Naoko vrlo pristojni i uglađeni ljudi znaju biti krajnje svirepi prema svojim ljubimcima

Doktorice, s vašim dugim psihijatrijskim stažom i stručnim uvidom u ljudsku prirodu, uz to s iskustvom vlastitog psa, zašto vremenom vlasnici počinju sličiti svojim psima? Počinju li sličiti njihove osobnosti? Biramo li mi sebi, svjesno ili nesvjesno, slične pse ili, poput starog bračnog para, tek s godinama počinjemo sličiti?

Ljudi imaju razne motive i poticaje kada donose odluku o uvođenju psa u obitelj. Najrašireniji među motivima, nasreću, je dijeljenje ljubavi, pažnje i brige, a time i obogaćivanje sebe kao čovjeka, postizanje nezamjenjivog životnog iskustva bliskosti i empatije, uvježbavanja vještina komunikacije s različitom vrstom, permanentno učenje neverbalne komunikacije, odanosti, povjerenja, iskrenosti i postojanosti.

Svaki gazda/gazdarica svojeg kućnog ljubimca odgaja prema sebi i daje najbolje što može. Neizbježan je susret s različitošću s obje strane u razdoblju upoznavanja i obostranog učenja. U tom su procesu životinje nerijetko otvorenije za učenje nego ljudi, njihovi gospodari. Pas i gospodar, to je prepoznatljivo, imaju svoj posebni jezik, sporazumijevaju se na jedinstven način i tako se duboko povezuju.

Zašto počinju sličiti?

Mi učimo od naših kućnih ljubimaca i oni od nas putem zrcalnih neurona u mozgu i još nekim strukturama, i zaista nakon nekog vremena po nekim manirima i kretanjima počinjemo uviđati međusobne sličnosti.

Često se popularno zna reći da gospodar i pas imaju sličan izraz lica kad ih gledaš jednog pored drugog, što opet pripada ekstrapiramidnoj funkciji mozga. Pas prepoznaje u kakvom je stanju uma njegov gospodar prema tonu njegova glasa i njegovim kretnjama.

Baš kao što ste spomenuli u pitanju, nalikovanje ljudi i njihovih kućnih ljubimaca slično je nalikovanju dugogodišnjih bračnih partnera, a kako u životu ne ide uvijek sve glatko, ne ide uvijek sve glatko niti s kućnim ljubimcima. Ponekad se karakterne osobine toliko jako sukobe, da se psa preda nekom drugom i slično.

Izbor psa ovisi o uzrastu čovjeka i nikada nije slučajan. Čovjeku koji je psu gospodar u interesu je da pred sobom bude pošten i da sebi prizna kojim stilom života živi i da se odgovorno odluči za određenu vrstu psa. Potom je važno da ima kapaciteta odgovorno se ponašati u skladu sa svojim izborom i odlukom.

Nažalost, sudbinu pasa nekada određuju osobine ljudi poput bezobzirnosti, želje ljudi da aktualiziraju svoju moć kad udomljavaju pse ili precijene svoju humanost i dobrotu, ili jednostavno ne znaju imati psa ili budu površni, a nerijetko su kućni ljubimci žrtve pomodarstva ili potpune odsutnosti empatije njihovih gospodara.

Archibald od Verude

Što se sve da saznati od ponašanja ljudi kad su sa svojim psom u čekaonici kod veterinara u odnosu na to kad su sami ili, recimo, na vašem psihijatrijskom kauču?

U čekaonici nekad zna biti vrlo živo, a nekad manje. Suosjećanje ljudi s bolima i smetnjama koje imaju njihovi kućni ljubimci je fascinantno. Patnje i boli tih bića gotovo hipnotički djeluju na osjećaje ljudi koji odmah počinju davati savjete ili prisjećati se svojih iskustava kad je bilo GADNO, tako da se povezivanje spontano ostvaruje i pretežno se nakon izražavanja nježnosti i brige za oboljelog psa okreću gazdi i nerijetko mu uz krajnje prijateljske savjete kažu i po koju kritiku, primjerice eventualnu nebrigu i nepažnju koju je gospodar učinio jer  “oni ne bi nikada takvo što dozvolili”.

Često je i grupiranje dvoje po dvoje, pa jedan par ogovara trećeg gospodara i žale njegovog psa te pri tom miluju i češkaju svog psa.

Sudjelovala sam jednom prilikom u žustroj raspravi. Počelo je tako što me je jedna gospođa praktički okrivila za stanje mog psa. Pitala sam ju je li ona inače sklona okrivljavanju nekog ili nečeg. Gotovo svi su se uključili u raspravu i došlo je do podvajanja o tome koliko je za zdravstveno stanje psa odgovoran sam pas i utjecaj njegove vrste, a koliko njegov gospodar. Pas olakšava iskrenu aktualnu situaciju bez različitih potiskivanja i prenemaganja.

Jednom sam u čekaonici razgovarala s jednom gospođom koja je isto dovela psa i nisam primijetila da se moj pas udaljio od mene i prišao drugoj gospođi koja je čitala nešto na mobitelu i češkala svojeg psa po glavi. Moj Archibald je, dok sam ja razgovarala, neprimjetno prišao gospođi s mobitelom, izgurao je njezinog psa iz krila, gdje je stavio svoju glavu da ga češka i ona ga je, ne primijetivši što se dogodilo, češkala.

