"Preko radnog vijeka radnice u 19 godina koliko roman pokriva, mi pratimo i kolaps te države koji je simbolički opisan u veličanstvenom poglavlju '1988.', kada se naša radnica priključuje velikom štrajku kombinata Borovo i upadu u saveznu skupštinu u Beogradu. Proučavanje tih snimaka i štampe iz tog vremena bacaju zanimljivo svjetlo na današnje društvo. Ne znam da li pokazuju šta je radnički identitet, ali osvjetljavaju nešto što više ne postoji - radnički ponos", kaže Đorđev, redatelj predstave "O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća"
"Preko radnog vijeka radnice u 19 godina koliko roman pokriva, mi pratimo i kolaps te države koji je simbolički opisan u veličanstvenom poglavlju '1988.', kada se naša radnica priključuje velikom štrajku kombinata Borovo i upadu u saveznu skupštinu u Beogradu. Proučavanje tih snimaka i štampe iz tog vremena bacaju zanimljivo svjetlo na današnje društvo. Ne znam da li pokazuju šta je radnički identitet, ali osvjetljavaju nešto što više ne postoji - radnički ponos", kaže Đorđev, redatelj predstave "O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća"
Uoči premijerne izvedbe predstave "O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća" u srijedu u 20 sati u pulskom INK-u, razgovaramo s redateljem predstave, rođenim Beograđaninom Bojanom Đorđevom.
Riječ je o kazališnom prekrajanju istoimenog romana Gorana Ferčeca, koji od 1973. pa do 1991. prati velika društveno-politička previranja, ali i intimu jedne djevojke koja postaje žena. Ona je radnica u trgovini mješovite robe smještenoj između kasarne JNA i socijalističke tvornica cipela, negdje u pitomoj pustoši Panonije. Ona je supruga, majka, snaha i kolegica koja se, iako bi ponekad voljela, ne usuđuje iskoračiti iz okvira. Godine i događaji života se nižu – odlazak iz roditeljske kuće, posao, brak, djeca, kredit, nikada dovršena izgradnja kuće, godišnji odmor, proslave. Sve je obično i očekivano, ali i spektakularno u slojevitosti, emocijama i duhovitosti. Ona, on, njihova djeca, roditelji, susjedi, druge radnice, radnici i vojnici; stabilizacija, inflacija, radnički štrajkovi, rasplamsavanje nacionalističkih netrpeljivosti i raspad države. I sve to u jednom malom životu, u pola života, krajem 20. stoljeća.
Što vas je u romanu Gorana Ferčeca privuklo da ga postavite na scenu? Što ste u toj gustoj, “ne-dramatičnoj” prozi na 360 stranica, bez klasičnog dijaloga i narativne strukture, prepoznali kao kazališni izazov?
S Goranom surađujem već dugi niz godina na različitim projektima i već osjećam njegovo i dramsko i prozno pismo kao nešto jako blisko. Kako sam redatelj koji se (za sada) ne bavi dramskom baštinom i tradicionalnom dijaloškom formom, shvaćam Goranov drugi roman kao poziv na igru (i na ludus, ali i game). Ipak, poglavlja romana razvijaju se iz nečega što jeste blisko dramskim situacijama, to su trenuci vremena koji imaju gotovo aristotelovska jedinstva, samo su daleko detaljniji. Ne postoji klasičan narativ već iscrpljivanje situacije kao slike. To bogatstvo teksture, opservacije, detalja, osjećaja za digresiju, ali i ritam nagnalo me je da otvorim jedno integralno poglavlje kao poligon za igru i to podijelim s glumačkom ekipom, s Natašom (Kopeč), Larom (Živolić Agaj), Lukom (Mihovilovićem) i Edijem (Ćelićem), kao neiscrpni materijal.
Predstava je strukturirana u tri izvedbena bloka, svaki s vlastitom logikom. Kako te koncipirali taj prelazak iz jedne izvedbene poetike u drugu, a da cjelina ostane koherentna?
