U tijeku je 15. Tjedan psihologije u Istri, koji se ove godine održava sve do 20. veljače. Kroz organizaciju različitih događanja, Društvo psihologa Istre nastojat će svoju struku predstaviti zajednici te, usput, poslati poruku kako život može biti bolji, ugodniji i kvalitetniji.
Slogan ovogodišnjeg Tjedna je: "Čuvajmo (mentalno) zdravlje!", a manifestacija ima mnoštvo aktivnosti online i uživo. Organizatori su predvidjeli 23 termina za besplatna psihološka savjetovanja o čemu smo razgovarali s psihologinjom, Nevom Ljuštinom iz Pazina. Neva je voditeljica redovnog programa u Društvu "Naša djeca" Pazin te voditeljica pazinskog Savjetovališta za brak i obitelj.
Neva Ljuština, privatna arhiva
Na koji će se način provoditi besplatna psihološka savjetovanja u sklopu 15. Tjedna psihologije u Istri?
Organizirana su u Pazinu, Labinu, Rovinju te Puli, uživo i u virtualnom obliku. Provode ga psihologinje koje se u svakodnevnom radu bave ovim oblikom psihološke djelatnosti, a povodom Tjedna psihologije besplatno savjetovanje nudimo kao priliku za one koji žele istražiti kako započinje savjetodavni proces, pitati o temama koje ih zanimaju ili otvoriti neki problem o kojem dulje razmišljaju. Informacije o dostupnim terapeutima, terminima i načinima prijave nalaze se na promotivnom plakatu te u programu Društva psihologa Istre. Budući da se termini brzo popunjavaju, važna je najava klijenata putem E-adrese ili navedenih brojeva telefona. Nakon što završi prvi savjetodavni susret, osobe koje su se prijavile, u dogovoru sa psihologinjom, odlučuju hoće li i kako nastaviti dalje zajedno. Najčešće jedan susret nije dovoljan kako bismo razriješili svoje životne dileme.
S obzirom na to da će dio individualnih savjetovanja biti održan uživo, a dio online, zanima me kako će izgledati jedan, a kako drugi oblik savjetovanja?
Rekla bih da su savjetovanja uživo i online slična u smislu načina razgovora i rada tijekom tih sat vremena ili 45 minuta. Prema klasičnoj definiciji, psihološko savjetovanje je proces stvaranja odnosa između klijenta i terapeuta, uz koji se jača osobna odgovornosti za vođenje vlastitog života. Ono što klijenti tada osvijeste, istražuju i primjenjuju u svim drugim životnim okolnostima i uz druge ljude. Od svih citata koji opisuju kako njegovati odnos terapeuta i klijenta, uvijek prvo pomislim na onaj Carla Rogersa, utemeljitelja Osobinskog pristupa u psihologiji:
Jedno od najljepših iskustava koje poznajem je u potpunosti cijeniti pojedinca, baš kao što cijenim zalazak sunca. Dok gledam zalazak… Ne uhvatim se kako mislim „malo ublažite narančastu u gornjem desnom kutu, na dno stavite malo više ljubičaste i upotrijebite malo više ružičaste za oblake...” Ne pokušavam kontrolirati zalazak, već s divljenjem gledam kako se razvija
Prilikom savjetovanja uživo, dolazimo u dogovoreno vrijeme, ulazimo u sobu za savjetovanje, biramo mjesto za sjedenje, upoznajemo se i dogovaramo način rada. Kad se dogovaramo za rad u virtualnom obliku, početak se može usporediti s otvaranjem i učitavanjem poveznice za ulazak u neku virtualnu sobu. Terapeut nas poziva da otvorimo vrata u siguran prostor i vrijeme za sebe. Mislim da se kvalitetan rad tijekom savjetovanja može postići i online i uživo, ako smo dovoljno spremni prihvatiti nove okolnosti za rad.
Foto: Brian D'Cruz Hypno Plus, www.briandcruzhypnoplus.com
Jesu li tijekom pandemije i psiholozi bili primorani raditi online i u kojoj mjeri takav oblik rada otežava vaš posao?
