Šest mjeseci nakon infarkta leđne moždine nakon kojeg je ostao gotovo potpuno oduzet od vrata prema dolje te dvoipolmjesečnog oporavka u specijaliziranoj zagrebačkoj privatnoj poliklinici Glavić, za što su stotine dobrih ljudi, udruga i tvrtki (uz uspješan humanitarni koncert brojnih glazbenika 26. travnja u Domu mladosti) uplatile nužnih 35.000 eura, posjetili smo 27-godišnjeg Puljanina Valenta Hrvatina u njegovom stanu u Šijani.
Baš se njegov neboder u Divkovićevoj ulici br. 4 energetski obnavlja, no još uvijek bez obećane ugradnje adekvatne rampe na ulazu u zgradu.
Postojeća je rampa tragikomično strma, uska i neupotrebljiva a Valenta se nakon svakodnevne radne terapije kod fizioterapeutkinje u Centru za rehabilitaciju Veruda otac Damir podiže uz stepenice tehnološki zgodnim 'gusjeničarem', time i do lifta, iako je i za to potrebna izvjesna snaga.
Tata Damir i Valent s malim gusjeničarom po stepenicama
Valent, koji živi s cerebralnom paralizom, dočekao nas je nasmijan, iako pomalo umoran od vježbi kod fizioterapeutkinje u Centru za rehabilitaciju Veruda, gdje nakon povratka iz Zagreba odlazi svaki radni dan posljednjih četiri tjedana. Inače, djelatnici Centra na Verudi volonterski pomažu Valentu u rehabilitaciji, na čemu im je obitelj više nego zahvalna.
S Valentom su tata Damir i mama Gordana, a kasnije stiže i sestra Ana.
Valent s roditeljima u stanu u Šijani
Mnogi Valenta znaju kao iznimno kreativnog, nadarenog umjetnika, volontera, aktivista punog energije snage i vjere, posebno u krugu Rojca, gdje je među ostalim radio na info punktu, i baš na tom mjestu kobnog siječanjskog dana doživio udar.
Vraćajući vjeru u ljude, mama Goga nam kaže da su dobri ljudi, koji su željeli ostati anonimni, od njihove špajze i WC-a napravili kupaonicu prilagođenu za Valentovo stanje. "Toliko sam dirnuta. Ni ne znam ni koji su ljudi to napravili , javili su se preko udruge", kaže Valentova majka koja je cijelo vrijeme bila sa sinom na oporavku u Zagrebu.
Produljena je do rujna humanitarna akcija prikupljanja sredstava za troškove rehabilitacije Valenta.
Njegova majka kaže da sve do danas ljudi, većinom anonimni donatori, uplaćuju sredstva za Valenta. Osim stotine pojedinaca, uplaćuju sredstva i zajednice, primjerice yoga i aikido zajednica, kao i sportske organizacije.
Financijska sredstva prikupljaju se, kao i dosad, na transakcijskom računu, IBAN broj: HR5923400091511274493 otvorenom za humanitarnu akciju kod Privredne banke Zagreb d.d.
Za zagrebačkog liječenja značajno je napredovao, učvrstio trup, sagradio mišiće, povećao opseg pokreta, no još ne može samostalno ustati u sjedeći položaj. Neurolozi kažu da oporavak traje oko godinu dana, a nakon toga govori se o održavanju postignutog stanja. Zato je iznimno važno vježbati što više, i to sada.
Sa sestrom Anom
Razgovaramo s Valentom nakon što je odjenuo majicu malonogometnog turnira koji se baš danas održava u Šijani, na koji je pozvan i na koji će, veli, sigurno doći.
Kako se sada osjećaš?
Danas je još bolje, još sam više napredovao. I u pulskom Centru za rehabilitaciju radimo na apsolutno cijelom tijelu, od vježbi za stajanje do vježbi za finu motoriku, a za što je jako korisna art terapija odnosno crtanje što ja jako volim. (mama dodaje: "Crtati treba radi mozga, kroz kreativnost mozak čini čuda").
Kakve su prognoze stručnjaka?
Ne može se brzina oporavka procijeniti u slučaju infarkta spiralne arterije. Kod svake osobe taj je napredak individualan. (mama ovdje dodaje da nitko ne želi dati prognoze hoće li Valent opet prohodati, ali su svi sigurni da će napredovati; 'tijelo je naprosto takvo, ne mogu znati', veli ona).
Ne manjka ti vjere?
Ne. Ja sam rekao: "Ili ću hodati ili neću ovakav život prihvatiti". Nema tu alternative.
Znači borba?
Da. Ne želim imati ružne misli nego samo kažem svoj stav. Znači, ja ovakav život ne prihvaćam. Rekao sam prijatelju da ću, ako mi kažu da neću moći više hodati, živjeti ludo kao pjevač The Exploiteda Wattie Buchan. Nema toga što on nije isprobao (smijeh). Ali vjerujem da ću prohodati. Idemo k tome.
Jesi bio nedavno na Exploitedu u Rojcu?
Pa normalno! U prvom redu sam bio. I fotografirali su nas zajedno. Do neba sam mu se zahvalio na fotografiji i na cijelom koncertu. Koncert je bilo ludilo. Prije njih svirali su bendovi Dead Lesh i Liquid supercharge, koji su mi dobri prijatelji, odlazio sam na njihove probe.
Jesi li se kad okušao u pjevanju ili sviranju?
Ne, ja sam više za crtanje i slikanje.
Koliko ti to sad uspijeva?
Fizioterapeuti mi govore da bih trebao crtati i slikati radi vježbanja motorike, ali malo mi je teško jer znam kako sam prije crtao, a kako sad ne mogu.
Kome se najviše povjeravaš?
Sestri… i najboljem prijatelju Dominiku Janoviću, vašem kolegi novinaru. On završava novinarski studij. S njim sam najbliskiji. I kad se dulje ne vidimo, kad se čujemo to zvuči kao da se vidimo svaki dan.
Što bi htio još možda reći, a da smo propustili u ovom razgovoru?
Zahvalio bih se Monte Paradisu, Savezu udruga Rojc i svim onim stotinama ljudi koji su mi pomogli. Iznimno mi je drago što je poseban koncert za mene organizirao Monte Paradiso, jer sam tamo odrastao. Osjećam se dijelom njih. Skužio sam se i s Ivanom Medićem iz benda Sick Crap, benda koji ja obožavam. Ivan mi je, ako mogu biti slobodan, rekao: "Pa šta se.eš, pa ti si naš".
*