Osim njega koji je otišao u Nicu, i sestra i brat otišli na drugi kraj svijeta; on u Kanadu, a ona čak u Australiju. No, sestra se s obitelji nedavno vratila u Račju Vas pa njegova ruka, dok nam priča o selu, od radosti često poleti u smjeru njene kuće. Lijepo su djetinjstvo imali u rodnom mjestu, prisjeća se, ali i teško. Radilo se puno. "Smo hodili u Slaveniju palit ugljen"
Osim njega koji je otišao u Nicu, i sestra i brat otišli na drugi kraj svijeta; on u Kanadu, a ona čak u Australiju. No, sestra se s obitelji nedavno vratila u Račju Vas pa njegova ruka, dok nam priča o selu, od radosti često poleti u smjeru njene kuće. Lijepo su djetinjstvo imali u rodnom mjestu, prisjeća se, ali i teško. Radilo se puno. "Smo hodili u Slaveniju palit ugljen"
Uz portun na rubu kamenog dvorišta smještenog uz samu glavnu seosku cestu, dok stoji jednom rukom naslonjen na štap, 89-godišnji Gracijano Cerin drugom nam rukom opisuje obrise svoje rodnog sela, kakvog se sjeća od prije stotinu godina.
Lijepa Račja Vas u jednoj od kotlina Ćićarije, s crkvom i stoljetnim stablom poput znački zabodenim u sam centar sela, posljednjih je dana u centru pažnje zbog nemile devastacije obližnjih šuma, događaja koji je zavadio i podijelio i onih dvadesetak stanovnika koliko ih trenutno ovdje ima adresu. Posljedica je tišina koja vlada po cijelom selu. Račja Vas koje se Gracijano sjeća bila je bučno i živahno mjesto. Kako i ne bi; iako je možda mirisala „teže“ i izgledala neurednije od današnjeg, pod konac uređenog, sela, njene su kuće prije stotinjak i više godina bile pune života, škola pune djece, a seoski putevi prepuni stoke na putu ka ispaši.
- Tu je nekad bilo 600 ljudi! Tamo preko puta, u onoj žutoj zgradi, vidite je, je bio bar. Cafe! Drugi je bio u sele, pa je bila zadruga. Je bilo s'e! Danas ni nič, je prazno! Poznate selo?, pita nas Gracijano.
- Poznajemo, odgovaram, često smo tu!
- E, onda znate di je crkva. Kod crkve vam je nekad bila škola. Četiri leta smo 'šli u nju, a onda još četiri leta u Lanišće, objašnjava, ispričavajući se ako ga ponekad ne razumijemo jer mu hrvatski, veli, možda više nije dobar.
- Ne govorim tako lepo kao vi, kaže nam, iako njegov govor i dalje zvoni savršenom čakavskom ekavicom ovog kraja.
Strah da ga materinji jezik na trenutke izdaje, objašnjava, dolazi nakon što već sedamdesetak godina govori gotovo isključivo francuski. Iz Račje je Vasi, naime, otišao još davne 1958. godine kao devetnaestogodišnjak….
Gracijano je rođen 1. kolovoza 1947. godine i najstariji je od sedmoro braće i sestara. Najmlađa sestra, koja danas živi u Umagu, rodila se čak 17 godina nakon njega i, u trenutku kada je on jedne noći krišom prebjegao iz Jugoslavije u Italiju, imala je svega dvije godine.
Od čega ste otišli s 19 godina, pitamo ga.
S iskricom u oku i smijuljeći se, Gracijano pomalo utiša glas, kao da bi i danas mogao biti problem ako ga netko čuje i kaže – Ma, od komunista!
Ali, nema kod Gracijana ni u kojoj temi zle krvi – nova država, ali ni novo selo iz kojeg su ljudi sve više odlazili jednostavno nisu bili za njega. On je htio na zapad u grad!
