Početkom nove pedagoške godine, nakon punih dvadeset i osam godina, s pozicije ravnateljice pazinskog Dječjeg vrtića Olga Ban, u mirovinu je otišla psihologinja Vesna Rusijan. Zamijenila ju je dugogodišnja djelatnica ove ustanove Doris Velan, i to na mandatno razdoblje od pet godina.
Tim povodom u Pazinu smo razgovarali s bivšom ravnateljicom Rusijan koja se za Istru24 osvrnula na minula tri desetljeća svog rada, sve uspone i padove te društveno-političke promjene koje su se u međuvremenu dogodile, a tijekom kojih je odgojno-obrazovnu djelatnost valjalo adekvatno prilagođavati i mijenjati, imajući pri tom uvijek u vidu dobrobit djeteta i roditelja.
Za početak, kako se osjećate u mirovini?
Osjećam veliku promjenu. Drago mi je što sam po pitanju ustanove u kojoj sam provela 28 godina potpuno mirna. Vrtić je u dobrim rukama. Nova ravnateljica, pedagoginja Doris Velan, sjajna je osoba koja će znati čuvati vrijednosti odgoja i obrazovanja koje sam ja nastojala uvesti u ovu zajednicu. Sličnog smo svjetonazora, mnogo smo razgovarale o životu i poslu, i zaista je prelijep osjećaj da je tu sad jedna žena koja „diše slično kao ja“.
Možemo li se nakratko vratiti na vaše prve dane u vrtiću Olga Ban Pazin?
Bila sam relativno mlada, imala sam 35 godina i bila majka dvoje malene djece koja su u vrtić došla skupa sa mnom. Tako da je to bilo vrlo izazovno, kako biti profesionalna, a ujedno i dobra mama. Srećom imala sam moju mamu, nonu, koja je mogla uskakati u situacijama kada ja kao ravnateljica vrtića nisam mogla. Sjećam se da sam imala veliku želju i energiju da razvijam stvari na bolje. Imala sam i dobru podršku u Gradu, sjajnog suradnika - pročelnika Tončinića - koji je i sam nekada bio ravnatelj pazinske Gimnazije, pa je razumio što znači raditi posao ravnatelja na način da najviše promišljaš o djeci.
Ne manje važno, biti ravnateljica značilo je i graditi i razumjeti se u građevinske poslove. Naime, tijekom ovih 28 godina izgradili smo ili rekonstruirali čak sedam ustanova.
Mnogo toga se promijenilo u tih 28 godina. Ušli smo i u digitalno doba, svjedočili brojnim društveno-političkim promjenama... Kako se to sve odražavalo na vaš rad i kako ste se prilagođavali svim novonastalim okolnostima?
Je, to vrijeme je bilo bremenito promjenama. Najvažnija su bila naša nastojanja oko individualiziranja procesa odgoja. Dakle, razmišljati o djetetu kao pojedincu. Za razliku od ranijih godina kada je i dječji kolektiv bio kolektiv sukladno kojemu bi se onda definirala pravila. Konkretno, skupine su nam postale dobno mješovite, a posebno u općinama odnosno na selu. Svi su shvatili da je vrtić potreban i djeci koja nisu u godini prije samog polaska u školu, do te mjere da smo sad u fazi kada nam trebaju i jaslice čak i u seoskim sredinama jer se više ne podrazumijeva „institucija bake“ koja bi u tom smislu uskočila.
Promjene su se događale i unutar same obitelji. Mi smo se u ustanovi trudili da kroz sve te promjene dijete prođe što bezbolnije, da ima podršku, osjećaj pripadanja i doživljaj ljubavi prema njegovoj osobnosti. Potrebe djeteta uvijek su nam ostale primarna vrijednost.
Što je bilo najizazovnije?
Pa mislim da je sve ljude koji su upravljali lokalnim općinama bilo izazovno inspirirati i senzibilizirati na važnost upravo te činjenice da dijete mora biti u fokusu. Kad smo kretali s tom paradigmom, sve je bilo lakše dogovarati, makar nam zakoni baš i nisu išli previše u susret. Pogotovo promjene Državnog pedagoškog standarda koje su poštovale djelatnost, ali ne i realnost. Mi za njegovu primjenu u ruralnoj Središnjoj Istri nismo imali novac za smanjenje broja djece u skupinama, povećanje broja odgojitelja, stručnih suradnika i slično. Zato smo morali raditi kompromise koji su nažalost doveli do toga da smo ispoštovali djecu i obitelj, ali ne i djelatnike.
Doveli smo se tako u situaciju da su naši odgojitelji bili najlošije plaćeni u Istri i šire. Naravno da ta djelatnost tada više nije atraktivna. Iz perioda kada smo imali višak odgajatelja, prije nekoliko godina smo došli do toga da u ovoj djelatnosti više nema tko raditi.
To je velika društvena odgovornost i još jedan dokaz nefunkcioniranja sustava. Dakle, ne možeš osiguravati europske novce da se novi vrtići sagrade, a da paralelno nisi osigurao kadar koji će u njima raditi, i sredstva kojima će taj isti kadar biti plaćen. Da skratim, sustav se nije razvijao na način da se sluša praksu. Klasika…
Je li tomu još uvijek tako?