Tijekom pandemije neke smo od naših oblika rada „prebacili” u virtualan oblik. Uvidjela sam kako biti s drugima iz vlastitog doma, u idealnoj temperaturi i najtoplijem ogrtaču, nije tako strašno. I sama kao klijentica susrete sa svojom psihoterapeutkinjom imam putem ekrana i vidim kako se možda lakše opuštam kad sam na svom „terenu”. Ipak, jedva ju čekam upoznati jer bi nam to, objema, bilo prirodnije. Vjerujem da je tako i drugim klijentima koji, kad god je to moguće, biraju dolazak uživo. Nemaju svi uvjete za miran razgovor u svoja četiri zida. Ono što meni u virtualnom radu najteže pada je zamor prilikom gledanja ekrana te još dugotrajnije sjedenje. Primijetila sam i da je jezik postao još zasićeniji tehnološkim, stranim žargonom, što mi se, pak, najmanje sviđa.
Ilustracija: Pixabay
15. Tjedan psihologije u Istri odvija se pod motom „Čuvajmo (mentalno) zdravlje“. U kojoj je mjeri naše mentalno zdravlje ugroženo posljednje dvije godine otkako su nam se životne navike potpuno promijenile?
Pokušavajući se prisjetiti nekih važnih životnih događaja, koristimo se sintagmom „prije pandemije”, a često se događa da 2020. i 2021. godinu spajamo u jednu i ne možemo prepoznati što se dogodilo kada, vjerojatno zato što se pandemijske godine za većinu uvelike razlikuju po načinu života, rada te provođenja slobodnog vremena od onih prethodnih.
Istraživanja su pokazala da se mentalno zdravlje najviše pogoršalo kod onih koji su već imali neke psihološke ili fizičke tegobe, a posebno su zahvaćene one skupine koje za ostvarenje svojih uloga i ravnoteže u trenutnoj životnoj fazi trebaju povezanost, druženje, podršku, ali i slobodu.
U prvom redu to su mladi ljudi, posebno osmaši i maturanti, koji nastavljaju školovanje u nekoj drugoj instituciji, djeca kojoj su bile oduzete mogućnosti izvannastavnih aktivnosti te mladi koji završavaju svoje obrazovanje pa se, tijekom pandemije, prvi puta susreću s tržištem rada. Naravno, starije su osobe najviše bile zahvaćene uvjetima fizičke izolacije, što je ponekad, nažalost, dovelo i do one društvene. Treba još spomenuti i roditelje male djece (predškolaraca i osnovnoškolaca) koji zbog izolacija provode mnogo vremena u zatvorenom prostoru, pokušavajući žonglirati između poslovnih i privatnih obaveza te roditeljske uloge, zbog čega još teže nego prije odvajaju vrijeme za sebe.
Ilustracija: Pixabay
Kako strah od bolesti i neizvjesnost po pitanju trajanja pandemije utječu na naše psihološko stanje?
Kad je pandemija tek započela, bili smo u stanju šoka i nevjerice, oslanjali smo se na krizne poruke od strane vladajućih te smo poštivali mjere. Nismo razumjeli što se događa pa smo sve kapacitete usmjeravali na to da ostanemo fizički zdravi i nezaraženi. Pratili smo što čine drugi te smo se kreativnim, virtualnim i balkonskim načinima pokušavali povezati.
Na duge staze, ponašanja u kojima se usmjeravamo samo na fizičko preživljavanje, zanemarujući sve ostale psihološke potrebe, su nedjelotvorna. U sportskom žargonu, reklo bi se da „sprintamo” maratonsku utrku, što je, u psihološkom i fizičkom smislu, gotovo nemoguće izdržati. Važno je osvijestiti što smo nekada činili za sebe, a tijekom pandemije zaboravili, pa i zanemarili. Istovremeno, stvorili smo i neke nove, nezdrave navike. Pratimo loše vijesti, smirujemo se pregledavanjem sadržaja putem ekrana („scrollanjem”) i odvajamo se na one koji su „za” i „protiv” cijepljenja, pandemije, vlasti, političara, iseljavanja…
U cijelom tom vrtlogu misli, zaboravili smo da smo mi ti koji odlučuju kojim ćemo se aktivnostima baviti u slobodno vrijeme ili koliko i kako ćemo raditi. Na pandemijskoj stazi, ipak sami odlučujemo hoćemo li trčati sprint, maraton, ili ćemo njome prošetati uz pratnju bliskih osoba.
