OBNOVA CRKVENOG TORNJA U GALIŽANI: Zvonik koji je "progutao" jakne onima koji su ga htjeli pomaknuti

U zemljama pretežno kršćanske tradicije krajolik je nezamisliv bez monumentalne prisutnosti zvonika. Premda se ponekad u velikim gradovima pomalo gube u šumi zgrada, u manjim mjestima su itekako zamjetni, pravi su arhitektonski vizualni markeri podneblja.

Stoljećima je odjek zvonjave određivao i pratio ritam života zajednice u raznim prigodama i nedaćama poput smrti: pozivanje vjernika na misu, obilježavanje radosti krštenja i vjenčanja, svečano prekidanje ceremonijalne tišine sprovoda, ali i upozoravanje na razne opasnosti poput požara i oluja.
Ovisno o događanjima varirali su intenzitet, brzina i vrsta zvuka. I dan danas mnoga zvona javljaju točno vrijeme.

Svakodnevno se ponavljao ritual Angelusa (Angelus Domini nuntiavit Mariae), danas gotovo zaboravljena molitva Mariji u spomen na misterij Utjelovljenja: zvona su pozivala na Angelusu u šest ujutro, u podne te u šest navečer. Intimnu svečanost molitve Angelusa, veličanstvenom igrom svjetla prikazao je francuski slikar Jean-François Millet u svom remek djelu „Angelus" (1857.-59.): seljaci, u vjeri i poslušnosti, zbog molitve prekidaju rad u polju, zvonik je u daljini, a vjera je...svugdje, prožima cijelu scenu.

Zvonici su često javljaju u književnim djelima, pa i u pjesmama Arthura Rimbauda i Federica Garcie Lorce.

Zvonik nasred ceste

Pokojni novinar Just Ivetac zvonicima našeg poluotoka posvetio je knjigu i naslovio je „Istarski uskličnici". Kada se upućujemo prema mnogim istarskim mjestima, primjerice Rovinju, Vodnjanu, Bujama, upravo nam zvonici pokazuju da se krećemo u dobrom smjeru. U Galižani, dolazeći s juga, s pravca trga, izgleda kao da zvonik stoji nasred ceste i zatvara prolaz, kao da želi poručiti " ovdje sam ja glavni". Naime, trebao je oštar zavoj kako bi se omogućio prolaz pored zvonika i nastavak puta prema Vodnjanu.

Obnova zvonika u Galižani upravo u tijeku, a očekuje se da će radovi biti okončani za šest mjeseci. U svom znanstvenom članku „Chiese esistenti o crollate nel territorio di Gallesano" („Postojeće ili srušene crkve na području Galižane") objavljenom u 36. svesku zbornika „Atti" Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja, Corrado Ghiraldo opisuje galižanski zvonik: nalazi se nedaleko od središnjeg trga, uz sjeverozapadni kut župne crkve Sv. Roka koja je sagrađena 1613. godine. U istom stoljeću započela je gradnja zvonika, ali je završena tek 1867., kada je četverokutnom tijelu, iznad prostora za zvona, pridodan osebujni vrh koji čine piramida s osam lica i koja se oslanja na osmerostranu prizmu. Na svakom od uglova tijela glavnog tornja postavljeni su dekorativni mali šiljici.

Četverokutnog tlocrta, sa stranama od 5 metara, zvonik je visok 36 metara, a estetiku mu umjereno određuje niz zanimljivih elemenata. Na prizemlju, iznad drvenih vrata do kojih vodi veliki kameni stepenik, uklesan je lav, vjerojatno grb pulskog biskupa Giulija Saracena koji je 1634. posvetio crkvu.

Monotoniju vanjske oplate drugog i trećeg kata, (na južnoj, odnosno zapadnoj strani) kidaju pravokutni prozori (širine 50 i visine oko 20 cm), dok je na trećem katu, s južne strane, prozor visine cca 65 cm i širine cca 30 cm ukrašen polukružnim lukom. Riječ je o romaničkom stilu koji se ponavlja u četiri prozora (bifore) koji se nalaze na svakoj strani prostora za zvona, na petom katu. Od tri nekadašnja zvona, danas su ostala dva.

Dodatna posebnost nalazi se na četvrtom katu, i to s južne, glavne strane, na koju je postavljen okrugli sat s rimskim brojevima. U kvaru je više od pola stoljeća, no dobru vijest dala nam je zamjenica gradonačelnika Vodnjana Diriana Delcaro Hrelja: tijekom ove obnove popravit će se i sat.

„Kao djeca jedva smo čekali da zazvonimo zvona", rekao nam je Galižanac Fulvio Delcaro, „bilo nam je kao na ljuljački, potegli bi uže zvona, potom bi se ono inercijom vraćalo gore i podizalo s tla. Često smo se popeli do vrha zvonika, do prostora za zvona koje smo zvali "barkonada", i uživali u prekrasnoj panorami i prepoznavanju kuća našeg mjesta. U zadnje vrijeme takvo bi što bilo nemoguće obzirom da je uspon već odavno zabranjen jer su unutarnje stube postale nesigurne i opasne".

Delcaro nas je upoznao i sa šaljivom pričom vezanu uz galižanski zvonik. Nekolicina žitelja odlučila je skloniti zvonik s glavne ceste i pomaknuti ga malo udesno. Prije nego li su se uhvatili posla, naslonili su svoje jakne s desne strane zvonika, a počeli ga gurati s lijeve. Dok su to radili, prolaznik im je ukrao jakne. Kad su vidjeli da njihove jakne nestale, netko je od njih zaključio da ih je pomicanjem udesno prekrio sam zvonik, stoga su odlučili gurnuti opet zvonik nazad na svoje mjesto kako bi došli do svoje odjeće.

Crkva sv. Roka, sagrađena, kako je već spomenuto, 1613. godine, postala je župna 1670. godine, kada je pulski biskup Bernardino Corniani osnovao novu župu Galižanu. Do tog trenutka glavna crkva mjesta bila je grobljanska crkva svetog Justa. Svoje ime vjerojatno duguje tome što su valovi velike kuge iz 1630. i 1631. zaobišli Galižanu, a sveti je Rok prema narodnom vjerovanju štitio od kuge.

Sveti Rok (oko 1295. – 1327.) rođen je s neobičnim i tamno crvenim znakom na prsima u obliku križa, znakom da je Blažena Djevica Marija uslišala molitve njegove majke za ozdravljenjem neplodnosti; upravo je takav križ postavljen na pročelju crkve, iznad glavnog ulaza. Crkva svetog Roka romanička je bazilika s tri lađe i trokutastom apsidom. U unutrašnjosti nalazi se prekrasan oltar s mramornim kipovima svetih Petra i Pavla, sadašnjih zaštitnika mjesta koji su tu ulogu preuzeli od sv. Justa.

Iako je malo mjesto, Galižana je tijekom svoje povijesti imala čak 19 crkava. U spomenutom Ghiraldovom tekstu spominju se ckrva „Blažene Djevice Marije Bezgrešnog Začeća poznata kao "Madona dela Conceta", "La Capeleta", zatim Sv. Blaž, Sv. Ivan, Sv. Josip, Sv. Just, Sv. Lauro, Sv. Mauro, Sv. Pelegrin, čak dvije crkve Sv. Petra, Sv. Rok, Sv. Silvestar, Sv. Barbara, Sv. Lucija, Sv. Anton Opat, Sv. Zenon i još dvije sakralne građevine čija su točna imena nepoznata.