Za nekoga iz Pule gotovo je nemoguće zakoračiti u bilo koje brodogradilište bez da mu misli ne odlutaju prema Uljaniku. Uz tu se melankoliju, bar u zadnje vrijeme, nekima se veže i osjećaj blage zasićenosti – kao da i dalje nema te rasprave u kojoj netko neće pametovati zašto je brodogradilište propalo i tko je ukrao novac, nema te lokalne umjetnosti u kojoj se bar ovlaš ne oplakuje smrt pulskog industrijskog diva.
S takvim smo se, pomalo kiselim osjećajem uputili u Tehnomont, danas jedino pulsko brodogradilište. S očekivanjem da ćemo slušati o prohujalim vremenima kada je bilo bolje, o tome kako je sve teže držati korak s konkurencijom i kako se gradnja brodova ne isplati.
Osjećaj nakon što nas je Milan Bičić, vrsni stručnjak i inženjer zavarivanja, proveo kroz hale, upoznao s radnicima i pokazao nam što se tu radi, bio je upravo suprotan. Za Tehnomont, koji već desetljećima isporučuje najveće hibridne brodove u Hrvatskoj, sadašnjosti je uspješna, a smiješi mu se ista takva budućnost.
Milan Bičić
„Solitaire dok svira Oliver“
Na parkingu unutar brodogradilišta je upravo Bičić prva osoba koju susrećemo. Prepoznajemo ga po već karakterističnoj zimskoj kapi na koju uspije zataknuti i crveni šljem. Prije obilaska nas moli da ga trenutak pričekamo, pa se iz prljavog trliša ubrzo presvuče u decentnije radno odijelo. Već po tome naslućujemo ono što će se potvrditi u halama - nije Bičić jedan od onih šefova koji se iz udobne fotelje u uredu sporadično spusti među radnike i dobaci nekoliko ispraznih naredbi prije nego se vrati gore „igrati Solitaire dok svira Oliver“.
Dok po laganoj kišici krećemo u obilazak, primjećujemo zdravu prisnost koju ima s radnicima. Netko nešto upita, netko dobaci kakvu šalu: navikli su da je među njima, nema onog pazi-ide-šef opreza.
No, povjerenje radnika se ipak treba pridobiti: „ma šta da vam ja kažem“, „aj nemoj mene“, dobace nam čim ih upitamo bi li razgovarali s nama. Kao da postavljaju nepisano pravilo: gledaj, zapiši, pa i fotkaj ako želiš, samo pusti mene na miru, imam posla. Jer u Tehnomontu se – nema tu dileme – radi. Taman smo došli malo prije marende, koja počinje u 10 i pol.
Dok uz kavu s automata malo pričamo s Bičićem - jednim od onih ljudi koji znaju sve o svojoj struci, a umiju to jasno i slikovito prenijeti neukom novinaru – već je 11 sati, i sve je, nema-cile-mile, ponovo u pogonu.
Temperature do 70 stupnjeva i rad pod suncobranom
Plan je da se veća hala uskoro proširi, a do tad se određeni radovi i dalje izvode na otvorenom, što sa sobom nosi i određene poteškoće. Pogotovo variocima, odnosno, ispravlja nas Bičić, zavarivačima. „Jer se kaže zavarivati, a ne variti, pa su to zavarivači, a ne varioci“.
- To su teški uvjeti rada – započinje - gdje je ljudsko tijelo izloženo opterećenjima, a istovremeno iziskuje visoku kvalitetu da bi konstrukcija broda imala svoj integritet. Sve to još više dolazi do izražaja na otvorenom. Ponekad je to kiša, kao sad, pa ne možemo raditi, ponekad je bura, koja vam nosi plinove, ponekad ljeto s temperaturama koje na limu idu do 70 stupnjeva, pa ljudi rade pod suncobranima. Uz to, zavarivanje i vlaga su veliki neprijatelji. Tako da je proširenje hale, koje je u planu, itekako dobrodošlo. Na taj bi način bili kompletno unutra i ne bi uopće ovisili o vremenu, kaže Bičić, pa nam iznese nekakve opće podatke o firmi. Ovdje sve zajedno radi oko 130 osoba, od čega 34 zavarivača i brodomontera, dok na opremanju broda radi njih 28 - cijevari, bravari i mehaničari. Zatim su tu transport, skladišta, služba priprema, uprava itd. Ne uspijeva se pokriti sve, pa su tu i kooperanti. Na izgradnji jednog broda, kaže nam, sveukupno sudjeluje oko 200-tinjak ljudi. Zavarivanje se, dodaje, često doživljava kao nešto jednostavno i površno.