Predstava se odvija kroz tri načina čitanja romana i oni se međusobno dopunjuju i kao tri cjeline sa različitim dramaturškim i izvedbenim strategijama osvjetljavaju različite aspekte života radnice. Ta tri bloka su organizirana oko odluke da se izvede jedno poglavlje romana u cjelini, bez adaptacije. Šta ta odluka povlači za sobom? Koje su još informacije, atmosfere, ritmovi i trajanja potrebni, koliko ljudi na sceni i s kojim zadacima da bi predstava funkcionirala kao cjelina?
Kako ste s glumačkom ekipom gradili zajednički jezik, s obzirom na to da lik radnice nije samo individualna biografija nego i simbol jedne nestale klase? U predstavi koristite i papirni teatar, kolažiranje, scensko čitanje i fotodokumentaciju. Što vam ti različiti izrazi omogućuju u odnosu na klasičnu dramsku inscenaciju?
Kazalište je za mene uvijek bilo širok pojam – tu crnu kutiju ja shvaćam kao "crnu rupu" koja je u stanju progutati i usvojiti sve, pa tako i navedene taktike proizvodnje scenskog značenja. Drama je samo jedna od faza kazališta koje je daleko šire, razgranatije, istovremeno i starije i mlađe od drame. Animacija papira je neki ključni oslonac od kog je i krenulo razmišljanje o inscenaciji. Moj odgovor na početno pitanje – kako smjestiti roman na scenu je bio – pretvoriti ga u maketu od papira.
Kako je papirno kazalište u 19. stoljeću bilo omiljena salonska zabava za cijelu građansku obitelj, pomislio sam kako bi bilo napraviti kazalište od papira o životu jedne radnice. Papir je proizveden od strane radnika, on je kroz novine, časopise i roto romane informirao, ideološki oblikovao ali i stvarao radničku imaginaciju i aspiraciju generacijama. Ključni sugovornik u oblikovanju predstave je i vizualni umjetnik Siniša Ilić koji je izrezao dobar dio romana od papira ali i s kojim dijelim dugu povijest umjetničkog bavljenja slikovnim materijalom kroz performans-projekt 'Pustinja slike'. Uz njega tu je i kostimografkinja Maja Mirković s kojom smo dubinski zaronili u fotografije i vizualne materijale epohe. Veliki dio procesa se odvijao upravo kroz eksperimentiranje glumačkog i autorskog tima s papirom – kolažiranje, animacija, interakcije s Brankovom trubom, proizvodnje crtanog filma uživo. Neki zadaci su bili bliži onome što se smatra klasičnom glumom, a neki su zahtijevali i potpuno poništavanje ili transformaciju uobičajenih glumačkih alatki i bavljenje teorijskim diskursom. Zahvalan sam cijelom timu i autorskom i glumačkom i kazališnom na prepuštanju toj igri s Goranovim romanom na koju sam pozvao na početku.
Apsurdno je odgovornost za dolazak na vlast Trumpa i njemu sličnih političara, opasnih redikula, zlih klaunova koji kao da su izašli iz Alana Forda, pripisivati radničkoj klasi. Tako aboliramo decenijske ratove za prevlast koji se vode u sjenci između milijarderskih interesnih grupa, neokolonizatora i tehnofeudalaca. Populističko glasanje na toj maskaradi demokracije – na izborima koji su jednom u četiri godine, tom jedinom trenutku kad se netko uopće obraća radničkoj klasi, kao glasačima, je uvijek protestno. Možda treba pogledati ne 'za koga' nego 'protiv koga' se glasa - protiv vlada koje su iznevjerile, koje nisu ispunile svoja obećanja o jednakosti, demokraciji i prosperitetu
Roman je, kaže njegov autor, najviše posveta onome čega više nema, radničkoj klasi. Je li predstava, osim hommagea jednoj epohi, i refleksija o suvremenom društvu? Tko danas uopće ima “radnički identitet”?
