Brutalno ubojstvo 89-godišnje žene prije dvije godine u Splitu koje je počinio 15-godišnjak koji baku uopće nije poznavao, pokrenulo je brojna pitanja, jer je dječak već bio navučen na teške sintetičke droge. To je samo jedna u nizu groznih priča u zadnjih par godina gdje su mladi bili nasilni prema drugima ili prema sebi nakon konzumiranja speeda ili neke druge kemije.
Jeziva priča iz Splita je možda, ali samo možda, natjerala neke roditelje da progledaju, izvuku glavu iz „pijeska“, otvore oči i naćule uši.
Znate li što je speed? Bojim se da se to pitanje postavi roditeljima prvih razreda bilo koje srednje škole, da 75 posto roditelja ne bi znalo kakva je to supstanca i što čini organizmu mlade osobe. Navodno, ni roditelji tog dječaka nisu znali da im sin konzumira droge, između ostalih, i speed.
Kod emocionalno nestabilnijih mladih, ovisno o količini i jačini, speed može relativno lako razviti psihotične epizode, pa čak „okinuti“ shizofreniju. Mladi ga vole jer izaziva euforiju, brbljavost, osjećaj fizičke nadmoći, agresiju i podiže samopouzdanje - upravo ono što mnogima kronično nedostaje.
Očito je da jedino prevencija može dobiti bitku protiv ovog Golijata. Snage reda, policija i pravosuđe diljem planete su je odavno izgubile.
O tome što se ipak može učiniti porazgovarali smo s predsjednicom pulske Udruge Institut, Varjom Bastiančić koja se već 20 godina bavi tom problematikom.
Jedna od vaših programskih aktivnosti je sudjelovanje i informiranje Vlade o pojavnosti novih droga na ulici. Vidimo da postoje neke supstance koje povremeno uđu i u Hrvatsku, tzv. nove droge koje mlade ljude pretvaraju u teške ovisnike, neki ih zovu „zombijima“. Koliko je mladima takva ponuda dostupna?
Udruga Institut Pula, sudjeluje u radu Ureda za suzbijanje zlouporabe droga koje je onda bilo tijelo Vlade RH, a danas je dio HZJZ-a, u segmentu pojavnosti novih droga i kao članica tima. Osim što stalno komuniciramo na tu temu, tako primamo i redovita izvješća te mogu reći da se, nažalost, trend „novih droga“ nastavlja. Ne možemo ih više ni nazivati novima, jer su preko deset godina iznimno prisutne, a ponuda, kao i potražnja, su u porastu.
Izrazito jeftine droge
Pogubna je činjenica da su roditelji na tu temu neinformirani. U našem društvu se droga i ovisnost vizualiziraju na način da su to istrošeni i zanemareni pojedinci koji dolaze iz problematičnih obitelji i već na prvi pogled prepoznajete da nešto s tom osobom „ne štima“. Novi trendovi su izuzetno kamuflirani, teško ih je prepoznati i ukoliko roditelji nisu dobro informirani o indikatorima, riziku, samoj supstanci i njenom djelovanju, događa se da čujem roditelje koji kažu mislio sam „da mi je dijete jako zahvaćeno pubertetom i nisam ni sumnjao da mi dijete nešto uzima“. Kada govorimo o drogama među mladima onda moramo zaboraviti priče 90-tih ili scenarij iz knjige „Mi djeca s kolodvora Zoo“.
Mladima su ilegalne supstance koje su izuzetno jeftine i lako dostupne i, što je najgore, sporo detektirane. Na svu sreću „zombi“ supstance nisu na našem tržištu tražene, sporadično se evidentiraju i sretna sam da se mladi barem minimalno informiraju o štetnosti. No, i dalje je naše tržište preplavljeno drogama koje su jeftine, lako dostupne, a onima koji ih uzimaju daju lažni osjećaj snage, slobode i sposobnosti. Nama odraslima znatno, pak, otežavaju mogućnost da prepoznamo uzimanje. Po meni je to kobno i dugoročno jako opasno.
Stalno pričamo o važnosti prevencije, no imam dojam da djelatnici naših škola, a pogotovo roditelji imaju premalo informacija o drogama. Kakva su Vaša iskustva i što bi, prema Vašem mišljenju, bilo najbitnije raditi s učiteljima, roditeljima i učenicima u osvješćivanju problematike ovisnosti i na koji način?
Prevencija je jako važna i od nje sve počinje, no zavaravamo se ako razmišljamo kako prevencija zlouporabe bilo kojih supstanci počinje u školi. S prevencijom se počinje još u vrtićkoj dobi. Razlozi uzimanja droga su toliko individualni i različiti da ne postoji univerzalni preventivni jezik ili model koji bi bio primjenjiv na svih. Ono što je nužno potrebno već od najmlađih dana je obitelj koja daje osjećaj sigurnosti i u kojoj svako dijete gradi ispravnu sliku o sebi.