Ilustracija: Pixabay
Zbog svega navedenog povećala se upotreba antidepresiva i sredstava za smirenje. Primjećuju to liječnici i farmaceuti. Kakva su vaša iskustva?
Prema mojim iskustvima lijekovi se sve češće propisuju mlađoj populaciji, a možda je to zbog nedostatka kapaciteta u odgojno-obrazovnom i zdravstvenom sustavu u kakvom djeca i mladi danas odrastaju. Uzimanje lijekova doživljavam kao sredstvo prve pomoći, koje će zasigurno olakšati funkcioniranje i zaustaviti bukteće simptome u kratkom roku. Ipak, dugoročno, uzimanje lijekova bez adekvatnog savjetovanja i psihoterapije neće riješiti problem – djelujemo na simptome, a čovjek pati cijelim svojim bićem. Klijentima uvijek preporučujem da ne uzimaju lijekove samoinicijativno, već da cijelu situaciju provjere s liječnikom opće prakse ili psihijatrom.
Neovisno o pandemiji, do kakvih saznanja najčešće dolazite prilikom ovakvih savjetovanja? Što najviše muči ljude u prvoj četvrtini 21. stoljeća?
Razne su situacije u kojima ljudi žive i nastoje uspostaviti ravnotežu u svojim životima. Često se javljaju roditelji koji traže savjetovanje vezano uz odgoj i ponašanje djece, mnogo je mladih na prekretnici života, koji u situaciji pandemije brinu oko svog akademskog i školskog uspjeha, samopouzdanja, razvoja identiteta te društvenih pritisaka koji jačaju s prisutnošću informacija na društvenim mrežama. Česti su klijenti koji prolaze procese tugovanja i žalovanja, pa dolaze na savjetovanje kako bi u sigurnom okruženju razgovarali o tome i stvarali neki drugačiji odnos s bližnjima kojih više nema. Usamljenost, nepovezanost s drugima i nemogućnost ostvarenja neke od životnih uloga (partnerske, profesionalne, osobne, roditeljske, prijateljske, uloge kćeri ili sina...) česte su teme savjetovanja.
Ilustracija: Pixabay
Zašto je odlazak psihologu ili psihijatru tabu tema i u modernom društvu?
Odlazak psihologu ili psihijatru ipak je sve manje tabu tema. Na neki način, pandemija je otvorila prostor da slobodno govorimo o svom mentalnom zdravlju. Dok smo nekad bili dovoljno hrabri govoriti o tome samo s našim prijateljima i članovima obitelji, danas se obraćamo školovanim stručnjacima kako bismo potražili pomoć. Na intuitivnoj razini, razgovarati sa strancem o svojim mislima, ponašanjima, osjećajima, o svom životu... može se činiti nelogičnim. Ipak, nepoznata nam osoba može pružiti utjehu i perspektivu te podršku u obliku koji nismo očekivali. To je ljepota rada sa stručnjakom u području mentalnog zdravlja.
Ilustracija: Pixabay
Za kraj, imate li kakav savjet za naše čitatelje – što mogu činiti svakog dana kako bi se osjećali bolje u svom tijelu i umu?
Čitateljima bih savjetovala ono što sama sebi govorim svakog dana - da bismo ostali mentalno zdravi, važno je povezati se s drugima i njegovati bliske odnose. Ponekad smo toliko usmjereni na naše planove – ono što će biti, kao i na prošle okolnosti – ono što je bilo, da ne uspijevamo stvarno biti načisto sami sa sobom. Ne živimo u „sada i ovdje”. Najbrži put do tog „sada i ovdje” je uključivanje u neku aktivnost ili hobi gdje smo „svoj na svome”, gdje možemo stvarati, istraživati, opustiti se i biti baš takvi kakvi jesmo. Bez obzira radi li se o kuhanju, plesu, pisanju, treniranju, šetnji, jedrenju ili nekoj drugoj „slobodnoj” aktivnosti, u takvom stanju potpune uronjenosti, kada za nas vrijeme stane, možemo istražiti i zadovoljiti potrebe za ljubavlju, slobodom i zabavom. Tako ćemo spoznati sami sebe i nanovo uspostaviti ravnotežu potrebnu za kvalitetan život.
