(VIDEO) Hrabra Puljanka Rafaela Šimunec optimizam širi balonima: "Rak mi je bio prilika da se resetiram, sada više volim sebe i cijenim odnose s dragim ljudima"

Svaka deveta žena u Istri tijekom života oboli od raka dojke. U trogodišnjem razdoblju od 2021. do 2023. godine rak je u Istri u prosjeku godišnje otkriven kod 175 žena, a od 2022. do 2024. u prosjeku je godišnje umrlo čak 30 žena.

Statistike ukazuju na visoku učestalost bolesti, a iako je bolest najčešća kod starijih žena (80 posto) oboljelih ima više od 50 godina), ona sve češće pogađa i mlađu populaciju. Dio statistike je i 50- godišnja Puljanka Rafaela Šimunec.

Iza pukog statističkog broja 'krije se' predivna žena u najboljim godinama, puna života i optimizma. Bolesti unatoč. Ili, kako bi ona rekla,  možda i radi bolesti koja ju je natjerala da preispita svoj život.

Rak nije obična bolest

Rak, kako ističe, nije obična bolest - to je bolest koja osim fizički snažno udara na psihu, jer se čovjek osjeća uplašen i bespomoćan.

- Kada sam preklani dobila dijagnozu ja sam, nakon prvotnog šoka, vrlo brzo odlučila kako ne želim biti žrtva. Odlučila sam kako 'to' moram riješiti, kao svaki drugi zdravstveni problem, kao da idem kod zubara. Uvijek sa smiješkom i mišlju da će sve biti dobro.

Naravno da je bilo teških dana, kada mi je bilo slabo, kada nisam mogla ni jesti ni spavati, ali nisam se dala pokolebati, znala sam da ne smijem stati i moram gurati naprijed. Jer, radi se o mom životu, priča nam inspirativno Rafaela.

U čekaonicama pulske bolnice upoznala je, kako navodi, jako puno ljudi s dijagnozama malignih bolesti i vidjela što bolest može psihički učiniti čovjeku.

Vedra i na liječničkoj postelji

 - Većina njih, oko 80 posto, bili su jako hrabri, no 20-ak posto njih bili su u takvom strahu uplašenosti, da su bili potpuno paralizirani i prepustili se negativnosti. Iako svatko hoda u svojim cipelama, ja si nisam mogla dozvoliti da me netko 'vuče dolje' i zato sam se družila s onim ljudima koji su na mene djelovali inspirativno, pozitivno.

Rekla sam si "ne želim razmišljati negativno", birala svoj put, nije me bilo strah ni nuspojava, niti toga što će mi pasti kosa.... znala sam da je to put koji moram proći do ozdravljenja u koje nisam sumnjala.

Preskočila godišnju kontrolu pa doživjela šok

Rafaelu pitamo kako je uopće doznale za dijagnozu, je li to bio neki preventivni pregled ili simptom koji je imala? 

- Ja sam, radi neke mase koju su mi otkrili, redovito odlazila na kontrole, svake godine. I onda, kako je to sve bilo benigno, jednostavno se možda opustila, vjerojatno zapala u vrtlog posla, života i vrijeme je prolazilo.... Kada, sam se, nakon dvije godine, ponovo pojavila na pregledu rekli su mi da je čvor dosta narastao i ne izgleda dobro.

Ispostavilo se da ono 'ništa' ipak nije ništa nego 'nešto i nakon biopsije mi je potvrđena dijagnoza - tumor dojke, priča nam sugovornica. 

Onda su krenule pretrage, dijagnoze, a vrlo brzo i liječenja - kemoterapija koju je svaka tri tjedna dobivala u dnevnoj bolnici Opće bolnice Pula, od srpnja do studenog.

Zanimljivo je to, prenosi nam, što je po dijagnozi prošla sve preglede, od krvi, CT, pregleda kostiju i svi su nalazi pokazali da je 100 posto zdrava žena.

Osim što je imala tumor na dojki.

FOTO: Danijela Adler

Zdrava, a bolesna

- Kad me pitate jesam li nešto osjećala. Ne ništa, bila sam zdrava, aktivna, užurbano živjela, ništa nije ukazivalo na opaku bolest. Zapravo, nikad se nisam osjećala zdravije i nisam slutila što mi se sprema. Rafaela veli kako njezina situacija može svima biti škola, ali kako ona u tom trenu nije previše razbijala glavu šta bi bilo da je bilo već je naprosto rekla: 'to' sad treba riješiti i krenula. 

Naravno, dodaje, bilo je dana kada joj je bilo teško, kada je sve preispitivala, ali to je sve bilo normalno.

- Željela sam živjeti punim plućima, rak mi je bio prilika da se resetiram, više volim sebe, cijenim odnose s drugim dragim ljudima, kaže nam nasmijano.

Trenutno je u remisiji, odlazi na kontrole - sada svaka tri, a kasnije će svakih 6 mjeseci - i osjeća se dobro te ističe da put koji je prošla nikad ne bi bila izdržala bez podrške obitelji i prijatelja. 

- Imala sam bezgraničnu podršku, nikakvih negativnih pogleda ni komentara nikad nisam uočila.

Balonima protiv tame

- Nikad nisam bila sama.