S tek napunjenih 19 godina u imigraciju je tako krenuo jedne noći s prijateljem – krišom, pješke, preko sjevera Istre i slovenskog Krasa, sve do talijanske granice kod Trsta gdje je, skriven u sjene i mrak, uspio prebjeći u Italiju.
Ali, Italija je bila tek usputna stanica. Nije ni ona, prisjeća se Gracijano, bila obećana zemlja '50.-ih i ’60.-ih godina.
- Moj pokojni tata je bio talijanski vojnik. Za vrijeme rata je bio raspoređen u Tuniziji i, kad se vratio, mogao je poći živjeti u Italiju. Sam imao ujca i tetka koji su bili u Italije, u Udine. Smo mogli poći svi, ma nije bilo dela! U to vreme su Talijani išli u Nemačku i Francusku. Moj tata je imao ženu i nekoliko dece i ostao je u Račjoj Vasi. Rekao je - ako ni dela, kako ću živet, priča nam Gracijano, prisjećajući se života koji je bio lijep, ali i jako težak.
- Uh, tu se tada puno i teško morala delati! Uuuuuu, veli dok odmahuje rukom.
- Smo hodili, kad sam imao sedamnaest godina, smo hodili palit ugljen u Slaveniju! Na noge smo hodili. S kamionom pa u šumu. I kad smo došli tamo, smo bacili drva dolje za napravit ugljen i kad je završilo, smo se vratili. Dolazili su ljudi s kamionima uzet ugljen i vozit ga u Italiju. Onda smo se mi opet vratili u šumu. Puno se delalo, priča nam.
Iz Italije je Gracijano krenuo dalje prema – Nici! I tamo ostao cijeli život.
- Radio sam na građevini. Iz Italije sam otišao u Nicu jer su tada na tim poslovima radili samo Talijani. Danas to rade samo Arabi, ali oni su došli puno kasnije, priča Gracijano, koji je u Nici upoznao suprugu Jacqueline i dobio dvije kćerke s kojima već desetljećima u Račju Vas dolazi barem jednom godišnje. Već neko vrijeme, dodaje, zbog bolova u nozi i godina, ionako ne bi mogao „potegnuti“ autom 760 kilometara od Francuske do Ćićarije, pa je sada vozač najčešće jedan od zetova koji je, dok sjedimo u Cerinovoj korti, morao do Buzeta jer ga je iznenada zabolio zub. No, ne bismo se baš previše ispričali, dodaje, ni da smo kćerku i njega zatekli u kući jer nitko od obitelji ne govori hrvatski.
Kuća u koju već desetljećima dolazi tek na pokoji tjedan tijekom ljeta i kako bi pobrinuo da ostane sačuvana, njegova je rodna kuća, u kojoj su do kraja života ostali i njegovi roditelji.
- U ono vreme smo imali blago, krave, sega! Dok su bili živi mama i tata, oni su se brinuli za sve, a mi im, kada dođemo u anguštu, pomoremo pokoset travu, oko krava, cijepati drva i sve što treba, kaže Gracijano. Tada smo ostajali po tri sedmice da im sve moremo pomoći. Sada ostanemo nekad sedam dana, nekad više. Promijenili smo krov, ali još imamo stare ručno rađene škale koje vode na kat. Tamo su sobe za spavanje. Dođite, dođite, da vidite, imamo sada u kući i vodu, poziva nas Gracijano s verande u kuću gdje Jacqueline, koja, primjećujemo s vremenom, prepoznaje sasvim dovoljno hrvatskih riječi da ponekad čak klimne glavom u znak odobravanja neke od Gracijanovih priča, spremno čeka da nam sve pokaže - uključujući stari lavandin pod kuhinjskim prozorom i stepenište koje je Gracijanu toliko drago.
U dnevnom boravku, kod prozora - upaljena peć na drva.
Nije vam pretoplo, pitamo, pomalo poljuljani od visokih temperaturama i sunca ispred kuće.
- Aaaa, noći su hladne, a ovako je danju najlakše za kuhanje, veli Gracijano.
