(FOTO) ZABRANJENI OTOK SVETI ANDRIJA S njega se pruža pogled od milijun eura

Mnogi su desetljećima dolazili na ovaj nekada jedini za građane dozvoljeni otok u pulskom zaljevu, a sada zabranjeni. Najbliži je svima koji su imali vezove za svoja plovila u pulskoj luci: kod veslačkog kluba gdje su nekada, prije renoviranja rive bili mali betonski molići, ispred željezničke stanice sve do Mandrača gdje je bilo usidreno najviše barki i naravno vezovi kod cementare i na Vargaroli, danas aktualnoj zbog deložacije koju vrši brodogradilište Tehnomont.

Naravno, išlo se i u Štinjansku uvalu, na otok Kozadu i Jerolim koji se nalaze u sklopu NP Brijuni, ali Andrija je ipak bio odmah tu, najbliži i većini najdraži.

Osim industrijskih područja, ostatak pulskog zaljeva je u najvećem dijelu bio pod ondašnjom JNA, a od početka devedesetih godina prošlog stoljeća pod upravom HV-a.

Na Andriju je do prije dvadesetak godina dolazilo puno barkica, znalo ih je u ljetnom periodu svakodnevno biti i po trideset usidrenih uz obalu. Ljudi su dolazili odmoriti se s obiteljima nakon posla, puno ih je pecalo zabacivanjem s obale, jer luka je tada za razliku od danas bila jako bogata s ribom.

Plaža na sv. Andriji

Lovile su se orade, neki bi napravili đir s barkom oko otoka i s panulom ulovili po kojeg brancina. Taj dio je skoro u potpunosti nestao jer su nadležni odlučili da se time ugrožava plovni put, te zabranili ribolov u tom dijelu pulskog zaljeva. Znale su se razviti rasprave među sportskim ribolovcima, "pa na koji način pecanje s obale ugrožava plovni put." To mnogima nije jasno niti dan danas.

Pristup otoku je u potpunosti zabranjen

U pulskom zaljevu je sve više zabrana, pa tako i najnovija Grada Pule koja zabranjuje pristup ovom na prvi pogled "neuglednom" biseru prirode o čemu smo pisali na Istra24. Zadnjem otoku u zaljevu koji je to stvarno i ostao. Ostali su spojeni s kopnom, Uljanik i sv. Katarina s mostovima, a sv. Petar, današnje područje cementare nasipanjem je spojen s kopnom i otok je postao poluotok.

Otok sv. Andrija najveću promjenu doživio je kada su ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća radi potreba odlaganja sekcija iz Uljanika, nasuli istočnu i južnu stranu u dužini od nekoliko stotina metara, i u širini od obale petnaest do dvadeset metara, s čime je i površina otoka značajno povećana.

Sekcije propalog Uljanika i dan danas stoje i nagrđuju obalu na nasutom dijelu i, kako je kazao dogradonačelnik Pule Cergnul iznijevši razloge za takvu odluku, onemogućuju pristup vatrogasnim jedinicama u eventualnom požaru, koji se na Andriji kako pamte i najstariji nije nikada dogodio.

Na otok nas je sa svojom barkom dovezao Jasmin Sadić, te je strpljivo čekao u čamcu dok se nismo vratili.

Jasmin Sadić

Tragovi roštiljanja su bili vidljivi samo na jednom mjestu, istina, možda ih ima još ali priroda je sve prekrila.

Tragovi roštilja na otoku

Dogradonačelnik Pule Bruno Cergnul kazao je kako su oni uviđajem otoka u više navrata uočili mnoštvo takvih i da se upotrebljavaju roštilji izrađeni po sistemu 'sam svoj majstor' o kojima svjedoče ostatci roštiljanja, feštanja na svetom Andriji i paljenju otvorene vatre. U takvim uvjetima, totalni devastirajući nekontrolirani požar je vrlo lako moguć i prava je sreća da se do sada nije dogodio, upozorio je Cergnul.

Prvo što padne na pamet logičkim razmišljanjem je zašto se odmah išlo sa znakovima zabrane pristupa, a ne s recimo znakovima zabrane paljenja vatre. U ljetnom periodu kada, je to po nekoj pretpostavci najučestalije, pomorska policija pored otoka prođe i po nekoliko puta dnevno, pa bi zasigurno primijetila paljenja roštilja i mogla sankcionirati prekršitelje.

