ZAJIM SOFTIĆ GRGA IZRAĐUJE KUĆICE ZA ŽIVOTINJE: "Za njih mi ništa nije teško. Meni ne treba ništa, dovoljan mi je par hlača"

Petak je ujutro i lije kao iz kabla. Kiša se sručila na Vodnjan i ne prestaje. Nikakav dan za izlazak iz kuće. Ako baš ne moraš. A Grga ne mora, nitko njega ne tjera, ali on će to svejedno učiniti. Obući će svoje radne cipele, trošne traperice i doći će, kao i gotovo svakog dana, u svoju radionu i krenuti u izrađivanje kućica. Unikatnih kućica za pse, mačke, ptičice, zečeve.

Po tome ga svi znaju. Po tome je Grga poseban. Po tome i po dobrom srcu i beskrajnoj ljubavi prema životinjama.

Izradio preko 350 kućica

Vodnjanac Zajim Softić, bivši Uljanikovac svima znan kao Grga, prije desetak godina priključio se udruzi za zaštitu životinja Ruka šapi. I tako je sve krenulo.

Otada pa sve do danas Grga neumorno izrađuje jedinstvene nastambe za napuštene životinje.

- Ruka Šapi je imala potrebu za kućicama, kao i, uostalom, svaka udruga. Napravio sam jednu. Pa drugu, treću, četvrtu.…

Procjenjuje da ih je izradio otprilike 350. Sve su različite, svaka priča neku svoju priču. Nijedna ne nalikuje na onu drugu.

Grga je u Uljaniku kao brodoskelar radio sve dok brodogradilište nije utihnulo prije tri godine. Tada je, u 53-oj godini života, ostao bez posla.

- Najviše koristi od toga je to što – kaže Grga ne želeći tratiti sekunde na razgovor o gubitku posla – imam više slobodnog vremena za izrađivanje kućica i volontiranje.

Takav vam je Grga. Skroman i dobrohotan. Uvijek radije za optimizam, nego žalopojku.

Lisice za krivce koji su uništili Uljanik

Ali, Uljanik nije zaboravio. Kako bi i mogao. Što misli o potonuću brodogradilišta možda nije rekao, ali je oslikao. A slika, znamo, može govoriti tisuću riječi. Tako dva ulaza u jednu od kućica simboliziraju sve što Grga misli o tome kakav je zaista trebao biti epilog kraha Uljanika.

- Nacrtao sam lisice zato što smatram da je netko trebao odgovarati. Netko bi za ono što se dogodilo Uljaniku morao u zatvor, pojašnjava Grga.

S obzirom na to da zaista uživa u capuccinu, jedna kućica ima i taj motiv. Tu su još i motivi karakteristični za Istru zato što Istru, iako se, kaže, na njezinom tlu nije rodio, naprosto obožava. A voli rock glazbu, pa je pokoja nastabma oslikana i kakvom gitarom.

Dok razgovaramo u njegovoj radioni u Vodnjanu, zatrpanoj svakojakim artefaktima i alatima, raznoraznim predmetima kojima će on već pronaći svrhu i mjesto na jednoj od budućih kućica, društvo nam pravi Sizif. Plahi 12-godišnji mješanac kojemu je Grga davno spasio život. Njih dvojica ne odvajaju se jedan od drugoga.

Sizifa je od sigurne i bolne smrti godinama unazad spasila udruga Ruka Šapi. Netko ga je pregazio na cesti na putu iz Pule prema Pomeru. Bio je to, prepričava Grga, kišni dan, baš kao i ovaj današnji. Nedjelja.

- Da, bila je nedjelja. I misliš si kako ćeš taj jedan dan odmoriti. Ali zazvonio je telefon, javili su nam da je pas ozlijeđen i otišli smo po njega. Odvezli smo ga u Veterinarsku ambulantu Hajster. Noge su mu bile polomljene, prošao je tri teške operacije. Oporavak je trajao šest mjeseci. Mislio sam da ću mu biti samo privremeni udomitelj, dok mu ne nađemo zauvijek dom. To tako funkcionira. No, kako je oporavak trajao dugo, nisam ga više imao srca dati drugome, emotivno pripovijeda Grga, dok ga Sizif gleda onako kako psi i inače gledaju svoje ljude, pogledom punim ljubavi i zahvalnosti, a znajući da je upravo on glavni akter priče.

Sizifov posao

- Nazvao sam ga Sizif. Zašto? Zato što udomim jednog psa, a dođu mi još dva. To je Sizifov posao. Neće nikada završiti, govori Grga.

Ali Grgi pomaganje životinjama više nije ni hobi, a nije niti ono klasično volontiranje. Grgi je to način života.

Rodio se i odrastao u selu u okolici Bosanske Gradiške. Oduvijek je, veli, bio okružen životinjama, a prva ljubav su mu bili – golubovi. Tamo je kao dijete i dobio nadimak Grga. Kao pogrdno ime. No, kada je prije više od 30 godina došao u Pulu (prije 17 se doselio u Vodnjan), shvatio je da se Grga u ovim krajevima ne identificira ni sa čim lošim. I tako je prigrlio nadimak i zauvijek ostao Grga.

Kućice ne izrađuje samo za Ruku Šapi. Idu one i u sve druge udruge u Istri. Kome treba, taj i dobije. A išle su i za Bosnu, u Grgino rodno mjesto. Otkad je potres pogodio Baniju, kućice putuju i u Glinu, Sisak i Petrinju.

Novac ili hrana od onih koje proda idu štićenicima udruge Ruka Šapi.

Briga o vodnjanskim macama

- Udruge, uglavnom, opstaju zbog volje i želje pojedinaca volontera, ali možda je tako i bolje. Jer, to su ljudi koji daju sebe, a zauzvrat ne traže ništa. To je najiskrenije što može biti, smatra.

Grga se, između ostalog, brine i o vodnjanskim macama. O 40 mačaka brine svakodnevno, a sterilizirao je njih čak 110. To mu je, ističe, jako bitno. U tome mu, otkriva, pomaže jedna udruga iz Njemačke, s kojom je počeo surađivati upravo preko kućica.

Zato je Grga uvijek u potrazi za neophodnim materijalom za kućice. Često ga dobije kao donaciju stolara i građevinara, a i on sakuplja i traži po raznim odlagalištima i ilegalnim smetlištima po šumama. Trebaju mu komadi dasaka, palete, raznorazne boje. Pa tko može, a ne treba mu, uvijek mu se može javiti, a on će od onog što je nekome otpad, napuštenoj životinji izraditi mjesto za život. Naodmet nisu ni boce, povratne ambalaže. Njima kupuje hranu za mace Vodnjana.

„Meni ne treba ništa. Luksuz me ne zanima, dovoljan mi je jedan par hlača. Životinje su moja ljubav i strast. Za njih mi ništa nije teško“, zaključuje Grga.