Djeca upijaju što mi radimo i kako živimo, oni naš vrijednosni sustav uvedu kao vlastiti, djeca osluškuju i okolinu, vršnjake, medije. Način na koji se živi, svakom mladom stvorenju nametne određeni sustav vrijednosti, sliku koju želi slijediti ili cilj koji želi dohvatiti. I nije to nužno loše, no ponekad se dogodi da dijete, uz najbolju moguću njegu, zastrani i tu nastupaju škola, stručne službe i drugi. Moje iskustvo je da se škole jako trude. Škole su željne programa i aktivnosti, škole uvijek traže pomoć, no moramo imati na umu da je škola velik sustav i ne može biti mjesto rehabilitacije. Moram stati na stranu školskih službi jer se proteklih 17 godina susrećem s ravnateljima, psiholozima i pedagozima koji se rukama i nogama, uz roditelje, bore za učenika.
Bolje negativan test, nego glava u pijesak
Za naše škole u Istri imam puno riječi hvale i stalno primamo upite i pozive da dođemo u škole, da radimo edukativne radionice i da im pomognemo. Glavni problem sastoji se od činjenice da je konzumiranje novih psihoaktivnih supstanci dug period na bazi „od vikenda do vikenda“, da su stavovi adolescenata sve liberalniji, da je život toliko užurban da više nitko nije siguran da uspijeva držati tempo. Ukratko, izuzetno je teško odmah detektirati uzimanje „novih droga“, a pogotovu u školi. Učenike treba informirati o štetnosti, a roditelje i školsko osoblje o tome kako mogu prepoznati zlouporabu i podsjećati roditelje da nije strašno, ako imaju sumnju, testirati dijete. Znam savjetovati roditelju neka si dozvoli da ga djetetov negativni test ne posrami i da je manje zlo, ako opravdano i argumentirano sumnja- dobiti negativan nalaz, nego zatući glavu u pijesak, praviti se da je sve- normalno i da će stvari proći same od sebe.
Dnevno ste u kontaktu s ovisnicima, kakva su Vaša saznanja o njihovim iskustvima konzumacije novih droga, speeda i slične kemije?
Klasičnih ovisnika više gotovo da i nema. Posljednjih godina gledamo kako se ovisnička populacija dijeli na opijatske (klasične ovisnike od kojih je većina na supstitucijskoj terapiji) i neke nove klince koji su na „kemiji“ i to nam predstavlja veliki problem u radu. Prosječno tijekom godine radimo sa 400-njak osoba koje su iskazale problem zlouporabe droga, no zadnje tri godine 80 posto ljudi koje sam pripremila za terapijske zajednice (a godišnje ih je prosječno oko 20) su dugogodišnji konzumenti „speeda“ ili sličnih psihoaktivnih supstanci sa značajno narušenom strukturom ličnosti, drastičnim bihevioralnim deprivacijama te sam način i metodologiju rada morala promijeniti i prilagoditi ovim novim trendovima.
Nažalost, ovisnici s komorbiditetom postali su pravilo, a ne izuzetak. Štete su velike, osobnosti su narušene, ali to ne mora tako ostati i sve se može sanirati.
Imate dugogodišnje iskustvo u radu s ovisnicima, što mislite o neslavnim primatima koje drži Hrvatska ili Zagreb u Europi, a vezano uz konzumaciju canabisa, kokaina...
Analize otpadnih voda su jako dobre i imaju svoju važnost u saznanjima o trendovima konzumiranja droga. Istina je da smo jako visoko pozicionirani i tu činjenicu potvrđuju i trendovi zaplijene i naravno da me žalosti kada moram utvrditi da se trendovi događanja u svijetu samo prelijevaju na nas.
Ovo nije problem samo Hrvatske, već većeg dijela EU-a . Praćenje trendova konzumiranja kroz otpadne vode potrebno nam je da znamo sa čime se susrećemo kako bi svi zajedno mogli mobilizirati snage i resurse da ponudimo mladima neke zdravije opcije življenja.
Ja droge ne dijelim. U mom sustavu droga je droga, radi li se o THC-u, osim ako nije medicinski ordiniran, heroinu, kokainu, speedu ili drugim supstancama ili nekom obliku zlouporabe farmakoterapije, a sve popularnije je npr. konzumiranje pregabalina, lijeka za epilepsiju koji izaziva euforiju
Neki misle, s obzirom na to da je značajno pao broj konzumenata heroina, da je problem s ovisnostima o drogama manji?
Kada bi to barem bilo tako. Broj heroinskih ovisnika stagnira i on je posljednjih godina u vrlo blagom padu, no tu govorimo o osobama koji su se javili na liječenje zbog zlouporabe opijata u lokalne Zavode za mentalno zdravlje. Nema više one tzv. epidemije heroinskih ovisnika i to je stvarno dobro. U odnosu na 2009. godinu broj je pao, no ako se osvrnemo na protekle tri godine (dostupnih izvješća) vidimo oko 6.800 ljudi koji se liječe. Znači, to su oni koji su se javili nadležnom centru i priznali zlouporabu.