Osim njega, još su po jedna sestra i jedan brat otišli na drugi kraj svijeta; brat u Kanadu, gdje i danas živi, a sestra čak u Australiju. No, sestra se s obitelji nedavno vratila i trajno ostala u Račjoj Vasi pa njegova ruka, dok nam priča o selu, od radosti često poleti upravo u smjeru sestrine kuće.
Imali su, kaže, lijepo djetinjstvo u ovom selu.
- Tu je bilo tako lepo, velo i čisto. Ma, samo je bilo puno blaga. Auuuuu, na stotine krava! Ovce, prasci, koze, sve! I ljudi su živeli od tega, znate, ništa nisu kupili! Ako su kupili, su kupili robu, jer to moraš, i još je trebalo kupiti šećer i sol. A sve drugo je bilo od zemlje! Se ono koje se kupilo je bilo čisto, prirodno. A danas ne znamo od kud je ni kako je raslo. Mi bi odmah, kada smo finili školu, morali početi delati. Danas se s'e promenilo, veli Gracijano, dok mu pogled i pažnju svako toliko odvlači grupa motociklista koja se vozi s jedne na drugu stranu sela.
- Se samo tako voze, ne znam kamo, kaže kroz smijeh.
Sve ono koje se jelo, je bilo čisto. I prirodno. A danas, kada kupimo, ne znamo od kud je. To je sve bila takova čistota!
Kada se danas osvrne na svoj dugački život, godine u Nici bile su mu, veli, i više nego lijepe i sretne.
- Supruga Jacqueline je ’44. godište. Ona se rodila u Italiji, ali je s dvije godine preselila u Francusku. Otac joj je bio Francuz. Ona je radila cijeli život kao….kako se kaže…šila je! Krojačica! Ja, krojačica. Se radilo teško, ali je bilo lepo. Smo dobili dve ćerke, a one svaka imaju po jedno dete.To su takove generacije, mi nemamo k'o Arabi puno dece, kaže kroz smijeh.
Na pitanje je li pak Račja Vas koju pamti ljepša od ove koju vidi danas, Gracijano se malo namršti.
- Kad pomislim kakav je život bio i kakav je danas, pa to je jedna vela promjena. Jah….Ovde je tako lepo. Čisti zrak, takva čistota! Ma nema ljudi! Ljudi bi tu trebali. Ako da Bog, će i selo biti dobro, kaže nam Gracijano, prateći nas do ulice.
- Dođite kod nas obavezno opet idućeg angušta, veli, a Jacqueline kima glavom. Bit će mu tada devedeset.
Pomalo dirljivo, kao rijetko kada na kraju reportaže, Gracijano i Jacqueline ostali su na ulazu u svoje dvorište mašući nam dok nismo zamaknuli za krivinu kod crkve, kao da smo mi najvažniji gosti na Ćićariji, a ne upravo oni. Došljaci iz Francuske, putnici iz prošlosti.
Iz prošlosti u kojoj je selo imalo zadrugu, školu punu djece, kafanu i 600 stanovnika…
Per le sue posizioni sul taser dela Dieta su Gospić a Valmazzinghi, Paus perdi la guida del club al Sabor: ma dentro el partito cressi i punti de domanda sui raporti con l'HDZ
Bez unaprijed razrađene marketinške strategije i režiranih viralnih trenutaka, Barbara je publiku osvojila neposrednošću i pričama u kojima su se ljudi prepoznali. Svakodnevne situacije, međuljudski odnosi, životni apsurdi i njezin prepoznatljiv način pripovijedanja pokazali su se formulom koju publika nije samo gledala nego i prihvatila kao svoju
Ne prihvaćamo da se otpad iz Gospića dovodi u Koromačno i spaljuje u cementari Holcim, bez jasnih i vjerodostojnih odgovora o tome kakve će posljedice takav postupak imati na zdravlje ljudi i okoliš, piše u pozivu na prosvjed
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