Trebalo joj je gotovo dvije minute da primijeti kako ne češka svojeg psa. Nije se mogla prestati čuditi kad je shvatila što se dogodilo, ne razumijevajući kako je to moguće. Svi smo se u čekaonici smijali. Moj Archibald je uspio, kao što mu to uvijek uspijeva skrenuti pažnju svih na sebe i, naravno, dobio je jako mnogo komplimenata razdraganih ljudi.

Koliko se vaši odnosi s bliskim osobama razlikuju od vašeg odnosa s vašim psom?

Moj odnos s meni bliskim osobama je drugačiji od mog odnosa s mojim psom, utoliko što sam za svog psa na svaki način ja odgovorna. Archibald ima tu blagodat da na raspolaganju ima veliki vrt gdje može graditi svoj brlog i što god ja više njemu složim nešto humano, on to prilagođava sebi pa bude -  divlje. Archibald je neobično društven. Nikako ne voli biti sam.

Ako ostane sam, neće jesti dok ne dođem. Voli se maziti i umiljavati beskonačno i zaposjeo bi svo vrijeme svoje gazde. Silno je uporan i silno želi da sve bude po njegovom, a ja sam, moram priznati, popustljiva s njim. Povremeno se posvađamo i onda on, zamislite “ne govori sa mnom” po par sati, ali se pomirimo i sve bude u redu. Jako se voli igrati s djecom i odraslima i pretežno je dobroćudan, ali nikako ne voli bilo kakve grublje postupke ili viku. Gotovo se svim mojim prijateljima jako sviđa pa prije pitaju kako je on, nego kako sam ja.

Kakav mu je psihološki profil?

Samoglav je, tvrdoglav potomak propalog plemstva kojem je ostao samo vanjski izgled, kojim skriva svo nastalo siromaštvo. Primjetna pakost, dišpet, arogancija i aristokratski maniri, ljubomora i nepopustljiva manipulativnost. Sve pregovore vodi kraljevski, kao i poslovne prijedloge i nikada se jeftino ne proda. Spreman je biti posvuduša, okrenuti se od vlasnika kad god mu odgovara i umiljavati se svakome. Zavodljiv izgled koristi za osvajanje pozicije i nepogrešivo osjeti tko je u razdoblju slabosti i jako mu je privremeno "odan". A sviđa mi se i volim ga jer je i u najvećem zlu pravi gospodin s elegantnim podvalama.

Velik broj ljudi  kastraciju /sterilizaciju i dalje smatra neprirodnom. Tu prednjače muškarci koji ne mogu ni pomisliti na kastraciju svojih muških ljubimaca. Bez obzira na to što  su mužjaci koji nanjuše ženku u tjeranju uznemireni, ne jedu, zavijaju danima, pate, muškarcima je to prihvatljivije i prirodnije od kastracije. Što mislite o toj "muškoj solidarnosti"?

O kastraciji pasa je napisano mnogo tekstova i veterinari bi o tome mogli puno više reći, ali nastojanje nekih gazdi, i muških i ženskih, da se izbjegne kastriranje je posljedica pretjerane identifikacije sa psom koja nekada može biti posljedica osamljenosti i izoliranosti čovjeka ili nekih nejasnoća u razvoju spolnog identiteta kod čovjeka i slično. Iskustvo je pokazalo da je kastracija povoljna za zdravlje pasa.

Može li se sa psihološkog gledišta objasniti izrazito loš i nehuman odnos prema psu koji služi kao "alat" ili "sredstvo" u obavljanju zadatka. Govorimo o pojedinim lovcima koji svoje pse znaju držati u prljavim boksovima, danima ih ne hraniti, a kako bi jednom tjedno izašli, pomogli svome vlasniku u lovu i tek tada bili (minimalno) nahranjeni? Što nam takav odnos prema životinji govori o čovjeku?

Psi su kroz stoljeća vjerni čovjekovi pratitelji u svim promjenama i okolnostima u kojima ljudi žive, a isto tako se mijenjala i uloga psa. Svjedoci smo, nažalost, da se preko pasa iživljava psihopatsko ponašanje ljudi kroz zlostavljanje i razna nasilja. Ljudi su nasilni prema svojoj djeci, prema svojim bližnjima i isto tako su nasilni i prema kućnim ljubimcima. Vrlo često nasilje prema kućnim ljubimcima ostane skriveno pa naoko vrlo pristojni i uglađeni ljudi budu krajnje svirepi prema svojim kućnim ljubimcima.

Postupanje nekih lovaca da izgladnjuju svoje pse odnosno izmrcvare glađu je ili posljedica neobrazovanosti i neznanja, ili puke pohlepe i gramzivosti te svakako naglašenih sadomazohističkih crta karaktera. Životinje po svojoj prirodi napadaju plijen kad su gladne i to nije sporno. Sporna je zloporaba te prirodne datosti.

Iako mi ljudi često navikavamo životinje na humanoidni način života koji je jako daleko od njihove prirode, pitanje je je li to u sasvim u redu. Fenotip prelazi u genotip pa se time kod nekih vrsta neka prirodna svojstva gube, a neka dobivaju. Psihološki značaj odnosa s kućnim ljubimcem je velik i nerijetko ljudi prepoznaju promjenu raspoloženja svoga psa ili mačke i kad je ljut i kad je veseo i kad je depresivan. Svakako je život s kućnim ljubimcem bogatiji nego bez njega.