Drugi razlog koji je Cergnul naveo u prilog zabrani pristupa je "velika opasnost i rizik za posjetitelje otoka da u nepristupačnim dijelovima mogu propasti u ponorima s nepokrivenim šahtovima. Od pada u razne rupe obrasle raslinjem do opasnosti od odrona dijelova građevina i mnoge druge opasnosti vrebaju na svakom koraku."

Kako se posjetitelji otoka u najvećem broju drže same obale, postavlja se pitanje zašto nisu postavljeni znakovi koji upozoravaju kako je kretanje po unutrašnjosti otoka "na vlastitu odgovornost" kako bi Grad sa sebe skinuo odgovornost zbog eventualnih nezgoda koje su zabrinule dogradonačelnika Cergnula.

Čini se kako su zabrane iz Grada najjednostavnije rješenje u ovom slučaju, bez previše promišljanja kako to utječe na njene stanovnike i tradiciju.

Jedna od nekoliko oznaka zabrane pristupa otoku

Obilazeći otok, primijetili smo da je pobrano dosta šparuga, što upućuje da se na njega ipak dolazi i da se zabrana pristupa ignorira.

Sa sjeveroistočne strane otoka s pogledom prema Uljaniku nalazi se manja utvrda uz samu obalu mora koja je jako urušena, što zbog zuba vremena, a dobrim dijelom zbog odlaganja velikih metalnih sekcija iz Uljanika po njoj u prošlosti.

Vegetacija preuzima Fort Kaiser Franz

Sama utvrda Fort Kaiser Franz, kao najveći arhitektonski dragulj na otoku, u najvećem je dijelu u potpunosti prekrivena vegetacijom.

Ova je mala obalna utvrda je sagrađena 1836. godine na mjestu u kojem su se prethodno nalazile mletačka (iz 1645.) te Napoleonska (iz. 1807.) fortifikacija, da bi 1868. godine bila proširena na 3150 metara kvadratnih s trideset topničkih pozicija na samoj utvrdi.

Utvrda se sastoji od podrumskih prostorija, kata, platforme za topove i tri bitnička položaja u prizemlju. U njoj se nalazilo skladište oružja, a od 1868. godine do 1945. godine pretvorena je u skladište Uljanikovih strojeva. Kamen i beton od kojih je sagrađena dolaze iz kamenoloma Punta Aguzzo koji se sada nalazi u sklopu marine Polesane. 

Njena gornja strana je još za vrijeme Austrougarske bila nasuta zemljom kako bi bila teže uočljiva iz zraka. Zapadna strana otoka prema kojoj utvrda gleda je obrasla s drvećem i šikarom, te je osim njenog južnog dijela u potpunosti nevidljiva s morske strane.

Južni dio Fort Kaiser Franz

Unutrašnjost same utvrde je fascinantna, i čini se kako je odsustvo čovjeka ovu utvrdu u najvećoj mjeri i očuvalo. Jedna od zanimljivosti je fini pijesak po dnu utvrde. Čini se kako je nastao finom erozijom same građevine. Vanjska strana utvrde s unutrašnje strane otoka također izgleda očuvano, osim što ju vegetacija s vremenom sve više preuzima.

Sa same utvrde pruža se prekrasan pogled prema zapadu pulskog zaljeva i Brijunima, neki bi kazali, "pogled od milijun eura ili tko ovo može platiti?" Pa možda će u doglednoj budućnosti to netko i moći.

Pogled prema Brijunima s utvrde Fort Kaiser Franz

Dogradonačelnik Cergnul je obrazlažući zabranu pristupa kazao kako otok nije spojen na vodovodnu mrežu. Čini se kako niti to ne bi trebao biti veliki problem, jer je susjedni otok sv. Katarina kao dio marine Polesana udaljena od sv. Andrije niti stotinjak metara, a ona je spojena na vodovodnu mrežu.

Udaljenost između sv. Katarine i sv. Andrije

Cergnul je također kazao kako mjera zabrane pristupa nije trajnog karaktera, već po uređenju otoka Sveti Andrija za sigurnu posjetu građana, po uklanjanju sekcija brodova koje čine prepreku i barijeru pristupa vatrogascima, po dovodu vode na otok, stvorit će se uvjeti da se table uklone i da se otok Sveti Andrija otvori svim posjetiocima otoka, a najviše za same građane Pule.

Jednu informaciju dogradonačelnik Cergnul nije iznio, a to je kada će se stvoriti uvjeti koji će omogućiti pristup ovom uspavanom otoku koji se nalazi oko kilometar i pol od centra Pule.