Ivići nemaju niti jednog stanovnika. Mario Matošević: "Kad jednom prodaš, gotovo, više nije tvoje. Pogledajte šta rade okolo"

Kada je vidio da automobil usporava, Mario Matošević izašao je iz dvorišta i krenuo prema nama.

U Ivićima, shvatili biste već na prvu, nema puno muvinga. Mjesto je to u Istri bez ijednog stanovnika. Pripada općini Sveti Lovreč i možda biste kroz njega prošli a da pritom ne biste niti primijetili da ste napustili susjedne Lakoviće i već dospjeli u Orbane.

Mario je vitalni 75-godišnjak. U Ivićima je rođen, ali živi u Poreču. Rado je pristao na čašicu razgovora. Kuća ispred koje stoji jedina je u naselju. On je, priča, vlasnik trećine. Trećine od polovine. Ima dvojicu braće, precizira, i s njima dijeli jednu polovinu kuće, a druga polovica je u tuđem vlasništvu i koristi se za iznajmljivanje turistima. Taj dio je i uređen. Mariov nije. Štoviše, derutan je. Nekada je to bila stancija. Šterna se s ceste ne vidi, ali smještena je iza kuće. Bio je tamo nekoć i prekrasan baladur, sve rijeđe viđen arhitektonski detalj specifičan za istarske kuće, a i sada se vide obrisi kamene volte.

S terase se, kaže Mario, vidi cijela Istra, od zelene lagune do Kanfanara, horizont, more, brodovi.

Taman za rentu, turisti to obožavaju, zezamo ga. Mario nam je, naime, odmah rekao da se nema namjeru baviti turizmom, niti će, dok je on živ, kuća u kojoj je rođen ići na prodaju. Ni okolna zemlja. Barem ona njegova neće. Ali, koliko je on načuo, uskoro se na susjednim parcelama planira gradnja. S detaljima nije upoznat.

„Najbolje bi bilo da sve prodamo i podijelimo novac. Ali dok sam ja živ mi se para da ne. Kad jednom prodaš, gotovo, više nije tvoje. Kad ideš u prirodu i kad ideš po svojemu je jedan gušt, a kad ideš po tuđem je drugi gušt. Pogledajte šta rade okolo, vila do vile, bazen do bazena“, veli odmahujući glavom u znak neodobravanja.

On će, govori, do daljnjeg raditi u kampanji. Ali nije slijep, vidi on što se radi od Istre.

„Sami smo si krivi. Jednu nedjelju sam s prijateljem išao od Poreča prema Labincima, Taru, Vabrigi. Vrag me uze 'ko se tamo ne zida jedno tri tisuće objekata. Ne samostojećih objekata, nego zgradurina. Pa nestat će struje, vode, kanalizacije. Jedno ne prati drugo“, primjećuje Mario.

Supruga mu je, pokazuje rukom na mjesto do Ivića, iz Lakovića. I dok zadnji popis stanovništva koji nije prikazivao nulu kao oznaku za broj stanovnika u Ivićima datira iz 2001. godine, oni u Poreču žive od 70-ih. A tamo pak, u okolici, nije mu ni to promaklo, grade nekakvu zgradurinu u kanalu.

„Pa ljudi, to je priroda! Sada kiša padne u jenu uru koliko je prije u tri miseca. Sve će zeznuti“, zaključuje Mario.