ROVINJ JE GRAD BICIKLISTA Svako drvo svoju biciklu ima

Rovinj je grad biciklista. To više nitko ne dovodi u pitanje. Dovoljno je prošetati gradom pa zaključiti da bicikala ima gotovo koliko i stanovnika. No, problem nastaje kada ih treba negdje parkirati.

Budući da parkirališnih mjesta, konkretno željeznih postolja za bicikle nema u onoj željenoj i turističkoj mjeri, biciklisti se parkiraju po onoj "veži gdje stigneš " - najčešće na metar, dva od ugostiteljske stolice, odnosno "na oku" vlasnika.

Tako svako drvo dobije svoju biciklu, svaki kandelaber svog limenog ljubimca, a prometni znak novu dekoraciju. Travnjaci se pretvaraju u improvizirana parkirališta, a nogostupi u izložbene salone dvokotača.

Posebno je dirljivo promatrati odnos prema travnjacima i stablima. Dok jedni ulažu trud i novac da ih posade, zalijevaju i sačuvaju, drugi ih bez puno razmišljanja koriste kao prigodna parkirališta. I dok se stablima kora guli, a debla stežu lanci, jedino što je važno znati - drvo, ionako, ne može pisati prigovor.

A kad bicikl nije parkiran, onda je u pokretu. U svim smjerovima, istovremeno. Po nogostupu, u zonama zabrane vožnje, kroz pješake, preko trgova. Prometna pravila kao da ne postoje pa nije čudo da se i doživljavaju kao prijedlog, a ne obaveza.Međutim, ne pošteno bi bilo svu odgovornost svaliti na bicikliste.

Stalaka nema dovoljno, upozorenja su rijetka, a kontrole još rjeđe.Naime, dovoljno je reći da se dva do tri puta godišnje policija pojavi u najvećoj i za bicikle zabranjenoj prometnoj Ulici Carera, u kojoj je izbjegavanje pješaka s jedne strane i biciklista, električnih romobila, skutera i motora sa suprotne, preraslo u skijašku disciplinu - opasne vožnje slaloma.

Jer, kad dvokotači krenu u vožnju, počinje avantura. Smjer kretanja postaje fluidan pojam, pješačke zone kreativan izazov, a prometna pravila teško probavljivo literarno štivo za ljetno i neobavezno čitanje. Dodajmo, i kako se u ovoj  istoj priči na rivi i trgovima susreću i automobili i električni autići koji su iz prvotne zamisli prijevoza turističke prtljage do hotela i smještaja u starogradskoj jezgri napredovali do statusa lokalnih taksista. 

Teško je naime, očekivati red tamo gdje kontrole i ljudi zaduženih da je provode, nema pa nema.