Nažalost je. Sada je jako teško voditi ovu djelatnost ako istovremeno imaš dva cilja: da primiš što veći broj djece i da sačuvaš kvalitetu procesa. To je jako teško! Nama sada u proces ulaze i ljudi koji nisu obrazovani za ovaj posao, a imamo sve više djece sa specifičnim poteškoćama u razvoju za što također nema adekvatno educiranog kadra, i bojim se posljedica. Ovo sada liči na jednu improvizaciju koja može imati jako loše posljedice.
Digitalno doba je, pak, da se vratim na vaše pitanje, donijelo i dobre i loše stvari. Mislim da je dobro što smo prisvojili tehnologiju s kojom će generacije koje sada odgajamo morati „biti na ti“, ali i to što smo tijekom pandemije osvijestili koliko gubimo nedostatkom neposredne komunikacije. Ona je jednostavno od neprocjenjive vrijednosti.
Važno je djecu učiti kako koristiti suvremenu tehnologiju, ali istovremeno valja sačuvati temeljne humanističke vrijednosti. Dakle, dobra mjera u svemu – pa tako i u tome.
Grad Pazin je pokrenuo postupak izgradnje novog vrtića u prostoru bivše vojarne. Kako u međuvremenu postojeći objekti stoje s kapacitetima?
Dječji vrtić Pazin ima 30 odgojnih skupina i 600 djece: 15 skupina je raspoređeno po gradu, a 15 po okolnim općinama. To znači da smo ove pedagoške godine došli do gornje granice naših propisanih kapaciteta. Inače, mi smo poprilično dislocirani, pa tako od jednog do drugog područnog vrtića imamo i do 40 kilometara. Imamo sedam područnih vrtića i dva objekta u Pazinu. Jedva čekam da se dogodi to izdvajanje u dvije ustanove, ne samo radi toga što će tada biti lakše organizirati rad, nego i radi toga što će se tada ponovno više „vidjeti dijete“.
Tada će se posao moći raditi na način na koji smo to željeli od samoga početka, a to je da smo stvarno sastavni dio obitelji. To djeci treba. Vidimo po kasnijim generacijama u osnovnim i srednjim školama do koje mjere su otuđeni i ulaze u depresivna stanja i ponašanja. Zato, u ovom ranom dobu, dok smo još u „preventivi“, moramo se dobro nositi s roditeljima i na taj način pomagati zajednici. Ako ih sad ne vidimo, teško da će roditelji od nas naučiti što je dobra komunikacija s djecom i kako se djecu vodi. Znate, ta ideja o postavljanju granica je prevaziđena. Sada nam je najvažnije kako s djetetom ostvariti jednu dostojanstvenu komunikaciju, kako bi ono razumjelo što se događa njemu i ljudima oko njega, te tako lakše ubuduće donosilo svoje životne izbore.
To je nešto u čemu mi moramo pomoći roditeljima, ali u ovako velikom broju roditelja s kojima se susrećemo – tu kvalitetu teško postižemo.
Upravo je mentalno zdravlje mladih tema koja je u fokusu u posljednje vrijeme. Rapidno rastu brojke nasilnih i depresivnih maloljetnika, a nažalost i pokušaja suicida. Jeste li i vi uočili slične trendove u vašim skupinama?
I u predškolskoj dobi kod djece možete primijetiti da su oni tužniji, zatvoreniji i da teže daju povjerenje, što može biti signal za nedostatak otpornosti te djece za nošenje sa stresom i otuđenošću koja je postala masovna pojava. Još uvijek se u vrtiću događa bezbrižnost, djeca se igraju i odmaraju od stresnih situacija kojima su inače izloženi jer su roditelji pod opterećenjem, i u prosjeku se teško nose sa svim pritiscima i očekivanjima ovog ubrzanog društva. Vrtić djeci dakle pruža mnogo igre, dobre hrane, dobrog društva i ugodnog odmora.
Ja još uvijek vjerujem da se djecu čuje kada nešto kažu i da odgojitelji razumiju poruku i zatim funkcioniraju u skladu s njom, a ne nekom svojom idejom o tome kako bi danas trebao izgledati radni dan. Mi za razliku od škole nemamo taj striktni program rada, već se prilagođavamo situaciji. Ako je sunčan dan, ići ćemo van, voziti bicikle, crtati s kredom i tako dalje. Život prije škole mora biti bezbrižan.
Gotovo tri desetljeća na poziciji ravnateljice gradskog vrtića nije malo. U međuvremenu su se u Pazinu mijenjale i političke garniture, no vama je ipak uspjelo da sve to vrijeme ostanete „politički neobojana“.
Nikada nisam dozvolila da me se uključi u političke procese. Jasno sam davala do znanja da moja pozicija mora biti neutralna i mislim da su kolege načelnice i gradonačelnici, a sad i gradonačelnica, ljudi koji su čuli da iz mene progovara struka.
