Ispod velikog hrasta ne može narasti novi veliki hrast. Najveća obrana zemlje je dijete koje raste slobodno

Početak je nove godine. Vrijeme kada se donose planovi, postavljaju smjerovi i pripremaju odluke
koje neće odmah biti vidljive ali će se osjećati godinama koje dolaze.

Na samom pragu 2026. godine, godine u kojoj će se odlučivati o generacijama koje danas odrastaju, školuju se i tek ulaze u svijet odraslih. Upravo zato vrijedi zastati i pitati se kakvu budućnost im pripremamo i pod kojim uvjetima?

Jer svaka rasprava o mladima zapravo je rasprava o tome kakvo želimo društvo biti. I može li zemlja uopće napredovati ako njezina djeca rastu u atmosferi straha, prijetnje i stalne mobilizacije, i u sjeni tuđih strahova?

U posljednje vrijeme sve se glasnije vraća ideja uvođenja vojnog roka. Kao da je zastrašivanje, uniformiranje i discipliniranje ono što nam nedostaje da bismo postali snažno društvo. Kao da se snaga mjeri postrojavanjem, a ne sposobnošću da se misli svojoj glavom, postavljaju pitanja i stvaraju rješenja.

Jer kad se mladima prvo probudi strah i gnjev onda im je lakše staviti oružje u ruke.

To nije slučajno. To je strategija.

Dok ih zanosimo pričama o ustanku, prijetnji i obrani, netko u tišini ustaje nad njihovom slobodom.

Naoružavanje ne govori o budućnosti. Govori o strahu od nje. Bit će onih koji će reći da je dobro da dječaci malo “ojačaju”. Ali slabost nije tamo gdje nema uniforme. Slabost je tamo gdje nema mislećih muškaraca. Bit će i onih koji će pitati: “A tko će nas braniti ako nas netko napadne?”
Odgovor je jednostavan: branit će nas generacije koje znaju zašto brane, a ne one koje su naučene
samo kako se sluša.

Generacije koje znaju zašto brane nisu one koje se tjera u red, nego one koje razumiju vrijednost
života, slobode i mira i znaju kada ih je doista potrebno štititi.

One ne brane apstraktne parole, mitove ni tuđe interese. One znaju razlikovati sigurnost od manipulacije. Brane konkretne vrijednosti: slobodu, dostojanstvo, pravo na život i budućnost. To su generacije koje razumiju povijest, a ne koriste je kao oružje. Razumiju uzroke i posljedice. Znaju da sukobi ne nastaju preko noći. Znaju prepoznati kada ih se gura u strah.

I tu dolazimo do istine koju Priroda ne skriva, a svatko tko je ikad posadio hrast dobro to zna: ispod
velikog hrasta ne može narasti novi veliki hrast.

U njegovoj hladovini, pod teretom njegovih korijena mladi hrast nema dovoljno svjetla, prostora ni
zraka da raste ravno, snažno i dostojanstveno.

Hrast (Quercus) je simbol snage. Ali snaga ne leži u jednoj staroj krošnji. Snaga leži u šumi koja raste.
Zdrava šuma ne kontrolira mlada stabla. Ona uklanja prepreke njihovu rastu.To se u prirodi ne zove slabost. To se zove opstojnost: sposobnost trajanja i preživljavanja kroz vrijeme unatoč promjenama, pritiscima i krizama.

Opstojan je onaj sustav koji se zna mijenjati da bi trajao. Mladi trabaju svoju livadu.
Trebaju svjetlo. Trebaju prostor za ideje, za greške, za stvaranje svijeta koji je drugačiji od našeg.

Snaga društva ne mjeri se disciplinom. Mjeri se sposobnošću da se misli, preuzima odgovornost i
stvara. Znanje, odgovornost, stvaranje…to nije snaga koja gazi, to je snaga koja gradi.

Mladi ljudi ne trebaju nove zidove. Trebaju otključana vrata. Ne trebaju zapovijedi. Trebaju pitanja.
Ne trebaju da ih pretvorimo u kopije naših strahova. Trebaju slobodu da nas nadmaše.

Zemlja koja vjeruje u svoje mlade….obrazuje ih, podržava ih, daje im resurse i povjerenje. Zemlja koja se boji svojih mladih…postrojava ih. Zato ne pitajmo kako ih naučiti marširati.

Pitajmo ih kako žele mijenjati svijet. Ne tražimo od njih da se pokore. Tražimo njihovu budnost.
Jer nacija ne postaje jaka uniformom. Postaje jaka idejom, vizijom, znanošću, kulturom, stvaranjem. Kad im dopustimo da izrastu u ono što jesu, nastaju čuda: nova rješenja, nova hrabrost, novi hrastovi.

A mi?

Naš je zadatak pomaknuti vlastito korijenje i napraviti korak u stranu, dovoljno da sunce dopre do
njih.

I zato, ako želimo braniti ovu zemlju…branimo njezinu budućnost. Ne postrojavanjem djece. Nego njihovom slobodom. Zato…obrazujte svoju djecu. Možda pamet i obrazovanje već dugo nisu na cijeni. Ali bit će.

Svijet naprijed vode oni koji razumiju uzroke i posljedice, a ne oni koji svijet tumače strahom i
vjerovanjem umjesto znanjem. Obrazovan čovjek ne reagira instinktivno. On razmišlja prije nego što krene. To su odlike zrelog društva.

Kad izgubiš dijete, izgubiš budućnost. I svoju. I zemlje u kojoj živiš.

Zato svaki roditelj zna: najveća obrana zemlje je dijete koje raste slobodno.