Stolice iz prvog modernog rovinjskog kafića "Rio Bar". Izradio ih je BRUNO MASCARELLI, A NA NJIMA SE SJEDILO SATIMA

Poznavao sam venecijanskog povjesničara umjetnosti. Dolazio je često u Trst držati predavanja. Jednom je govorio o pojmu putovanja (Il viaggio nella letteratura) i ispričao mi je da je u jednom venecijanskom arhivu pronašao knjigu s kraja sedamnaestog stoljeća jednog plemića kojeg su iz nekih razloga osudili na dvije godine kućnog pritvora.

Nije znao kako provesti vrijeme pa je odlučio obaviti putovanje u obiteljskoj palači: pisao je o namještaju, slikama na zidu, omjerima veličina, materijalu s kojim je palača izgrađena, o sjećanjima, o dogodovštinama u pojedinim ambijentima.

Put je stanje duha

Skupio je preko tristo stranica i objavio knjigu. Ako se odlučiš na put to ne mora nužno značiti da ćeš prevaliti toliko i toliko kilometara, put je stanje duha.

I tako, s obzirom na vremenske neprilike obavili smo sitno putovanje u malom bezačkom imanju.

U dvorištu dominira marangunski stol starih Miličića, obitelj koja je izgradila kuću. Bili su vrsni majstori, u jednoj je konobi bila smještena marangunska radiona: pravili su bačve, kola za voz, škurnice, stolove, stolice, banke za oko ognjišća, razne alate za domaćinstvo (načve za misit kruh) i za poljoprivredu. Bili su samodostatni, znali su obrađivati željezo i sve ostale metale, u kući smo pronašli cijeli slijed kamenih posuda (bili su i klesari).

Drveni, masivni stol ima preko sto godina, otac je sasvim izgledno dodao novu moršu koja je već ostarila jer je ja rijetko koristim. Svaki predmet ima svoju povijest, što je stariji to je intrigantniji, suprotno od ljudskog bića koji, što je stariji to mu se jače pokazuju tamne, loše, ružne strane duha.

Rio bar na rivi

Gianni je snimio i stolice, željezni pravokutnik s drvenom podlogom. Ne pripadaju Miličićima, dolaze iz Rovinja, iz arhive nekad poznatog kafića "Rio Bar" koji se nalazio u kantunu pored mora na rivi Sottolatina.

Kad je vlasnik Corrado obavio radikalnu izmjenu lokala, poklonio je nekoliko stolica mom ocu i one i danas služe: na njima sjedim i na njima se popnem kad berem grožđe na ruzi. Škanjić je plod mašte, pokojnog akademskog slikara Bruna Mascarellija, potomak obitelji sarajevskih Sefardita koji je stigao u Rovinj krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Bruno je oblikovao prvi, moderni kafić u Rovinju, za tadašnje prilike bila je prava revolucija, takvih stolica nitko prije nije vidio. Umjetnik je nacrtao i stolove, proporcionalno vezane za stolice no, vlasnik ih nije zadržao. Nažalost bačene su u smeće.

Kafić se zvao RIO u čast brazilskom velegradu. Na zidu je dominirala velika slika Ria de Janeira, šank je bio popločan sitnim šarenim pločicama, Bruno ga je osmislio u službi talijanskog sistema brzog ispijanja espresso kave koja se pravila u velikoj, za ono vrijeme ogromnoj Gaggia mašini.

Na stolicama sjedilo se satima, Rio je bio kultno mjesto, izdržali bi i mladi i stariji, bila je to dobra terapija za kičmu. Rio je imao i juke-box, stalno se nešto vrtjelo: školska prijateljica sjedila je na lijevom kutu šanka, pijuckala kavu i vrtila Dylanovu Lily of the west. Njoj, njenoj crnoj mini suknjici i kafiću prije par godina, posvetio sam kratki opis:

„Pjesma iz juke boxa širi se iz male prostorije na terasu i preko nje na rivu, uvlači se u batane što drijemaju, hvata lastavice u brisanom letu, diže se sve do Svete Eufemije koja je vječno okrenuta prema lijepom vremenu. U tom kafiću događaju se čudni obrati: ljudi u njega ulaze kao pedesetogodišnjaci, a izlaze kao osamnaestogodišnjaci. U gradu o kojemu govorim pojava je primjerena mjestu, sasvim je prirodna, nema tu ničeg čudnog ili magičnog, ulaz i izlaz po volji su mještana, nema te sudbine koja bi ih mogla prikovati za konačnu i nepovratnu ulogu“.

Bruno Mascarelli je bio izuzetni dizajner, gradio je vrlo ukusne interijere. Jednom je nacrtao zabavni kompleks koji je trebao poboljšati rovinjsku turističku ponudu.

Ponudio je skicu čelnicima rovinjskog Jadran- turista i oni ga odbili. Pokupio je papire, otišao u Poreč i pokucao na vrata Antuna, Ninija, Štifanića. Tvorac Plave Lagune je pomno analizirao projekt i rekao mu: „Bruno, ti si munjen. Ipak, počekaj par dana na konačni odgovor.“

Nakon tjedan dana projekt je prihvaćen i tako je izgrađen Internacional klub koji je postao pojam zabave za cijelu bivšu državu. Kada je pokojni kralj kave Žminjac Primo Rovis odlučio izgraditi sebi veliku kuću zvao je Mascarellija.

Bruno je nacrtao sve, od zidova do prozora, stolica i stolova. „Mascarelli je rijetki talent“ rekao mi je Primo. I tako, čuvam stolice, stvorene su za rovinjsku rivu, ali ni trava im nije mrska, lijepe su i funkcionalne.