- U osnovi iza toga stoji cijela znanost, pogotovo na nekom brodu, mostu ili značajnoj konstrukciji. Mi prije svakog zavarivanja vršimo mehanička i kemijska ispitivanja u Metris laboratoriju, koji je vrhunski opremljen. Sve što se radi, recimo čvrstoća ili žilavost, sve mora biti provjereno, ne može se samo doći i reći „idemo nešto zavariti“, napominje i dodaje da je krucijalno i poznavanje materijala. „Aluminij je priča za sebe, čelik priča za sebe, a svaki sa sobom nosi i stotinu legura koje zahtijevaju svoj pristup. Tako da, kad vidite nekog kako zavaruje, to je samo jedan mali segment procesa iza kojeg stoji puno složenija priča.
Bočno privezane perjanice
Vani nas, uz rivu, bočno privezani dočekaju dva posljednja postignuća Tehnomonta, 28-metarski hibridni servisni brod „Fox Master“, izgrađen za norveškog naručitelja Samba Marin AS i porinut u rujnu, te brod „Gradnja125“, 26-metarski hibridni motorni brod jednotrupne konstrukcije, građen za norveškog naručitelja Norwegian Maritime Directorate, porinut u srpnju. Oba su namijenjena opskrbi ribogojilišta na dalekom sjeveru.
- Ovaj sutra odlazi – prstom nam Bičić ukazuje na Gradnju 125, koja plijeni pažnju svojom žarko crvenom bojom. Očekivao bi čovjek da će sutradan doći kakav stari morski vuk, otpustiti cime i zaploviti put Norveške, no to neće biti slučaj: Gradnja125 će na put do svoje obećane zemlje odvesti drugi, veći brod.
Osim brodova koje je izgradio Tehnomont, tu je i navoz gdje se vrši remont, koji može primiti brodove do 44 metara dužine. Ovdje se popravljaju i održavaju razni policijski i vojni, ali i turistički brodovi Valamara, Maistre te NP Brijuni. Upravo je, u vrijeme našeg posjeta, na navozu Veli Brijun, koji ljeti preveze brojne goste iz Fažane na Brijune i natrag.
Lakoća aluminija
Važan faktor u Tehnomontu je i taj što su se, osim u obradi čelika, specijalizirali i za aluminij, koji je kao materijal puno lakši te se često koristi u gornjim slojevima brodova, čime se dobiva na stabilitetu. Koristi se i za gradnju brzih patrolnih brodova. S aluminijem su u Tehnomontu krenuli još 2003. godine, a ozbiljnije ga počeli koristiti 5 godina kasnije. Taj je materijal, kaže Bičić, sasvim drugi svijet.
- Aluminij ima svoje specifičnosti koji ga čine drugačijim od čelika i on zahtjeva potpuno drugačiji pristup tehnologiji zavarivanja. Drugačiji uvjeti rada, zračenje, dimovi, strojevi i oprema, traži se bolja vještina zavarivača i morate te ljude obučiti i prekvalificirati da bi ih prebacili sa čelika, a to traje neko vrijeme. – Zavarivača za aluminij, dodaje, ima još i manje, pa su zbog toga i bolje plaćeni.
Otkad se okrenuo aluminiju, Tehnomont je do danas izgradio 36 brodova i brodica, od čega 20 patrolnih čamaca za rumunjsku policiju, patrolni brod „Marino Jakominić“ za hrvatsku policiju, brod za gibraltarsku policiju te najpoznatiji Millenium Diamond. Ovaj 37-metarski gorostas, izrađen od kombinacije čelika, aluminija i velikih staklenih stijenki, isporučen je tik prije Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine, gdje i dan danas plovi Temzom.
