pokazala da se govornici koji dolaze iz udarnoga sustava (kao što su gradovi Pula, Rijeka, Zagreb) standardu približavaju samo mjestom naglaska, a propisani ton i trajanje ne uživaju prestiž među govornicima hrvatskoga jezika.

Na koncu, ono što nas uči život u takvim sredinama jest da je sve dobro i ovisi o komunikacijskoj situaciji: u školi je rAjčica, na tržnici je pomidOr, sa susjedima može i pomIdor, i pomIdora, i parAdajz, i paradAjz, ovisno o tome odakle su. Cilj nam uvijek treba biti sporazumijevanje, a jezik je samo alat kojim to postižemo.