Tijekom bolesti upoznala sam i prekrasne osobe koje su bile u istoj situaciji i s kojima sam mogla pričati o tome, izjadati se kad mi je trebalo, dobiti podršku. Od velike važnosti bile su mi i moja udruga Vita nova te Gea koje daju potporu bolesnicima s malignim dijagnozama. Zbog svega toga nisam ni puno 'googlala', čitala sam knjige i polazila radionice o zdravoj prehrani, bila i dalje aktivna, razgovarala s ljudima koji su me razumjeli, jer su i oni prolazili isto.  

Rafaela nam veli kako tijekom cijelog liječenja gotovo nije ni otvorila bolovanje - prvo jer je privatnik i posao nije mogao stati, a drugo jer se nije htjela zavući u krevet.

- Kada me pitate što bih poručila svima rekla bih dvije stvari: prva je da se paze, da se kontroliraju i neka ne razmišljaju da je najgore to što bi im se moglo dogoditi - doznati nešto 'grdo'.

Idite na kontrolu, odite zajno. Ne čekajte, može biti samo gore. Jednom godišnje, poput tehničkog za auto, kontrolirajte sebe, napravite sistematski, koja ura i sve je gotovo... ali uvijek sa pozitivnim stavom. Sve je bolje nego živjeti u neznanju ili nedaj bože da bolest otkrijete prekasno, poručuje ova hrabra žena.

- Drugi bi moj savjet bio da oni koji se nađu s ovako teškom dijagnozom svoju brigu podijele: nemojte biti sami u svojoj tuzi i strahovima, podijelite brigu, pronađite svoga anđela...

Ja se redovito, kako nam to vrijeme i život dopusti, nalazim sa svojim prijateljicama koje sam upoznala u bolničkih hodnicima i koje su prošle isto. Istina, prvo se jedna drugoj izjadamo, no onda udarimo na veselje.

Balonima širi pozitivu u bolničkim sobama

Dnevna bolnica u kojoj je provodila sate Refaeli nije ostala u ružnom sjećanju. Redovito, kao dio posla, dostavlja balone u rodilište, ali uvijek iskoristi priliku javiti se i na odjel. Tako je, željeći širiti pozitivu i optimizam, došla na ideju da za novu godinu ukras odjel šarenim balonima.

- Vjerujte mi, ljudima sam izmamila osmijeh na lice, a ja sam se radi toga osjećala tako dobro. Vratila sam se na mjesto koje mi je donijelo mogućnost i nadu. Vraćam se tamo sa veseljem, ne sa strahom niti grčem u želucu jer sam ovdje upoznala divne ljude. Nadu koju sam ja imala sada želim prenijeti drugima, a kako baloni baš svakome izmame osmijeh, njima na odjel vraćam nadu, veselje i vjeru u oporavak. 

Balonima ih je iznenadila za Valentinova, pa ponovo za Dan žena, a to će, priznaje nam, činiti kako god bude mogla.

- Zdravo živim, zdravo se hranim... izbacila sam koliko mogu i šećer i alkohol, sve nezdrave stvari, puno se krećem, hodam .... sve činim kako se bolest nikad više ne bi vratila i u tom sam pogledu optimistična, zaključuje naša sugovornica dodajući da nema smisla pretjerano razbijati glavu 'zašto se sada to meni događa' jer to naprosto nema smisla.

Treba stisnuti zube i dijagnozu, kao i sve drugo u životu, krenuti rješavati.

Zdravstvo je u slučaju onkoloških bolesnika ipak posloženo

Rafaelu pitamo kakvim se zdravstveni sustav u njenom slučaju pokazao, je li imala sve što je trebala, je li neke pretrage (pre)dugo čekala?

- Moram priznati da u svoj nesreći tu mi onkološki pacijenti imamo sreće. Sve je dobro posloženo, ništa se ne čega i sve se pretrage kod sumnje na dijagnozu obave odmah, tik tak se dođe na rad. Isto tako medicinsko osoblje puno je empatije i brige za nas.

No, ja i dalje ponavljam - preventiva prije svega: samopregledi barem jednom mjesečno, sistematski pregledi jednom godišnje, žene ne čekajte da bude (pre)kasno.

Je li rak i dalje tabu tema?

Rafaela je informacije o svojoj bolesti i javno dijelila na svom profilu, i kada nije bila u najboljim trenucima. Tako je primjerice objavila i fotografije gdje je bez kose. Pitamo je kako je okolina gledala na to i ne čini li joj se da je karcinom za neke i dalje tabu tema?

- Nisam išla okolo i svima govorila da sam bolesna, to je znala moja obitelj i moji prijatelji. No, ako bi mi neki poznanik komentirao 'super ti je nova frizura' ja bih bez ustručavanje rekla; to je perika. I onda bi se, s nekima, i poveo daljni razgovor o tome kroz što prolazim.

- Bila sam otvorena, nisam ljude htjela lagati. Kada sam završila zadnju terapiju i pošteno proslavila prijateljica Danijela fotografirala me bez kose, potpuno ćelavu. Ona je ta koja me nagovorila da objavim slike i nije mi žao da jesam.

Ja sam ja i bez kose, i s perikom i sada s kratkom novom kosom. Bit će mi drago ako sam nekom drugom dala malo kuraja, ako sam nekog okuražila, jednostavno sam htjela biti pozitivan primjer, vesela i bez kose. Hvala bogu ja sam svoju muku relativno brzo prošla i sada, kako veli ona pjesma - 'pamtim samo sretne dane'.