Predstava prije svega osvjetljava život radnice konstruiran u romanu, onaj život i rad koji ne završava radnim vremenom nego je i reproduktivni i emotivni rad. Taj život je pun pravila, mogućnosti i zamki sa kojima se Goranova i naša junakinja iz naslova susreće i koji je mijenjaju, oblikuju, devastiraju i osnažuju. Mi jesmo u nekoj arheološkoj potrazi u kojoj polazimo od epohe, a nadam se, zadiremo dublje u nešto što je univerzalno pa i suvremeno. Radnica iz naslova ne snalazi se baš u svakom segmentu radničkog života u radničkoj državi, i preko njenog radnog vijeka u 19 godina koliko roman pokriva, mi pratimo i kolaps te države koji je simbolički opisan u veličanstvenom poglavlju '1988.', kada se naša radnica priključuje velikom štrajku kombinata Borovo i upadu u saveznu skupštinu u Beogradu. Proučavanje tih snimaka i štampe iz tog vremena bacaju zanimljivo svjetlo na današnje društvo. Ne znam da li pokazuju šta je radnički identitet, ali osvjetljavaju nešto što više ne postoji - radnički ponos.
No koliko stoji teza da je nestala radnička klasa? Jaki sindikati postoje i danas recimo u Francuskoj i Italiji, i nije da nemaju snagu spram poslodavaca. Koliko su na prostoru nekadašnje socijalističke Jugoslavije sindikati, zadruge odbačeni u ime privatizacijske pljačke maskirane nacionalističkom matricom vladanja, a ne zbog tržišnih razloga?
Upravo tako – rat je bio surova i krvava maska za konverziju društvene svojine u privatnu. Radnička klasa u Jugoslaviji je devastirana. Industrija je uništena i rasprodana, uništen je i radnički ponos, ali i solidarnost kada su nacionalne elite 1980-ih godina podvalile radnicima svoje (poduzetničke) ciljeve. Sada izvozimo i uvozimo radnike i radnice (i u Srbiji i u Hrvatskoj) dakle nije nestala radnička klasa, ali mora se ponovno samo-organizirati na nadnacionalnim osnovama. I taj trenutak će biti veličanstven.
Dobar dio glumačke ekipe čine Puležani/ke, a dio autorske ekipe su i pulski trubač Branko Sterpin i mlada spisateljica i dramaturginja Emma Kliman. Pula je stoljećima bila vojni i radnički grad, no sad je turizam dominantna gospodarska djelatnost. Koliko ste možda od pulske ekipe u tkivo predstave preuzeli njihova obiteljska, radnička sjećanja, kao i traume zbog urušavanja industrije, poput sloma brodogradilišta Uljanik?
Pula tu nije usamljena – svjedočimo da deindustrijalizacija i turizam vode k svojevrsnom urbicidu širom Europe. U toku procesa rada priče o porodici, o radničkim i drugim životima krajem 20. stoljeća iz Pule, Splita, Beograda, Koprivnice, Dervente, Šapca i drugih mjesta puno su nam pomogle u generiranju materijala za predstavu, ali i timske kohezije. Tako smo se svakako dotakli i Uljanika čije zatvaranje je Emma obradila u svojoj predstavi 'Brodovi od papira', ali i drugih tvornica, i drugih važnih ustanova i rituala nekadašnjeg radničkog života - koji su nestali i svojim odsustvom ostavili posljedice.
Radnička klasa se često idealizira, no ona je u povijesti znala masovno podržavati fašizam. U Americi je umnogome zaslužna za dolazak Trumpa na vlast. Koliko je problem kad se na radničku klasu gleda ideološki crno-bijelo?
Radnička klasa je možda bila u prvom planu kada su postojale radničke države, mislim da je danas mnogo češći upravo stav da radnička klasa pogrešno glasa i sl. Radnička klasa je prije svega izdana od strane ljevice koja se 1970-ih okrenula manjinskim identitetima - religijskim, etničkim, rasnim itd., koje je smatrala za nove revolucionarne subjekte. Radnička klasa je devastirana deindustrijalizacijom koja je započela s financijalizacijom Zapada i evakuacijom proizvodnje na Daleki Istok.
