Cilj arhitekture uvijek je isti, ma gdje stvarali: zaštititi čovjeka od vanjskih elemenata i pružiti mu uvjete za komforan život. Razlika je u tome što uvjeti gradnje i način života ovdje i na Marsu ili Mjesecu nisu isti i to je ono o čemu se vodi računa prilikom dizajniranje i izgradnje, navodi nam Kugić
Cilj arhitekture uvijek je isti, ma gdje stvarali: zaštititi čovjeka od vanjskih elemenata i pružiti mu uvjete za komforan život. Razlika je u tome što uvjeti gradnje i način života ovdje i na Marsu ili Mjesecu nisu isti i to je ono o čemu se vodi računa prilikom dizajniranje i izgradnje, navodi nam Kugić
Na Mars i Mjesec nećemo se tako skoro preseliti, no članovi istraživačkih misija - koje su narednih desetljeća realnost - morat će na ovim dalekom planetu i našem satelitu negdje živjeti.
Kako će izgledati "život na Mjesecu" osmislila je mlada pulska arhitektica Alma Kugić koje je bila dio internacionalnog tima koji je za projekt "Umbra" nagrađen prvom nagradom za svemirski dizajn u Australiji, na Space architecture challengeu.
Umbra je lunarna baza posvećena naprednoj znanosti, istraživanju i akademskom djelovanju. Zapravo prvo selo na Mjesecu.
Mlada i nadarena Alma u Puli je završila Tehničku školu za geodeta, a nakon nje odlučila upisati modni dizajn u Zagrebu. Vagala je, navodi nam, između toga i arhitekture, no tada je mislila da je tehnički dio premonoton za nju. A ona se, kako veli, samo željela kreativno izražavati.
No već tijekom studija polako shvaća da od arhitekture 'ne može pobjeći', da je ona jednako kreativna, pa u Beču upisuje ovaj smjer. Budući da se studij odvijao na njemačkom godinu dana posvetila je, kao vanredni student, učenju jezika.
- Moram priznati da nije bilo nimalo lako savladati jezik. Jedno su osnove komunikacije, no kada se radi o studiranju tu je puno stručnih pojmova, termina koje morate razumjeti. Početni dio studiranja protekao mi je u stalnom prevođenju i strahu da nešto krivo ne razumijem, no to me natjeralo na jednu pozitivnu stvar koja mi je na kraju donijela benefite.
Znate, kada niste sigurni kako nešto točno opisati riječima onda učinite sve da to jako dobro pretočite u slike, nacrte, planove i tu je moja ljubav prema dizajnu doista došla do izražaja, veli nam.
U jednom trenutku studiranja studenti su se, priča nam, morali odlučiti koju će arhitekturu uzeti za semestralne projekte; neki su se odlučili za gradnju hotela, neki bolničkih zgrada, a nju je jako zaintrigirala upravo svemirska arhitektura. I tako je krenula u gradnju nastamba na Marsu.
- Veliki sam zaljubljenik u SF; od crtića, preko stripova do filmova. Bila sam uvjerena da sam spremna za taj zadatak. I ispostavilo se da sam u pravu; projekt "Origo+" na međunarodnom natječaju 2021. godine osvojio je drugo mjesto.
Alma je, na istu temu, projekta nastamba i rovera na Mjesecu i diplomirala 2023. godine.
Upitana koja je razlika kreirati nastambe na Zemlji i u svemiru pojašnjava nam kako je cilj uvijek isti.
- Cilj arhitekture uvijek je isti, ma gdje stvarali: zaštititi čovjeka od vanjskih elemenata i pružiti mu uvjete za komforan život.
Razlika je u tome što uvjeti gradnje i način života ovdje i na Marsu ili Mjesecu nisu isti i to je ono o čemu se vodi računa prilikom dizajniranje i izgradnje, navodi nam.
Kako pojašnjava, ne radi se o tome da se projektiraju gradovi u koji će se ljudi preseliti sa Zemlje već se projektiraju nastambe za svemirske istraživačke misije, pa sama izgradnja ovisi i o tome koliko će misija trajati te koliko će ljudi u njoj biti.
- Baza na Marsu projektirana je za šest istraživača i osmišljena tako da nastambe mogu zaštiti ljude od radijacije, velikih temperaturnih oscilacija, pješčanih oluja i udara meteora te niske gravitacije. Uz sve to gradnja mora moći trpjeti unutarnji pritisak koji je veći nego vani pa su nastambe koje sam dizajnirala kružnog oblika da mogu izdržati pritisak iznutra, baš poput balona.
Alma je osmislila da se nastambe - veličine 10x10 od kojih je dio iznad razine tla, a dio ispod - 3D printaju ISRU (In Situ Resource Utilization) tehnikom. Kako objašnjava, riječ je o tome da se koriste materijali koji se nalaze na samoj površini mjeseca.
- Budući da je Mars pun prašine i kamenja, a mi sa Zemlje nemamo resursa kako u svemir nositi sav potreban građevinski materijal, logično je da gradimo od onog što nam je pri ruci, veli naša sugovornica. U principu radi se o takozvanom "marsovskom betonu".
U projektu Umbra, na Mjesecu, gradi se pak vodonepropusnim "lunarnim betonom" od mjesečeve prašine ili regolita dok je vezivo, umjesto vode, sumpor i to u omjeru 65:35.
- Obzirom da se ovim projektom moralo smjestiti čak 150 ljudi osmislili smo veće strukture, koje ovaj put idu u visinu.
