Bor i Božić: između dekoracije i odgovornosti

Za nekoliko dana stiže Božić, a s njim i najskuplji dekorativni ritual godine. I opet ćemo gledati isti paradoks: blagdan mira i skromnosti pretvoren u sprint kroz trgovačke centre, “blagdanski duh” pod mjesečnim ratama, sezonsku kulisu koja traje točno koliko i reklama.

Stvarnost koja se svodi na kupovne liste, rasprodaje i kratkotrajno uzbuđenje.

U toj scenografiji božićno drvce više nije simbol života nego sezonski potrošački predmet.
Kupimo ga, postavimo, fotografiramo, odbacimo ili spremimo.

A tradicija je počela suprotno….

Bor, jela i smreka unosili su se u dom ne zato što su “lijepi”, nego zašto što nisu prestajali živjeti kad sve ostalo miruje.

Dok je krajolik bio u hibernaciji, ta su stabla ostajala aktivna: zelenila se, odbijala predati se zimi. Zato su bila znak otpornosti, kontinuiteta i nade. Zato su bila simbol života, a ne zabave.

A ukrašavanje koje se pojavilo u 16. stoljeću nije bilo natjecanje u potrošnji. Bilo je skromno: jabuke, orasi, malo svjetla. Tradicionalni ukrasi nisu bili kupnja, bili su poruka: obilja, plodnosti, zaštite života, simbol svjetla i nade.

Tri varijante, tri logike, tri posljedice

Rezano drvce je nekoliko tjedana mirisa i onda nestaje. Godine rasta pretvorene u dane ukrasa, zatim otpad. To je jednokratna potrošnja prirode.

Umjetno drvce je predmet koji traje ali ostaje predmet. Bez mirisa, bez života, bez procesa. Spremimo ga u kutiju i ono čeka sljedeću godinu. To je dekor, ne organizam.

Živo drvce u posudi je početak. Sudjeluje u blagdanskom prostoru i onda može dalje živjeti: u vrtu, u parku, dvorištu škole, dječjem vrtiću, domu za starije….postaje zaklon, postaje hlad. To je odgovornost koja se pretvara u krajolik.

Tri izbora …. Ali samo jedan traje.

I nije pitanje što je ljepše. Pitanje je: što će postojati kad blagdani prođu? To je razlika između: potrošiti …pospremiti…posaditi.

Zašto se zadržati na trećoj opciji?

Jer se jedina uklapa u ono što Božić tvrdi da jest: život, briga, trajanje, ostavljanje traga. Živo drvce nije predmet, to je aktivan vegetacijski organizam. Kad ga unesemo u prostor, unosimo i odgovornost za njegovu budućnost.

To nije teret, to je kontakt s nečim što ne nestaje kad emocije splasnu.

Osnovna pravila su jednostavna: prilagodba iz hladnijeg u topliji prostor, svjetliji prostor, umjereno zalijevanje. Pet minuta znanja.

A posljedice?

Jedno kućanstvo….jedno posađeno drvce…desetci tisuća novih stabala na razini jedne regije. To znači: više sjene, stabilniju mikroklimu, apsorpciju CO2, zaklon pticama… To više nije dekor. To je teritorij.

A što djeci ostavljamo?

Ne trebaju slogane, kampanje ni performance. Djeci ne treba publika. Treba im primjer. Primjer odrasle osobe koja zna iskopati rupu, postaviti korijenski grumen, poduprijeti sadnicu i pratiti rast.
Ekologija nije marketing. Ekologija je lopata, rupa, zemlja i odgovornost. Ništa više.

To je jedini ekološki odgoj koji ostaje u glavi i u prostoru. To je suprotnost sezonskom konzumerizmu.

Najdublja emocija nije dok drvce stoji uz lampice. Najdublja emocija događa se kad ga presadimo.
Kad se primi.

Kad dijete dođe za godinu dana i primijeti da je naraslo. Kad nešto iz blagdanske kulise postane vertikala koja živi. To je trenutak u kojem Božić prestaje biti sezona i postaje kontinuitet.

Kad sve ovo prođe…želite li posremiti dekor ili posaditi budućnost? … jer naša djeca neće pamtiti cijene borova…pamtit će hlad pod stablom koje smo posadili…