Racconti da Rovigno/Priče iz svakodnevice: Rovinj u vrijeme oseke

Svaki put kada odlučim nešto napisati o Rovinju, postajem nemiran jer je to ogroman grad. Svakako, osjećaj veličine je subjektivan no, ima tu i objektivnih činjenica.

Rovinjska starogradska jezgra koja se razvija od crkve Svete Fume pa do franjevačkog samostana, jedna je od većih na cijelom jadranskom prostoru. Takvu nećete naći u Dalmaciji pa ni na zapadnoj obali, osim, normalno Venecije. Srećom, raspolažem s detaljima pomoću kojih mogu slobodno zahvatiti cjelinu.

Iskreno, ne znam kupa li se rovinjska dječurlija i dalje u Baloti ili u Arno, skaču li s visokih stijena ispod svjetionika, igraju li se lovice (na rovinjskom ta se igra zove balena). Kada bi sad išao skakati s Balote, vjerojatno bih glavu zabio u kamen - to je definitivno vještina mladih. Hoću vjerovati da i današnje generacije uče plivati u Cuguleri kao što smo mi u njoj postupno osvajali dubine.

Potez obale koji se proteže od ulice Svetog križa do svjetionika, na samom vrhu rovinjskog poluotoka, ima debelu povijest, a svaki djelić ima svoj naziv: Arno, Puntulina, Cugulera, Purtisol, Bus dei Fulpi, Balota, El Taio, la Lanterna, la scudela, el scudelin...

Morao sam naučiti plivati daleko prije nego što sam na bijelom papiru povukao prvo slovo A. Tek kada si naučio plivati mogao si, u totalnoj slobodi, skinuti cipele petnaestog lipnja (završetak škole) i vratiti ih prvog rujna (početak nove školske godine).

Jednom sam u Veneciji kupio zanimljivu knjigu amblematičnog naslova: Venezia: La paura dell'acqua - Venecija: Strah od vode. Povjesničarka opisuje odnos Benečana s vodom pa je jedno poglavlje posvećeno sustavu javnih škola u kojima su djeca učila plivati. Cugulera je bila inkubator, javna škola, prva stanica za djecu rođenu ispod zvonika Svete Fume.

Djeca s ulica oko franjevačkog samostana imala su drugu baznu stanicu, zvala se La nona, kamen isturen na rubu plićaka koji se nalazio korak do bivše željezničke stanice. Ja se nisam nikad tamo kupao, to je bio drugi svijet, druge navike, drugi ljudi, rekli bi danas, svijet preko granice, inostranstvo. Mislim da su tamo i ribe imale različitu boju.

Balota je predstavljala vrhunac plivačkog i skakačkog uzdizanja na krutoj ljestvici, od Cugulere do Balote put je bio trnovit i normalno, takvo okruženje gradilo je izuzetne likove. Rudi Ghira je bio jedan od rijetkih koji je preplivao dugi i uski podvodni tunel koji se naziva Bus dei Fulpi. Sjećam se da smo uvijek sa strepnjom čekali kad će napokon izroniti na drugu stranu. Nino Pace je skakao u Baloti s ceste, trčao je do ruba i onda je snažnim zamahom letio preko stijena... Voda u Baloti je plitka i treba znati skakati na prsa, dodirnuti površinu poput daske surfa.

Rovinj je vodeno stvorenje, u rodnoj ulici more je počinjalo tri metra od kućnog praga, u Valdibori su znali skakati u more preko prozora kuhinje na drugom katu. Skakanje, plivanje, a zimi pecanje, kratki najlon pun čvorova i sitna udica za špariće, menole, guate, pirke...

Pokojna prijateljica Bruna Rocco bila je izuzetni talent, tamo gdje bi se ona smjestila skupljale bi se sve ribe Jadrana, ribice nisu imale šanse, svaki trzaj bio je ubojit. Bruna je imala predivan glas, njezin otac Genio bi ljeti sjeo s harmonikom na zidiću iznad Arna i pratio kćer. Jednostavne scene rovinjske svakodnevice.

U veljači i ožujku oseka dostiže rekordne razine, more se povlači i otkriva dio podmorja koji ostali dio godine ne vidimo. Teško je opisati boje iznenađene morske flore i faune koja jednom godišnje dolazi u doticaj s nepoznatim svijetom.

Još je teže opisati miris koji se širi iz ranjive nemani koja nemirno čeka povratak životnog elementa i diše da bi preživjela. Opčinjeni novom dimenzijom obale, skakutali smo do zadnjeg dostupnog kamena naoružani željeznim žicama koje smo uvlačili u tajnovite rupe u potrazi za rakovima, grancipoverima.

Na batani bismo odveslali do obližnjeg otoka Sv. Katarina i hodali satima tragajući za dragocjenim i ukusnim rakovima. Miris oseke je miris života na kušnji, najskriveniji i najintimniji miris Mediterana: dio identiteta i zavičajnosti širi se ulicama starog grada, preplavljuje, nadvladava sve druge mirise, kad se more povlači, grad tone u njemu, strma obala podno zvonika otkriva temelje, crvena zemlja predgrađa, plitka i škrta, bježi prema Učki, stišće se u dolinama, valama, unutar zidina mjesnog groblja.

Uza sve napore da ga se jače veže za kontinent, Rovinj ostaje morsko stvorenje, diše na škrge. Miris mora je miris mreža koje se suše na rivi, miris krmenog dijela ribarskog broda nakon neprospavane radne noći, miris koji se širi s brodica u sezoni listova, miris smjese kruha i sardela koju ribari spremaju za lov menula…

Stotine i stotine ispisanih papira pokojnog pjesnika Giusta Curta čuvaju taj miris, govore o ribarskom zanatu, o običajima i ribarskim sudbinama, o neprospavanim noćima, o neverama, o brodovima i posadama. Napisani u starom rovinjskom dijalektu drijemaju u nekoj arhivi i čekaju…

Još malo pa će kormorani nesti jaja, potom slijedi sezona galeba, otoci će oživjeti novim životom, uskoro pa će u gustoj šikari niknuti prve šparoge, daleko prije nego na obali, čim se bura stiša i malo zatopli miris mora, izdaje nadolazeće proljeće.

Zalasci sunca iz dana u dan približavaju se starogradskoj jezgri, još malo pa će zacrveniti borove otoka Sv. Katarina: otok i grad stoje jedan naspram drugog u neraskidivoj vezi.