Dobrošlo uvođenje robotike
Neko vrijeme pričamo pod kišom, za koju se čini da Bičiću nimalo ne smeta. Čak i kad napomenemo da bi se mogli skloniti, on učini dva koraka pa zastane da dovrši misao. Priča nam o velikoj novosti koju je dan ranije pročitao na stranicama talijanskog velikana Fincantieri: u suradnji s jednom talijanskom firmom, uvode humanoidne robote za zavarivanje, koji bi ove godine trebali ići u probni rad, a unutar 2-3 godine i službeno krenuti s radom. No, za razliku od mnogih drugih branši, gdje se na uvođenje robotike gleda sa dozom skepse, ako ne i straha, u brodogradnji se ona uglavnom priželjkuje.
- To je nešto što se već događa u Južnoj Koreji, u SAD-u, gdje su se u jednoj tvrtki okupili bivši inženjeri iz NASA-e, pa čak i u Europi. Dolaze tehnologije koje omogućavaju i olakšavaju rad ljudima. Sve što se razvija, razvija se na način da olakša rad zavarivačima, jer cijeli svijet bilježi manjak radne snage u tom području. Zanimanje je deficitarno, pa se ljudi ne boje da će zbog robota ostati bez posla. Zato u struci pozdravljamo uvođenje robota. Oni mogu postići visoku kvalitetu u teškim uvjetima rada, i na tome se sada radi, kaže Bičić i dodaje da automatizacija u brodogradnji nije ništa novo, traje već desetljećima. Spominje nam i kolaborativne robote, koji nisu autonomni, ali mogu pomoći čovjeku, i koji se već uvelike koriste u Kini i Europi.
- Kolaborativni roboti su jeftini i jednostavni, mogu se lako premještati po brodu te raditi uz čovjeka, a nije potrebno da ih stalno programiraju inženjeri, nego to mogu činiti i operateri zavarivači. S druge strane, autonomni roboti su velika investicija i u principu nisu isplativi malim firmama, a i potrebna im je ista serija radnji kako se ne bi morali stalno nanovo programirati.
Ukazanje zavarivačice
Uskoro se ipak sklanjamo s kiše i ulazimo u prvu od dvije hale. Ogromna je, a prostor je zadimljen i smrdi na palež. Po sredini leži čelični kostur broda u nastajanju. Uokolo ogromni komadi metala, strojevi, radnici sa zavarivačkim kacigama. Buka je zaglušujuća, kao da ste na kakvom industrial noise koncertu i stali ste preblizu zvučnika. Za bilo kakvu komunikaciju je neophodna dernjava, pa postoji i ozbiljna sumnja da će diktafon uspjeti zabilježiti sve što nam Bičić govori. Svako škicanje na rad zavarivača ovdje se odmah kažnjava zasljepljujućim bljeskom iskri što frcaju pri taljenju metala. Pred očima dugo ostaju plave mrlje, što je na svojoj koži najbolje osjetio naš fotograf. Njemu lampade, a novinaru osjećaj da se nagajdao od silnih isparivanja.
I dok takvi, pomalo omamljeni teturamo dalje po hali, u toj mješavini dima, znoja i testosterona, pred nama se ukaže – zavarivačica. Odmah to ukazujemo Bičiću: nju želimo pitati, ma napraviti čitav intervju s njom, napisati jedan od onih tekstova koji slavi ženu u „pretežito muškom poslu“. Smišljamo već naslov, gdje ćemo je fotografirati. „Ni slučajno“, presiječe nas ona tonom koji govori za sebe. Pa ipak obrazloži svoju odluku: „već me tako jedna novinarka nasamarila“. Kažemo joj da nam je žao, pa konstatiramo da bi to zaista bila dobra priča. „To je i ona rekla“, uzvrati, okrene se i odlazi raditi dalje, puštajući nas u nedoumici tko ju je i na koji način nasamario. Bičić, pak, koji stalno iznosi razne podatke iz brojnih časopisa o zavarivanju koje čita, doda kako žene nisu novost u toj branši i spomene da je nedavno vidio naslovnicu s naslovom: „Women in welding“. Možda baš zato što ih nema puno, pomislimo.
