Postoji puno tema o kojima želim pisati. Svakoga tjedna razmišljam koja će od njih u nedjelju pronaći svoje mjesto u kolumni. Tako je bilo i jutros.
Rano jutro. More mirno poput ogledala. Tišinu tek povremeno prekidaju zrikavci i zvuk drvenog brodića koji isplovljava prema pučini. Kupanje u moru koje je za mene najljepše na svijetu. U ruci knjiga, a onda kao i bezbroj puta prije, pogled zastane na motru. Raste iz kamena, na mjestu na kojemu bi malo što drugo uspjelo. Gledam ga svakoga jutra, a ipak mu se svaki put iznova divim. Skroman i nenametljiv, a njegovi sitni zelenkasti cvjetovi toliko su pravilni i lijepi da se čovjek mora zapitati kako nešto tako snažno uspjeva živjeti između soli, bure, žege.
Zatvorila sam knjigu i pomislila, danas tema neće biti ni politika, ni urbanizam, ni klimatske promjene. Tema će biti motar. Baš one najtiše biljke govore o najvećim stvarima.
Naravno priroda ne govori riječima, ona pokazuje. Na nama je samo da dovoljno dugo gledamo kako bismo razumjeli. Dok sam promatrala cvjetove koji izbijaju iz stijene pomislila sam koliko malo znamo o biljkama pokraj kojih svakodnevno prolazimo. Vidimo ih, naviknemo se na njihovu pristutnost i prestanemo se pitati kako opstaju i što nam mogu ispričati. A motar itekako ima što ispričati.
Iza njegove skromne pojave krije se biljka iznimne prilagodljivosti, dugog suživota s čovjekom i neraskidive povezanosti s morem.
Motar, latinskog naziva Crithmum maritime, pripada porodici štitarki, istoj obitelji kojoj pripadaju mrkva, komorač, peršin i celer. Ali za razliku od svojih rođaka koji traže plodnije tlo, motar raste na stijenama, liticama i suhozidima uz more. Rasprostranjem je duž Sredozemlja i atlantskih obala Europe, a najbolje uspijeva ondje gdje more svakodnevno ostavlja svoj slani trag.
I njegovo ime govori o pripadnosti moru. Riječ Crithmum potječe od starogrčke riječi krithmon, kojom su stari Grci nazivali ovu biljku jer je povezana s riječju krithe, što znači ječam, vjerojatno zbog sličnosti njegovih mesnatih listova s mladim klasovima. Drugi dio imena maritimum, dolazi od latinske riječi mare odnosno more. Njegovo se ime zato slobodno može prevesti kao onaj koji pripada moru.
Motar se protiv mora ne bori, ne ljuti se na buru, ne proklinje stijene niti čeka uvjete da postanu bolji. Motar se prilagodio mjestu na kojem je izrastao i postao upravo ono što jest. U njegovim mesnatim listovima pohranjuju se voda i hranjive tvari. Sol, vjetar, sunce i nedostatak tla za njega nisu razlog da odustane, nego uvjeti kojima se prilagodio.
Motar zna ono što mi zaboravljamo, da se snaga ne rađa u idealnim okolnostima već u sposobnosti da rasteš ondje gdje jesi. No motar nije samo simbol otpornosti. Čovjek ga je odavno prepoznao i kao hranu i biljku vrijednih svojstava. Zbog vitamina C pomorci su ga koristili na dugim putovanjima kao dio prehrane koja je pomagala u zaštiti od skorbuta.
Sadrži eterična ulja, flavonoide i druge antioksidativne spojeve, a u tradicionalnoj se upotrebi spominje kao biljka koja potiče probavu i izlučivanje tekućine. Njegovi mesnati i aromatični listovi koriste se i u kuhinji. Kisele se u vinskom octu, mariniraju u maslinovom ulju, dodaju salatama te poslužuju uz sireve i druga mediteranska jela.
Motar nije samo pronašao način da preživi na kamenu, on je postao i koristan drugima.
I tu priča o jednoj obalnoj biljci prestaje biti samo botanika. Živimo u vremenima u kojem se odgovornost svakodnevno premješta na nekoga drugoga. Čekamo bolje političare, bolji sustav, bolje gospodarstvo, više razumijevanja, više novca i više prilika. Uvjereni smo da će se i naši životi promijeniti kada se najprije promijeni netko drugi. Čekanje je postalo društvena navika.
Naravno da je sustav važan. Važna je i politika, oni koji donose odluke imaju veliku odgovornost za stanje društva, prostora i okoliša. Ali postoji odgovornost koju nijedna vlast, institucija ili zakon ne može preuzeti umjesto pojedinca.
Odgovornost da pošteno radi svoj posao, da posada stablo, da pokupi smeće čak i kada ga nije sam odbacio, da odgoji dijete koje će poštovati prirodu, da kaže istinu i kada ona nije popularna, da ne sudjeluje u onome što smatra pogrešnim, da nastavi stvarati čak i onda kada mu okolnosti ne idu u prilog.
Često pomislim koliko bi bilo jednostavnije raditi u sredini u kojoj se točno zna što je dizajn vrtova, u kojoj se ta struka razumije, poštuje i cijeni, u zemlji u kojoj nije potrebno neprestano objašnjavati da vrt nije tek nasumično posađenih biljaka i da krajobrazno projektiranje nije nepotrebni trošak već ulaganje u prostor i kvalitetu života.
Takvi su uvjeti bolji, to nije sporno.
Ali bolji uvjeti sami po sebi ne stvaraju znanje, ni prednost ni integritet. A onda je ponovno dovoljno pogledati motar. Njega nije dopalo plodno tlo. Nije birao obalu na kojoj će rasti niti je čekao da netko ukloni sol, ublaži sunce ili donese zemlju. Nije čekao bolje vrijeme. Rastao je.
To ne znači da se trebamo pomiriti s lošim sustavima, nepravdom ili neodgovornošću. Upravo suprotno, znači da promjena ne može početi tek onda kada se promijene svi drugi. Moć koju stalno tražimo u institucijama, političarima i okolnostima dijelom je i u nama. U izborima koje činimo svakoga dnaa, u načinu na koji radimo, u onome na što pristajemo, u onome čemu se suprostavljamo, a najviše u onome što ostavljamo iza sebe.
Vjerojatno je tako i s pisanjem.
Riječi, baš poput motra, mogu pustiti korijen ondje gdje ih najmanje očekujemo. Neće promijeniti svijet preko noći ali mogu nekoga zaustaviti, potaknuti na razmišljanje ili mu vratiti svijest o vlastitoj odgovornosti i snazi. A to je dovoljno dobar razlog da ih nastavimo izgovarati i zapisivati.
Motar nije procvjetao zato što su vremena postala bolja. Procvjetao je unatoč njima. I to je poruka koju danas trebamo čuti. Ne čekajmo bolje političare, bolji trenutak i idealne okolnosti da bismo počeli biti odgovorni za svijet u kojem živimo.
Najveća prijevara našeg vremena nije da nemamo moć, već je najveća prijevara to što smo povjerovati da je ona uvijek u rukama nekoga drugoga.
