Život

TEŠKA SITUACIJA VODNJANSKE OBITELJI

Supružnici Omanović trebaju pomoć dobrih ljudi: "Da mi je samo jedna mala boca s kisikom da mogu izaći vani"

Nije naučen Sakib pitati pomoć. Tvrdoglavo odbija reći što mu treba. Kaže nam "platit ću ja", iako i sam svjestan da vrlo teško žive. Kada se zbroje sva primanja koja imaju mjesečno, jedva da prelaze 300 eura. Mevlida dobiva zajamčenu mirovinu od 57 eura, Sakib invalidsku mirovinu od 170 eura, a zajedno doplatak za pomoć i njegu od niti 80 eura


 
5 min
Sandra Zrinić Terlević
(Foto S. ZRINIĆ TERLEVIĆ)

Nije naučen Sakib pitati pomoć. Tvrdoglavo odbija reći što mu treba. Kaže nam "platit ću ja", iako i sam svjestan da vrlo teško žive. Kada se zbroje sva primanja koja imaju mjesečno, jedva da prelaze 300 eura. Mevlida dobiva zajamčenu mirovinu od 57 eura, Sakib invalidsku mirovinu od 170 eura, a zajedno doplatak za pomoć i njegu od niti 80 eura

Kad dođeš star, a k tome i bolestan, svima si na teret. Najbolje su to na svojoj koži osjetili supružnici Omanović iz Vodnjana, Mevlida i Sakib. Od četvoro djece, o njima povremeno brigu vodi tek najmlađa 26-godišnja kći, koliko je to u njenoj moći, ponekad se nađu i dobri ljudi spremni pomoći, ali supružnicima Omanović, s vrlo teškim dijagnozama, potrebna je svakodnevna pomoć i njega. Koje nema!

Kako nam priča 63-godišnja Mevlida, sami su se snalazili i borili sve dok unatrag četiri godine nije počela korona, koju je i Sakib prebolio, čak tri puta, a svaki put ostavljala mu je sve teže i teže posljedice. Veliki udarac za njega bila je i smrt 9-godišnje unuke Ivone s kojom je bio jako povezan pa su taj šok i tuga ubrzali bolest.

Danas je Sakib na kisiku 24 sata dnevno, jer pluća nema, vrlo je slab pa uglavnom leži i miruje, unatrag nekoliko mjeseci bio je i vrlo kritično te danas ne može niti samostalno stati na noge, nepokretan je već nekoliko mjeseci. Čekao je i transplantaciju pluća, ali zbog cjelokupne zdravstvene situacije operacija nije moguća, jer je ne bi preživio.

Dobio je i invalidska kolica, ali je problem to što ih mora spustiti vrlo strmim stubištem da bi izašao na ulicu, što Mevlidi, sa svega 40-ak kilograma, to sigurno ne bi pošlo za rukom, a drugi je problem što je boca s kisikom prikopčana na struju pa ju ne može uzeti sa sobom. Nama skromno kaže da je sve što želi jedna mala boca s kisikom s kojom bi mogao izaći izvan četiri zida.

Ruka je Sakibu nakon liječenja u bolnici ostala zgrčena

- Nekada sam sve sam radio, znaju me ljudi i u Vodnjanu i po okolnim mjestima, a danas ovisim o tuđoj pomoći, govori nam Sakib i pokazuje žuljevite radničke ruke koje su se naradile u životu, mahom u "Uljaniku" gdje je radio kao cjevar. Osim što boluje od kronične plućne bolesti, takozvani KOB-4, u bolnici je primao vrlo teške antibiotike koji su mu ostavili trajne posljedice na želudac zbog čega danas mora redovno uzimati vrlo skupe probiotike, koje sam plaća.

Osim toga, tijekom infuzije, probijena mu je tetiva te je jedna šaka ostala trajno zgrčena i tek jedva funkcionalna. U posljednje vrijeme sve mu je veći problem kamenac kojeg ima na bubregu i mjehuru. Ali duh mu je jak, "stat ću ja opet na noge", kaže nam, a kada bi imao i malu bocu s kisikom, kaže, sam bi spremao drva, a zna si i sve sam skuhati.