Koliko je speed dostupan i koliko prisutan među mladima i starijima? Koliko ljudi imaju informacija o tome što je uopće speed, kako djeluje na fizičko zdravlje, razvija li ovisnost...?
Ja droge ne dijelim. U mom sustavu droga je droga, radi li se o THC-u, osim ako nije medicinski ordiniran, heroinu, kokainu, speedu ili drugim supstancama ili nekom obliku zlouporabe farmakoterapije, a sve popularnije je npr. konzumiranje pregabalina, lijeka za epilepsiju koji izaziva euforiju. Kod mene nema neke velike razlike osim u pristupu korisnicima. Najveći nam je izazov u radu kako osobi koja deset godina uzima speed i smatra da nije narkoman, objasniti da ima veliki problem.
Postoji jedan fenomen, a to je da se i oni međusobno gradiraju tko je bolji, a tko gori, pa tako imaju stav da jedino „doperi“ (heroinski ovisnici) imaju problem za razliku od drugih konzumenata.
No, obzirom na to da smo prošle godine 22 ljudi motivirali da se uključe u drug-free rehabilitacijske programe, pretpostavit ću da sam našla model komuniciranja.
Speed je opasna supstanca i problem s tom drogom jest činjenica da osobe koje ga uzimaju smatraju da nemaju problem i kako nisu ovisnici, a speed izaziva cijeli niz problema u svakodnevnom životu. Posljedice uzimanju su kompleksne i nerijetko doživotne. Teški poremećaji bubrega i bubrežnih funkcija, pluća, jetre, pothranjenost, opća slabost, kožne promjene, pojava čireva, nepravilan rad srca do srčanih smetnji i kroničnih aritmija. Dugotrajno uzimanje dovodi od psihotičnih epizoda do teških psihotičnih stanja, paranoja, halucinacija, pa čak se evidentiraju i suicidi pod utjecajem droga. Stoga, govorimo o užasno opasnoj tvari koja je, na našu veliku žalost, izuzetno jeftina, dostupna na svakom koraku i trenutno je dominantna u korištenju
Zadnjih godina pojavljuju se kaznena djela s jakim obilježjem nasilja na cesti, u obiteljima. Kakva su Vaša saznanja o povezanosti npr. speeda i nekih drugih novih droga s porastom nasilnih djela u društvu?
Mogu samo potvrditi. Kemija je gadna stvar. Gadna je kad je uzmeš, ali je grozna i kada te prođe. Agresija je sastavni dio konzumacije i ima je sve više.
Je li i dalje aktualni problem u Hrvatskoj dugotrajna procedura oko stavljanja novih supstanci na listu nedozvoljenih sredstava?
Ne, napokon! Nove smjernice napravljene su izuzetno praktično i generička lista je nešto u čemu je Hrvatska primjer. Vrijeme od pojave tvari pa do stavljanja tvari na listu nedozvoljenih sredstava je izuzetno kratko. Najveći izazov su domišljati kemičari koji promijene samo jednu molekulu tvari i doskoče listi, pa onda treba tu novu tvar detektirati, analizirati i uvrstiti. Dodatni problem su vrlo educirani pojedinci koji znaju kako kupiti odvojene tvari i spojiti ih da imaju učinak, a da su legalne.
Voditeljica ste Udruge Institut koja skrbi o ovisnicima i pomaže im u svakodnevnom funkcioniranju. Koliko ste zadovoljni suradnjom s Gradom i Županijom? Koji su vam gorući, aktualni problemi u radu?
Udruga kao pravni oblik je vrlo izazovan način djelovanja. Ne mogu reći da nisam zadovoljna i da nam nije jako važno imati potporu jedinica lokalne samouprave. Nevladine organizacije se moraju naslanjati na lokalne operativne, strateške i akcijske planove baš kao i na državne. Uvijek ću reći da bi kao organizacija mogli uživati malo povoljniji status, jer smo specifični po svom radu, s obzirom na benefit koji unosimo u lokalnu zajednicu, no ne mogu se žaliti i zaista svim srcem želim vjerovati da je dinamika kojom nas Grad i Županija prate i sufinanciraju u ovom trenutku njihov maksimum.
Želimo biti udruga koja osluškuje potrebe lokalne zajednice i odgovaramo na goruće nedostatke i tu leži naša snaga. Problema ima i oni su sastavni dio svake organizacije i nikad nećemo ispuniti sva očekivanje, to je apsurd, no vjerujemo i znamo da dajemo najbolje od sebe i dokle god uspijevamo održati taj standard mi idemo naprijed, a svoje programe prilagođavamo potrebama koje su aktualne ili nezadovoljene.
(Razgovarala Ingrid Šandorov)
