U Fonterinoj ulici jedna je obiteljska kuća lijepo i temeljito rekonstruirana. Uređeno pročelje, sve novo, sve dotjerano. I upravo zato još više upada u oči ono što se nalazi neposredno ispred nje. Komad ceste ostao je neasfaltiran.
Zbog izvođenja podzemnih instalacija jednosmjerna ulica morala je biti raskopana, no nakon završetka radova, još od sredine lipnja, površina nije vraćena u prvobitno stanje. Nema velike rupe, nema dramatične situacije, ali ostao je neugledan i nedovršen komad javne površine koji svakodnevno gledaju i koriste prolaznici i vozači. I, naravno, negoduju.
Jer teško je ne primijetiti apsurd. Kuća je uređena do posljednjeg detalja, a javna površina ispred nje ostavljena je kao da radovi još uvijek traju. Pitanje pritom nije samo tko je za to odgovoran, nego i koliko smo kao društvo spremni brinuti o prostoru koji nije naš osobni. Jer kada uređujemo vlastitu kuću, ne ostavljamo fasadu napola završenu. Ne postavljamo nove prozore, a oko njih ostavljamo građevinski materijal. Ne uređujemo dnevni boravak, a zatim kažemo da parketi mogu pričekati.
Dakle, cesta nije ničije privatno dvorište. Njome prolaze svi – susjedi, stanari, pješaci, dostavljači, automobili. I zato bi nakon svakog zahvata trebala biti vraćena u uredno i sigurno stanje. Ili barem u ono prvobitno.
O. K., možda će mnogi pomisliti da je riječ o sitnici. I jest, ako gledamo samo jedan komad asfalta koji danas nedostaje. Međutim, od takvih se sitnica sastoji slika grada. Od toga hoćemo li iza sebe ostaviti uredan prostor ili ćemo jednostavno zaključiti da će se već netko drugi pobrinuti.
Naime, očito je da nije problem urediti svoje. Problem nastaje kada se vlastito uređuje besprijekorno, a ono zajedničko ostavlja drugima. Stoga u Fonterinoj ulici ne treba ništa spektakularno. Samo dovršiti ono što je započeto i asfaltirati cestu.