Zbog želuca, jedva da nešto i pojede, a redovno uzima tek - hrpu lijekova te je danas, sa svega 40-ak kilograma, sijena čovjeka kakav je nekad bio. No, nije naučen Sakib pitati pomoć. Tvrdoglavo odbija reći što mu treba. Kaže nam "platit ću ja", iako i sam svjestan da vrlo teško žive. Kada se zbroje sva primanja koja imaju mjesečno, jedva da prelaze 300 eura. Mevlida dobiva zajamčenu mirovinu od 57 eura, Sakib invalidsku mirovinu od 170 eura, a zajedno doplatak za pomoć i njegu od niti 80 eura.

Došla je i zima, treba im i drva za ogrjev, ali kada bi ih i našli po povoljnijoj cijeni, neće im ih nitko nacijepati, a trebalo bi im dnevno odnijeti na kat i opet, spomenutim, strmim stubištem. No, pomoć im ne stiže. Tek je susjed uočio njihovu tešku situaciju, odaslao javno apel za pomoć kojem su se neki i odazvali.

- Na žalost, nitko nas ne posjećuje, nitko i ne pita kako smo. Sa susjedima, s kojima živimo ovdje već duže od četiri desetljeća, dobri smo, na "dobar dan - dobar dan", ali ljudi imaju svojih obaveza, kaže nam pomireno Mevlida.

I sama je vrlo ozbiljno bolesna. Osim osteoporoze zbog koje je već nekoliko puta bila na operacijama vratne kralježnice, ali i kroničnog artritisa, unatrag dva mjeseca dijagnosticiran joj je karcinom pluća s metastazama na crijevima. Jedva hoda jer, kaže, kapaciteta za hodanje nema. Nakon zahtjevnih operacija vratne kralježnice, čeka je liječenje u zagrebačkoj klinici Jordanovac, odmah nakon Nove godine, što ovisi o nalazima krvi i mišljenju anesteziologa.

Pitamo je što im sve treba, svjesni da je zdravlje ovdje jedini odgovor, ali jedino što im nitko ne može dati.

- Ma trebao bi nam frižider, ovaj nam ne radi, sudoper je propao, šporet na drva nas još koliko toliko služi, ali nedostaje nam drva, a jako bi zahvalni bili za malu transportnu bocu s kisikom. Željeli bi si malo obojati ove crne zidove u sobi gdje boravimo, ali ništa si to ne možemo priuštiti bez pomoći drugih, kaže nam Mevlida.

Nju čeka i boravak u bolnici i već sada joj je liječnik rekao neka si pripremi stvari, pa je Mevlida zamolila za pidžamu, papuče broj 37, tajice, i možda trenerku veličinu S i patike broj 37 da ima u čemu putovati. Nedostaju joj i higijenske potrepštine, a kako kupuju ili nadoplaćuju veliku količinu lijekova i tu im je potrebna pomoć. Probiotik košta 19 eura za 10 doza, a Sakih ih treba piti svakodnevno; sirup za kašalj dođe 12 eura, razne tablete za bolove bez kojih Mevlida ne može izgurati dan, imaju sve višu cijenu... Kupili su si sami tlakomjer, jer im je potreban, uređaj za mjerenje zasićenosti krvi kisikom, koji im također oboma treba, da se o drugim stvarima ne govori.

Kućna apoteka svakim je danom sve skuplja stavka, ali bez koje ne mogu

Od Crvenog križa dobivaju jedan paket hrane, iako bi imali pravo na dva, ali ne žale se. Uzmu što im daju. Tek Sakib dodaje da bi volio dobiti malo više mandarina jer ih rado jede s obzirom da su mekani, a on zube nema.

Susjed Andrea pokrenuo je akciju da im se pomogne, neki su se već i odazvali, a svi koji to žele mogu im pomoći u dogovoru s Mevlidom koju mogu kontaktirati na broj telefona 091/542-9205.


Nastavite čitati

Istra
 

TO JE PRIJATELJSTVO Uvijek na dva ista mjesta na stadionu. Pino i Bruno: "Obožavamo nogomet, navijamo za Istru"

Vitalni u osmom desetljeću života, zajedno se druže još od osnovne škole Neven Kirac, danas OŠ Šijana. "Svi su me zvali Jerković", veli Pino Gergorić, s jasnom aluzijom na legendarnog Hajdukovca. Igrao je za Istru halfa u generaciji Pržiklasa, Poldrugovca, Sergia Scorie, Cukona, Grgete * U mlađim danima sam putovao na utakmice u Rijeku, Zagreb, Beograd. Išli bi avionom do Beograda, pogledali utakmicu i vratili se doma. I nije bilo skupo, veli nam Bruno Lupetina

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.