O tome da promatranje ptica (birdwatching) nije samo aktivnost usmjerena na ptice, već i na ljude, životinje, cijelu prirodu i povijest, Istra24 je pisala prije pola godine u razgovoru s Vanjom Puškarićem strastvenim birdwatcherom, koji je samo u Istri prešao preko 7.000 kilometara u potrazi za njima.
Za njega ptice nisu krajnje odredište, već poveznica između svih živih bića i lokacija koje ga okružuju na njegovim putovanjima, a koje mu otkrivaju jedan sasvim novi pogled na svijet oko njega.
Najnovija zanimljivost koju nam je Vanja predstavio tiče se ptica gnjuraca koje obitavaju na području ušća Mirne kod Novigrada, ali i do sada jednu neviđenu perspektivu grada, koju je uočio Puškarić.
Vanja kaže da ljudi u Istri, ali i na ostatku jadranske obale često svaku pticu koju vide da zaroni nazivaju gnjurcem, a najčešće taj pogrešan naziv dodjeljuju najvećim pticama što rone na Jadranu, a to su veliki i morski vranac ili kormoran. Ponekad gnjurcem nazivaju i ronca ili plijenora koji su također specijalizirani za hvatanje ribe pod vodom, ali ne pripadaju toj porodici ptica.
- Treba to malo rastumačiti i objasniti, gnjurci su poseban rod ptica. U Europi ih ima samo pet vrsta a to su; crnogrli, ćubasti, ušati, mali i riđogrli gnjurac. Svih pet se u Istri mogu vidjeti tijekom zime, u šetnji pokraj mora, te četiri od njih nosi latinski naziv Podiceps, što bi u prijevodu značilo - noge iza repa, kaže nam Vanje, te objašnjava njihovu anatomiju:
"Noge gnjuraca su na čudnome mjestu za jednu pticu, jer se nalaze otprilike tamo gdje barke imaju izvanbrodske motore. To je zato što su noge gnjuraca doslovno pogon kao propeleri. Vranci i ronci izlaze iz vode na kopno, ali gnjurci jako rijetko, jer se ne mogu lako kretati po suhom pa izgledaju kao da pužu. Na površini izgledaju kao malene slatke patkice, ali se zato pod vodom pretvaraju u prava, jako brza ptičja torpeda.
O raritetu koji mu se je dogodio Vanja govori s oduševljenjem, naime, u jednom danu na jednom području kakvo je ušće Mirne imao je priliku ugledati i promatrati svih pet gnjuraca Europe.
"To je bio poker od pet aseva u birdwatchingu. Rijedak zgoditak u promatranju ptica je kada od neke rijetke vrste, kad se ukaže prilika, vidite sve predstavnike vrsta jednog roda na kontinentu prisutne na jednoj maloj lokaciji kao što je to Ušće Mirne. Te su vrste inače raspršene po lokacijama koje variraju od otvorenih obala mora i velikih jezera do skrovitih lokvi i zaraslih kanala", kaže Vanja.
Vanja Puškarić
Značenje takvog viđenja, Vanja objašnjava činjenicom da im ušće rijeke Mirne nudi trpezu njihove omiljene hrane koja se skriva tik pod površinom na livadama morske trave posidonije, a radi se o šilima i morskim konjicima.
"Šila i morski konjici nisu dobri plivači i skrivaju se u bujnoj posidoniji, a gnjurci i ostale ptice pročešljavaju morski travu i skupljaju ih bez velikog napora jer morski konjic provede život na lokaciji od 20 kvadratnih metara", veli nam Vanja.
To promatranje Vanji je dalo uvid u značajnu prisutnost šila i morskih konjica na tom području, te je uočio da se osim gnjuraca, sa šilima i morskim konjicima hrane i druge ptice, poput liski, patka kulašica, malih ronaca, crnogrli i crvenogrli plijenori, te veliki, morski i mali vranci (kormorani op.n.).
Vanja nam za kraj kaže da postoji i zanimljiva koincidencija vezana za Novigrad, grad na Uśću Mirne koji je zemljopisom i arhitekturom koju su posložili priroda i čovjek na jednom svom dijelu dobio oblik morskog konjica, a da to prije nikada nitko nije primijetio.
I doista, Vanja nam je na svojim ilustracijama vizualno dočarao taj izgled, koji jednom gradu uz more, koji živi od i za turizam svakako može donijeti vizualni identitet koji bi ga s ponosom i zanimanjem predstavljao svijetu, kao grad morskih konjica i svih pet europskih ptica gnjuraca.
Ilustracije: Vanja Puškarić
O GNJURCIMA
Mali gnjurac je najmanja, a ćubasti gnjurac najveća vrsta iz te skupine. Oni se znaju sresti na Mirni i tijekom godine, pa čak i po ljeti jer su stanarice u Istri. Kada se gnijezde povuku se u unutrašnjost na jezero Butoniga. lako se povremeno nalaze i u priobalnim vodama, više vole slatkovodne ili bočate vodene površine kao što su jezera, lokve, lagune i iskopani bazeni.
Prodorno alarmno grleno glasanje malog gnjurca podsjeća na glasanje bijelih čiopa i zna se čuti kada se priđe nekoj zarasloj većoj lokvi i iznenade gnjurci koji se tamo nalaze. Od svih gnjuraca mali gnjurac je najvokalniji. Gnjurci su ptice koje kad se osjete ugrožene, spas traže pod vodom a ne u letu.
Druge tri vrste gnjuraca, crnogrli, riđogrli i ušati se gnijezde daleko van Istre u kontinentalnoj i sjevernoj Europi i samo po zimi dolaze na Jadran, pojedinačno u paru ili u malim skupinama. U Istri nisam primijetio veće skupine ni jata ovih vrsta. Kada dolete sa sjevera uglavnom se rasprše po obali Sredozemlja.
Čeśće ih se nalazi na moru. Dok su mali i ćubasti gnjurac lako prepoznatljivi u zimskom ruhu, crnogrli, riđogrli i čubast gnjurac dosta su slični kad su tu na zimovanju i treba imati malo birdwatcherskog iskustva da ih se razlikuju u daljini. Od ove tri migrirajuće vrste crnogrli gnjurac se najčešće viđa po zimi i često se primijeti pred plažama u valama uz lungomare i po gradskim lukama. Ušati jako sliči crnogrlom u zimskim ruhu. Obje vrste imaju i jarko crvene oči što njihovom inače simpatičnom patkastom obliku daje malo dijaboličan izgled kada ih se vidi iz blizine.
Gdje je crnogrli gnjurac gotovo po pravilu prisutan, ušati se opazi rijetko. Treba proći puno kilometara istarske obale kroz cijelu zimu da bi se imalo sreće, uočiti ga. Jer on je sigurno tu ali u malom broju. Najrjeđi je ipak riđogrli gnjurac. Njega sam do sada u Istri vidio samo kao pojedinačnog primjerka u par navrata jednom godišnje. I to samo na Ušću Mirne i na bazenu bivše cementare u Umagu.
VANJA PUŠKARIĆ
