Livija Brgić ima osamdeset i sedam godina. Nekih detalja koji su se u njezinom rodnom selu Šajini dogodili u noći s 8. na 9. siječnja 1944. godine sjeća se vrlo živo i dandanas.
Naime, nešto prije ponoći selo su opkolili nacifašisti te u nekoliko sati ubili pedeset i četiri mještana. U neke se pucalo, neki su zaklani, a neki živi zapaljeni.
Ona je tada bila djevojčica od sedam godina, no ipak posve svjesna svega što se događalo.
„Nismo ninemu niš učinili!“
- Sjećan se mame i tate. Da smo bili nas tri skupa, i da se mama ustala iz kreveta i rekla: Tone, dignimo se! Cilo selo gori! A tata je reka: Nan nidan neće niš, mi nismo ninemu niš učinili! Ali zajno je deset njih ušlo u hižu, oca su uzeli van, ja san ga držala za ruku. Jedan od njih me rinuja kja od njega, a tatu i još jeno pet, šest muških su poredali sa strane i streljali. Samo jedan je preživija, bija je ranjen u ruku. Moj tata je brižan umra, govori nam Livija kroz suze.
Te je noći njezina obitelj ostala bez kuće koja je izgorjela u paljenju sela, pa su bili primorani smjestiti se u štalu i živjeti tamo dok je trajala obnova. Da tragedija bude još veća, Livijina majka bila je u poodmakloj fazi trudnoće. Rodila je 12 dana nakon što joj je muž ubijen.
Goli, bosi i lačni
- Moja mama je te noći pokušavala spasiti neke stvari i neku robicu ča si je bila prontala za bebu, i to su njoj uzeli i zapalili. Nikad to ne zabin! Moga brata Marka mama je rodila u tuđoj hiži, zamatala ga u tuđe krpe. Dok ga je dojila, suze su po njemu kapale. Živili smo brižno, sirotski. Ne znan ni sama kako smo ustali živi. Goli, bosi i lačni, govori nam Livija.
Njezino svjedočanstvo sačuvano je i u Spomen-sobi Društvenog doma u Šajinima koja je svečano otvorena 2014. godine u povodu obilježavanja 70. godina stradavanja sela.
„Znan da su govorili da je kriv bija Jakov Kolić Gobo“
- Ja san tada bila dite, ali dosta tega se još sjećan. Znan da su govorili da je kriv bija Jakov Kolić Gobo. Jer nas su svih okupili usprid crikve osan dan prije tragedije. Cilo selo je moralo doj, sva dica i matere s bebama. Tega dana su nacifašisti nažgali Gobino imanje, i lipo su nan rekli da ako selo ne izda Gobu, da će joped doj i uništiti cilo selo. Tako je i bilo. Moja baba je u jenoj noći ustala bez tri sina, govori nam danas Livija.
Ove je godina ona među 25 preživjelih svjedoka tragedije za koje su pripremljene spomenice što će im biti uručene na komemorativnom skupu u utorak u Šajinima. Međutim, Livija nam govori kako će po spomenicu poslati svog sina Marina jer ju zdravlje trenutno ne služi baš najbolje. Poručuje na koncu da bi voljela da nikad nitko ne doživi ono što se 9. siječnja 1944. godine dogodilo njezinoj obitelji i susjedima.
