Tekst Nives Franić: "Jadrolinija - spomen ljudima koje ne poznajem osobno"

Odrasla sam na otoku. More, brodovi, pomorci dio su mog života otkad pamtim. Sve to zajedno, imalo je ime, najčešće na istočnom Jadranu vezano uz obalnu plovidbu - Jadrolinija. Brodovi Jadrolinije povezivali su otoke s kopnom, s rješenjima mnogih potreba, sa stranom svijeta kojoj je dodijeljena funkcionalnost izvan otočke ograničenosti. Brodovi Jadrolinije i danas otoke povezuju s mnogočim čime ih kopno dohranjuje. Na svojoj internetskoj stranici Jadrolinija ima istaknut slogan: Linija života.

I doista, nije pretjerano tako je označiti. Za otok i otočane od životne su važnosti brodske linije s kopnom. Važnosti, naravno, nisu samo životne jer u toj otkinutosti od kopna, mnoge potrebe narastu, a onda i prostor za pomoć, susretljivost, solidarnost, humanost, plemenitost. Sve to život na otoku čini gušćim, bližim suštini, ozbiljnijim i za..banijim. Ma koliko otočki svijet bio inokosan, i često samoodrživ, život mu nerijetko ovisi o mnogim pruženim rukama.

Iz ruku mornara Jadrolinije primila sam mnoge pošiljke, važne i manje važne, bilo je i iz potrebe, bilo je i za radosti. Nisu bili samo poštari ili kuriri, njihovo sudjelovanje u životima otočana podrazumijevalo je razne angažmane po kopnu. Malo koje rješenje je čekalo na rivi. Tko god je na otoku živio, zna koliko su važni ti ljudi u bijelo-modrim monturama, a oni bi, vjerujem, i te kakve priče mogli ispričati i napisati o tome što su sve tražili, nosili, kupovali, rješavali za nekog na otoku. Jadrolinijini mornari su tipični likovi u tipičnim okolnostima, čisti realizam, nepobitna fizionomija otočke zajednice.

Vanjski suradnici svake kuće, pridruženi članovi s kojima računa svaka otočka familija. I to jest neka vrsta familijarnosti koja se stvara u savezništvu potrebe i topline, nužnosti i ljepote, oporosti i dobrote. Ima tu naravno i drugačije intoniranih iskustava i emocija, ali u osnovi prevladat će otvorenost prema dolasku drugog, harmonizirat će se sve te suprotnosti koje koegzistiraju, sukob će se svakako pretvoriti u susret.

U tom smislu otočni ljudi zbog takve vrste iskustva doista formiraju jedan svoj svijet. Pripadnost tom svijetu vezuje i one koji se ne poznaju, ali dijele to iskustvo: iste poteškoće, ista nadanja i bojazni. Vjerujem i nadam se da ih to vezuje daleko jače nego ideja nacije jer je neposrednija vrsta iskustva. Zbog svega toga, zbog nestalnosti mora i stalnosti kopna koji nagone na razmjenu i komunikaciju, provokaciju i ustupke, otočni život otkriva se kao prostor uspostavljanja odnosa. Ne nužno idiličnih, ali svakako dinamičnih.

I zato, tko god ima suštinske veze s morem, brodovima, otocima, pogođen je, usudila bih se reći na jedan drugačiji način, viješću o pogibiji trojice mornara na koje se srušila rampa Jadrolinijinog broda Lastovo. Po društvenim mrežama nalazim vrstu oproštaja od poginulih mornara, žala, svakako izraze tuge. Mahom od ljudi kojima su Jadroliniji brodovi bili ekstenzija kućnog dvorišta, nešto blisko.

Takve reakcije upravo potvrđuju zajedništvo koje sam probala opisati, potvrđuju i kako se nemoguće dovoljno udaljiti od mora, čak i ako si odselio s otoka, i kako njegovo duboko dozivanje vezuje nepoznate ljude i suosjećanjem. Kako dijeljenje znači i dijeljenje tuge.

I zato ovaj zapis, koji vrluda, skreće, zaustavlja se, baš kao brod obalne plovidbe, kao spomen ljudima koje ne poznajem osobno, a čije je (po)morsko postojanje dio dubokog iskustva koje me i samu preobrazilo.

I nema veze što ne znamo lica poginulih mornara, žalimo ih kao ljude i kao ljude koji znamo što znače u svijetu koji nas je opečatio i zauvijek primio u sebe. Nemoguće je ne osjetiti i ne dijeliti duboku potresenost i ranjenost tog svijeta.

Beskrajno se more sasvim približilo. Neka im donese mir.