„Ruke i šibaj!“
S nama ipak pristaje na razgovor jedan od zavarivača, Darko.
- Ovdje radim već 25 godina i da, puna mi je kapa, kaže nam kroz smijeh. Do penzije je još dug put, više od 10 godina. pitanje što mu je na poslu najmrskije ili najteže, odgovara: „s godinama, sve! U početku ništa nije bilo teško. Ma šalim se, nije ni sad“ sprda nas. O robotima, što autonomnim, što kolaborativnim, kaže da s njima nije imao puno doticaja, ali čuje da su dobri za određene stvari. Ipak, dodaje da se nijedan robot ne može zavući tamo gdje on uspije ugurati ruku i nešto zavariti. Zato, zaključuje, ipak preferira staru školu: „ruke i šibaj!“
Malo dalje susrećemo i brodomontera. Zove se Aduru, i u Hrvatsku je unazad 2 godine stigao iz Indije, točnije iz grada Odisha. U Tehnomontu radi tek nekoliko tjedana, a zadužen je za unutrašnjost broda. „Dobar!“ kaže kad ga pitamo kako mu je na poslu, a sviđa mu se i život u Hrvatskoj. Jedino mu, dodaje, fale žena i djeca, no plan je i njih uskoro preseliti ovdje. U Indiji je radio u manjim i u većim brodogradilištima od Tehnomonta, a smatra da mu je baš ovakva veličina pogona optimalna.
Plan zavarivanja na USB-u
Preostaje nam još razgledavanje manje hale, koja se koristi za rezanje i stvaranje manjih sekcija i predmeta. Bičić nam ovdje pokazuje moderan stroj za zavarivanje, koji nas više podsjeća na računalo. Nismo ni daleko, jer postupak je sljedeći: naručeni program za zavarivanje Bičić dobije elektroničkom poštom i onda ga, pazite sad, skine na USB, koji stavi direktno u stroj.
Na njemu namjesti nekoliko parametra, a onda posao preuzima zavarivač operater, koji može i sam mijenjati osnovne značajke. Na pitanje koliko je stroj učinkovitiji u odnosu na čovjeka, otkriva nam da ljudska ruka može zavariti oko 35-40 centimetara u minuti, dok je stroj koji nam pokazuje postavljen na zavidnih 67 centimetara, a mogao bi, dodaje, ići i na još višu razinu. Po pitanju debljine, i najpažljivija ljudska ruka ne može ići ispod 4 mm, dok se strojem može doći na vrlo tanašnih 2.5-3 mm. Bitan faktor je i potpuno odsustvo deformacije i krivljenja. Na velikim površinama, zaključuje, stroj može zamijeniti i 2-3 radnika.
A specijalist za strojeve ove vrste je Mateo, koji pristaje kazati nam nekoliko riječi. U Tehnomont je stigao otkad je propao Uljanik, s još četvero radnika. Neko se vrijeme okušao i u talijanskim Fincantierima, ali „doma je ipak doma“.
- Sa strojem uspijem napraviti triput više posla. Sve se to razvija, i to je dobro, podržavam robotiku u brodogradnji dokle god njima upravljaju ljudi. Iako, sumnjam da bi autonomni roboti mogli preuzeti posao čovjeka. Dobri su za neke stvari, kao kad se proizvode uvijek isti komadi ili postoji radnja koja se stalno ponavlja, kaže nam. Kada u firmi dođe kakav novi stroj, dodaje, uglavnom ga može „savladati sam“, a za svaku je nedoumicu tu Bičić, za kojeg odgovorno tvrdi da je po tom pitanju najveći znalac u Hrvatskoj. Na pitanje što mu je najteže raditi, kratko promisli i doda da mu zapravo ništa nije teško. Čovjek je to koji voli svoj posao, komentiramo, na što se on oprezno osvrne i u šali doda: „nemoj da me ovi drugi čuju, ali da, tako je! S obzirom na ljude s kojima smo razgovarali i pozitivno radnom atmosferom koja ovdje vlada, čini se da nije jedini.