U timu su, osim mene kao arhitektice, radili ljudi iz cijeloga svijeta: arhitekt Viktor Ramirez iz Dominikanske Republike, doktorand i istraživački suradnik Denis Acker iz Njemačke, aerosvemirski inženjer Prishit Modi iz Indije, student kemijskog inženjerstva Finley Wallace iz Australije te inženjer za "kontrolu mjesečeve prašine" Nicholas Florio iz SAD a.
Ciljevi misije, odnosno samog natječaja, bio je osmisliti australsku lunarnu bazu za 150 ljudi koja će nuditi trajnu infrastrukturu s prostorima za život, rad i istraživanje 2060. godine. Bitna je bila integracije ISRU tehnologije, odnosno korištenje lunarnih resursa za gradnju, a sama baza trebala je biti optimizirana za ekstremne uvjete koji ovdje vladaju.
To su, pojašnjava nam mlada arhitektica, temperaturni ekstremi, radijacija, niska gravitacija i udari mikrometeora. Uz sve to, baza je morala biti samoodrživa pa se radilo na razvoju zatvorenih sustava koji recikliraju vodu, zrak i organski otpad.
Na pitanje gdje bi se baza gradila Alma nam priča da je kao mjesto odabran Malapert Massif. Riječ je o planini na južnoj mjesečevoj polutci koja nudi veliku solarnu osvijetljenost, sigurno slijetanje i kretanje te je krase blaže temperaturne razlike od ostatka Mjeseca.
- Osim toga ovo je područje pogodno jer je vidljivo sa Zemlje, što je bitno za komunikaciju, a ovdje postoje i područja stalnih sjena. Tu bi se, postoji pretpostavka, mogla nalaziti zaleđena voda koja bi se mogla iskoristiti, priča nam Alma.
Sama zona svemirske luke imala bi platformu za pristajanje, ISRU zonu za iskopavanje i procesuiranje, zonu za proizvodnju energije te središnju operativnu i stambenu zonu Umbra nastambi.
Kada razgovaramo o rokovima, naša sugovornica navodi da bi, za cilj da baza bude gotova do 2065., s prvom fazom planiranja trebali krenuti već dogodine.
Pričajući o samim "kućama" na Mjesecu i kako će one izgledati Kugić nam navodi da će se graditi autonomno, biti eliptičnog oblika (za ravnomjernu rasporedbu pritiska), a ovdje će se - za razliku od gradnje na Marsu - ići u visinu kako bi se mogao smjestiti već broj osoba.
Same nastambe imale bi vlaknima ojačanu skeletnu konstrukciju te dvostruki omotač između kojih je prazan prostor odnosno zračni razmak koji djeluje kao tampon zona, ali i dodatna toplinska izolacija. Vanjski zaštitni omotač, skupa s prozorima, čini primarnu zaštitu od zračenja, prašine i mikrometeora te štiti unutarnji omotač koji nudi dodatnu zaštitu i koji čini glavnu tlačnu barijeru naseljenog prostora.
- Što se tiče samog razmještaja nastambi osmišljeno je deset toranja, tri staklenika u kojima bi se uzgajala hrana te tri garaže.
U tornjevima bi bilo po deset apartmana za po 15 ljudi, s tim da se u prizemljima planiraju različite javne funkcije, a na katovima stambene. Svi bi tornjevi bili povezani tunelima, veli Kugić.
Zanimljivo je kako je sam unutarnji dizajn, kako bi se smanjila žudnja za domom i prirodom, osmišljen na način da svojim oblicima i bojama podsjeća na organske oblike.
- Bitno nam je bilo da ljudi koji će biti u misiji imaju sav mogući komfor. Zbog toga je osmišljen interijer otvorenog tipa, s prozorima koji gledaju na Zemlju.
Koncept staklenih vlakana unosi prirodnu osvjetljenost, a integracija biofilnih i biofraktalnih principa unosi smirenost i povezanost s prirodom. Povrh svega cijelo selo ima puno prostora za rekreaciju i druženje, a veliku smo pozornost posvetili i omjeru radnog i privatnog prostora, zaključuje naša sugovornica.
Hoće li upravo ona jednom doista graditi nastambe u svemiru, ostaje pitanje, ali njezino promišljanje o dizajnu - koji nije samo funkcionalan nego je i vizualno ugodan - sigurno će dobro doći i na Zemlji.
Stoga za kraj, pitamo Almu, ostaje li i 'ovozemaljskoj' arhitekturi ili će se posvetiti znanosti?
- Još kada sam studirala u Beču znala sam da se želim vratiti kući, u Pulu. Ostanak u ovoj vrsti znanosti znači trenutno i odlazak iz Hrvatske, no što još uvijek nisam spremna.
Za sada želim živjeti i stvarati ovdje, zaključuje naša sugovornica.
Alma je, inače, aktivno angažirana u međunarodnoj i lokalnoj zajednici svemirske znanosti. Članica je Jadranske aerosvemirske asocijacije u Hrvatskoj, osnivačka je članica svemirske organizacije Astraeus e.V. u Njemačkoj gdje svojim stručnim znanjem pridonosi razvoju svemirske arhitekture na globalnoj razini.
L’iniziativa, di fondamentale importanza per tutte le municipalità a statuto bilingue e non solo, si prefigge di offrire uno spazio di conoscenza, dialogo e confronto su tematiche che riguardano da vicino la convivenza linguistica e culturale in un territorio bilingue
Edukaciji je prisustvovalo sedamdesetak sportskih djelatnika iz pulskih klubova, te strukovnih Saveza i klubova Istarske županije
Posebno je istaknuto da slijepe osobe imaju apsolutno pravo prvenstva u prometu kada se kreću s bijelim štapom i psom vodičem. To pravo proizlazi iz potrebe za dodatnom zaštitom i uvažavanjem specifičnih okolnosti njihova kretanja
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
