Piše Fedora Kraljić
Medo je bio baštardin, ali bio je pravi. Bio je preteča onih terapijskih pasa i radionica koje su uvele ljubimce u knjižnice i čitaonice za djecu. Medo je bio pravi školski pas i tako se ponašao.
Svako jutro, kao najsavjesniji učenik, Medo bi pred školom čekao učitelja i prijatelje iz razreda. Do škole bi dojurio svojom prečicom, kada bi ugledao učiteljev auto ili školski autobus, i ponosno se smjestio na stepenice pred ulazom. U školu bi ušao tek nakon svog učitelja, iako su vrata bila otvorena. S dolaskom školskog autobusa, padali su zagrljaji i valjanja po podu; uz Medu rijetko je tko poznavao jutarnju mrzovolju.
Na prvom satu Medo je uglavnom drijemao ispred ploče, a onda bi se u neko doba protegnuo i lagano krenuo u obilazak od klupe do klupe. To nikoga nije ometalo u radu, samo bi se poneka ruka, ona koja nije bila zauzeta pisanjem, spustila da mazi Medu. Ispod učiteljevog stola bile su posude za vodu i hranu, no Medo bi, nestašan kakav je bio, povremeno pronjuškao među školskim torbama, ne bi li i tamo pronašao kakav zalogaj. Nakon svakog obilaska došao bi popiti vode, a onda bi se vratio ispred ploče i opet utonuo u drijemež.
Lektira i matematika nisu ga previše zanimale. Bili su mu draži odmori i šetnje učenika kroz selo. Onda bi kao 'djelatnik prometne policije' lajao na svako vozilo koje bi se približilo koloni i jurio uz njega kao da ga tjera. Na odmorima je također aktivno sudjelovao u igrama, a kada bi zvonilo, Medo bi se rastrčao po dvorištu lajući i tjerajući svoje "ovčice" u školu.
Veseli su bili i posjeti prodavača knjiga, kada bi puni entuzijazma i govorničke želje da reklamiraju svoje proizvode ušli u učionicu, ne sluteći da će ih uskoro ponjuškati jedan pas. Medo je bio prva linija u procjeni kvalitete, a njegove je školske prijatelje to vrlo zabavljalo.
Stara škola u Žbandaju srušena je 2016. Godinu dana, dok se gradila nova škola, učenici i učitelji putovali su u školu u Lovreču. Godinu dana, Medo se čudio gdje su svi nestali. Lajati na kamione i bagere nije imalo smisla bez kolone djece koju je trebalo čuvati. Veliko dvorište po kojem su veselo trčali također je nestalo. Učenici su otišli, a Medo nije znao zašto.
U novoj školi, sve se odvijalo po starom; zvono je jednako zvonilo, nastavni program jednako se odvijao, a djeca su jednako sjedila u novim klupama. No Medo više nije dolazio. To više nije bila njegova škola.