Konačno, radnička kultura koja je cvjetala tokom 20. stoljeća – novine, časopisi, radnički klubovi i edukativne ustanove, odmarališta, igranke, ali i tekovine socijalne države kao što su biblioteke, bazeni, domovi kulture, narodni univerziteti ugašeni su ili transformirani u općoj komercijalizaciji i rekonstrukciji divljačkog kapitalizma. Edukacija, kultura, emancipacija postali su igračke elite. Apsurdno je odgovornost za dolazak na vlast Trumpa i njemu sličnih političara, opasnih redikula, zlih klaunova koji kao da su izašli iz Alana Forda, pripisivati radničkoj klasi. Tako aboliramo decenijske ratove za prevlast koji se vode u sjenci između milijarderskih interesnih grupa, neokolonizatora i tehnofeudalaca. Populističko glasanje na toj maskaradi demokracije – na izborima koji su jednom u četiri godine, tom jedinom trenutku kad se netko uopće obraća radničkoj klasi, kao glasačima, je uvijek protestno. Možda treba pogledati ne 'za koga' nego 'protiv koga' se glasa - protiv vlada koje su iznevjerile, koje nisu ispunile svoja obećanja o jednakosti, demokraciji i prosperitetu.
Za dva tjedna bit će godišnjica tragičnog urušavanja nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu, gdje je stradalo 16 ljudi. Bio je to okidač za masovne proteste studenata diljem zemlje protiv korupcije, Vučićevog režima, ali i opće demokratizacije društva. Kako vi kao Beograđanin, ljevičar, intelektualac vidite mogući epilog? Je li preuski cilj ‘skidanje’ Vučića? Je li moguća radikalna promjena bez suočavanja srpskog naroda s nacionalizmom i odgovornošću Srbije za ratove 90-ih?
Situacija u Srbiji je zaista liminalna i stvari se dešavaju iz dana u dan skoro već cijelu godinu. Ne mogu govoriti o epilogu ali probat ću izdvojiti dva detalja koji mi ulijevaju veliki optimizam. Prvi je da su od samog početka protesta veliku podršku studentima dali i veterani iz ratova 90-ih. Oni su na pravoslavni uskrs imali obraćanje roditeljima novopazarskih studenata muslimanske vjeroispovijesti, koji su došli u Beograd da u blokadama odmjene svoje pravoslavne kolege za praznik. Pored tvrdnje da su "sve to naša djeca", predstavnik veterana je u emotivnom govoru rekao da pripada generaciji koja je nasjela na nacionalističku propagandu i laži koje su se širile baš s tog mjesta – zgrade Radio Televizije Srbije koju su studenti blokirali. "Oni su ti koji šire ljubav i obasjavaju budućnost. Ta budućnost jeste ono što svi želimo dužnost nas i naših promašenih generacija jeste da ustanemo i samo treba da ih pratimo", zaključio je on. To obraćanje je bez presedana na ovim našim prostorima i vjerujem da je iskreno i da signalizira nešto dobro što je ovaj društveni pokret, predvođen studentima započeo.
Druga stvar za koju mislim da je jako važna je lijevi vokabular, lijeve alatke organizacije studenata, građana i prosvjetnih radnika i poljoprivrednika. Društveni pokret u Srbiji se dešava kroz plenume, zborove građana organizirane po kvartovima, kroz proučavanje radnih prava da bi se organizirali štrajkovi i saradnju sa sindikatima, kroz formate direktne demokratije. Kroz ponovno otkrivanje lijevog organiziranja i mobilizacije, lijevih ideja - tu desnica jednostavno nema šta da ponudi.
Riječ je o istarskoj općini u kojoj se više od polovine stanovnika bavi nekim oblikom poljoprivredne proizvodnje, a kroz proteklih nekoliko godina njihova je bogata turistička ponuda, čiji su ključni segment proizvodi lokalnih OPG-ova, postala nadaleko poznata
Sutra otkrivamo što rade i što planiraju vodnjanski mjesni odbori, a donosimo i priču o mladoj istarskoj jahačici koja u posljednje vrijeme ostvaruje izvrsne rezultate u dresurnom jahanju * Uoči premijere predstave “O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća" u pulskom INK-u, donosimo intervju s redateljem Bojanom Đorđevom
Na sinoćnjoj sjednici Gradsko vijeće je izglasalo izmjene i dopune Proračuna za 2025. godinu kojima se proračun uvećava za više od 2,2 milijuna eura, odnosno za 3 posto, te sada iznosi 73,37 milijuna eura
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