S druge strane, moje ideje su uvijek bile moderne, mogli bismo dakle reći i da sam bila lijevo orijentirana u brojnim svjetonazorskim pitanjima, posebice oko primjene suvremene znanosti na rad s djecom. Nikada to nikome nije smetalo. Uvijek smo zato mogli biti inovativni i pioniri u mnogo čemu; od toga da smo otvarali nove odgojne skupine, stvarali mješovite grupe, primali djecu s različitim teškoćama u razvoju u inkluzivne skupine, do toga da smo među prvima krenuli s razvijanjem vrtića u prirodi i provedbama Erasmus plus programa… Davno smo počeli zagovarati i važnost fizičke aktivnosti u razvoju dječje emocionalnosti i mentalnog zdravlja. Uvijek smo bili vani, u šumi, kraj Pazinske jame, na Potoku… Potok je naš resurs za kojeg smo se jako trudili da ga djeca usvoje, priznaju kao svoj i da ga zavole
Tijekom vaših mandata započela je i provedba Zavičajne nastave koja je donijela i ideju njegovanja dijalektalnog izričaja, uz samu geografsku pripadnost.
Da, i u trenutku kad je projekt krenuo imali smo lagani otpor. Naime, mi smo naučeni da se procesi odvijaju na način da gledaš dijete, prepoznaješ njegove potrebe i interese, pa onda sukladno tome razvijaš program i radiš s djecom projekte. Ovo nam je nekako došlo „odozgo“ i izazvalo otpor. Prva pomisao bila je: Sad će meni netko iz politike reći što ću ja raditi u vrtiću! Nismo se snašli u prvi mah, ali smo odlučili poštovati ljude koji su zavičajnost predložili.
Definitivno smo s vremenom shvatili da ta priča, u kontekstu Europske unije i sveopće globalizacije, drži vodu. Bili smo čak i domaćini Dana zavičajnosti i ugostili u Pazinu 1.200 djece i 300 odgajatelja. Hodali smo po čitavoj Središnjoj Istri, svim našim prirodnim resursima, u skladu s našim kurikulumom. Otkrivali smo ptice, stabla, bavili se kuhanjem, pripremanjem sokova, igranjem starih igara i tako ispoštovali projekt i čak postali primjer drugima.
S velikom strašću govorite o svom radnom vijeku. Je li bilo teško otići u mirovinu?
Ne, osjetila sam da je došlo vrijeme. Pogotovo zato što su se procesi unutar djelatnosti počeli odvijati na način da nisu poštivali ono što sam ja uvijek govorila, a to je da čovjek koji radi s djecom mora biti pametan i obrazovan. Mi smo sada u situaciji, kao i mnoge druge djelatnosti, da ovaj posao radi bilo tko. Ja tako ne mogu funkcionirati.
Smatrate da je struka degradirana?
Da, i to na više razina. Ne mislim samo na odgojitelje, sve druge osobe koje rade u vrtiću su izgubile na važnosti. Recimo, čistačica, kuharica i kućni majstor su ljudi koji žive u našoj velikoj obitelji. To moraju biti kvalitetni ljudi, s obzirom na to da dolaze u kontakt s djecom i roditeljima. Uvijek sam inzistirala da zapošljavamo ljude koji su moralni, pošteni, koji znaju komunicirati s ostalima. A sada primaš bilo koga jer ti nema više tko ni kuhati ni čistiti ni pokositi dvorište. To je nešto sa čime se nisam mogla više nositi.
Što se tiče stručnih suradnika, tu smo dobri. Potrudila sam se da imamo psihologa, dva pedagoga, logopeda, edukatora rehabilitatora i dvije zdravstvene voditeljice. Ali, ni to neće biti dovoljno s obzirom na postojeće potrebe.
Što želite, u tom smislu, ustanovi u kojoj ste provela toliko mnogo vremena?
Ja vjerujem da su ispravne ambicije naših načelnika kada žele da svaki područni vrtić ima skupinu rane dobi i nekoliko skupina vrtićke dobi. Ali, država se mora više uključiti u financiranje tih ambicija. To je prava demografska politika i investiranje u lokalnu zajednicu. Činjenica da je zakonom ova djelatnost prepuštena jedinicama lokalne samouprave, dovodi do toga da na terenu ima svačega. Država treba sudjelovati i u procesu obrazovanja kadrova za ovaj posao. Što se tiče Pazina, mislim da je prijeko potreban taj drugi vrtić za kojeg bi mi bilo puno draže da je suvremenije koncipiran od ovoga što se sad projektira, ali opet nema novaca jer je država uspostavila kriterije koji ne poštuju našu zajednicu. Voljela bih i da djelatnicima vrtića narastu plaće koje trenutno nisu zadovoljavajuće.
Kakvi su vaši budući planovi? Kažete da se ne smatrate umirovljenom.
Ja ću sada nastaviti biti baka što me jako veseli. Ali ću ostati i u struci. Naime, članica sam tima za krizne psihološke intervencije Istarske županije, vodim Tete pričalice, aktivna sam u Društvu Naša Djeca, a moguće je i da ću otvoriti svoju privatnu praksu budući da sam i terapeutkinja. Tako da ću si, nadam se, uz brojna volontiranja, osigurati i neke dodatne prihode.
