JESEN JE VRIJEME ODBACIVANJA Najteže je pustiti ono što nas zadržava

Stigla je jesen. Šume su se počele prelijevati u raskošnim nijansama žute, narančaste i crvene boje. Jutra su svježija, dani sve kraći, a sunce koje nas je do nedavno neumorno grijalo, sada nježnije dodiruje krajolik i ljude. Vozeći se ovih dana promatrala sam kako se pred mojim očima izmjenjuju jesenski prizori. Zelene krošnje prelaze u žute, narančaste i crvene, a svaki novi zavoj otkrio je neku novu sliku.

U zraku se osjeća miris vlažne zemlje, a pod nogama ono poznato šuštanje lišća koje nas prati od djetinjstva. Prizori toliko poznati, zar ne? No, jeste li se ikada zapitali zašto lišće uopće mijenja boju? Zašto je tijekom proljeća i ljeta zeleno, a onda se u jesen čitave šume počnu pretvarati u raskošnu paletu žutih, narančastih i crvenih nijansi?

Odgovor se krije u biljnim pigmentima, sunčevoj svjetlosti i sposobnosti stabala da reagiraju na promjenu godišnjih doba. Tijekom proljeća i ljeta lišće je zeleno zahvaljujući klorofilu, zelenom pigmentu koji biljci omogućuje da uz pomoć sunčeve svjetlosti proizvodi hranu potrebnu za život i rast. U tom složenom i zanimljivom prirodnom procesu u listu se cijelo to vrijeme skrivaju i druge boje, žuta i narančasta, samo što ih ne vidimo jer ih prekriva puno jača zelena boja klorofila.

A onda dođe jesen. Dani postaju kraći, noći dulje, a stablo se počinje pripremati za zimu. Stvara se manje klorofila, a postojeći klorofil se postupno razgrađuje i zelena boja polako nestaje. Žuta i narančasta boja, koje su mjesecima bile skrivene, napokon dolaze do izražaja. Magija, reći će neki poput mene.

A što je s crvenom bojom? Kod mnogih stabala crveni pigment, koji se naziva antocijan, nastaje upravo tijekom jeseni. Sunčani dani i svježe noći ali bez jakog mraza mogu pridonijeti njihovim intenzivnim crvenim nijansama.

A zašto stablo uopće odbacuje lišće?

Zato što mu ono tijekom zime može postati ozbiljan teret. Kroz listove se gubi voda, a kada se tlo ohladi ili smrzne, korijenu je sve teže nadoknaditi vodu. Osim toga, održavanje lišća troši energiju, a hladni i kratki zimski dani nisu povoljni za proizvodnju hrane. Zato mnoga listopadna stabla odbacuju lišće kako bi lakše preživjela zimu.

Vjerujem da se sada pitate, a zašto onda zimzelena stabla ne odbacuju lišće? E, pa odbacuju ga i ona, samo malo drugačije. Borovi, jele i smreke imaju tanke iglice koje su zapravo posebno oblikovani listovi. Iglice su prekrivene zaštitnim slojem, poput tankog voštanog kaputića koji im pomaže da ne gube previše vode. Naša istarska crnika nema iglice, ali zato ima čvrste, kožnate listove koji dobro čuvaju vodu.

I listopadna i zimzelena stabla znaju se riješiti starog lišća, samo svaka na svoj način.
I upravo tijekom te vožnje, dok sam razmišljala o kolumni koju još trebam dovršiti, palo mi je na pamet da se ovih dana navršava godina dana otkako sam počela pisati. Negdje između svih tih boja i lišća koje pada prepoznala sam samu sebe. Točnije, svoje pisanje.

Poput žutih i narančastih boja skrivenih ispod zelenila, i u meni su godinama postojale misli, riječi i priče koje su čekale da izađu na vidjelo. No dok je jesenskim bojama dovoljno da nestane klorofil,  meni je trebalo puno dulje da se oslobodim uvjerenja koje ih je držalo skrivenima.

A zanimljivo je koliko malo treba da se takvo uvjerenje u nama nastani. Ponekad je dovoljan niz komentara izgovorenih u vrijeme kada još učimo tko smo i što možemo. Moje je uvjerenje nastalo još u srednjoj školi. Jedna me profesorica hrvatskog jezika svojim komentarima toliko obeshrabrila da sam s vremenom počela vjerovati kako se uopće ne znam pismeno izraziti. Ona se tih komentara zasigurno više ne sjeća. Ja ih nisam zaboravila, štoviše, toliko sam im dugo vjerovala da sam tuđe mišljenje prestala razlikovati od vlastitih sposobnosti. I tako je jedna tuđa procjena s vremenom postala moj teret, baš poput lišća koje stablu postaje teret pred zimu.

A pisala sam. Po salvetama, kovertama, komadićima papira, svemu što bi mi se našlo pri ruci kada bi me uhvatila misao koju nisam željela zaboraviti. Ponekad bih ponešto napisala za neki magazin ili portal, ali uglavnom sam pisala za sebe, kako se kaže, sebi u brk. Misli nisam prestala imati, samo sam povjerovala da ih ne znam pretočiti u riječi.

A onda je prošle jeseni glavni urednik ovog portala izgovorio dvije jednostavne riječi: Ajmo pokušati. Uz tu rečenicu i ohrabrenje nekoliko ljudi koje mogu nabrojati na tri prsta jedne ruke, odlučila sam pokušati.

Freepick

Naravno da nisam odjednom prestala sumnjati u sebe. Samo sam odlučila da me nekadašnje uvjerenje više neće sprječavati. I tako sam se izložila jednom novom iskustvu. I počela pisati. O prirodi, barem sam tako mislila.

Pisala sam o pčelama, a zapravo o zajedništvu. O zraku, vodi i tlu, a zapravo o pravu na život. O stablima i krajoliku, a zapravo o pohlepi, sebičnosti i ravnodušnosti. Pišući o prirodi propitivala sam čovjeka, nerijetko i samu sebe. Sve su te misli bile u meni cijelo vrijeme, poput jesenskih boja skrivenih u zelenom listu.
A zahvaljujući svima vama koji ste mi tijekom godine pisali, nazivali me ili me zaustavljali negdje usput shvatila sam da moje misli više nisu ostale samo moje. Postale su povod za razgovor, razmišljanja, slaganja, pa i neslaganja. A nije li upravo to smisao pisanja? I na tome vam od srca hvala.

A sad se vratimo jeseni.

Stablo ne odbacuje korijen. Njega čuva jer ga hrani i drži uspravnim. Odbacuje lišće koje mu je postalo teret. I mi bismo trebali naučiti razlikovati ono što nas drži uspravnima od onoga što nas drži na mjestu. Koliko tuđih mišljenja nosimo kao vlastitu istinu? Koliko smo prilika propustili, želja potisnuli i riječi prešutjeli samo zato što smo vjerovali da nešto ne možemo? A život prolazi.

Zato, dok ovih dana budete promatrali jesensko lišće kako pada, zapitajte se što je to što vi još uvijek grčevito držite. Koji strah, koje uvjerenje, čiju davno izgovorenu rečenicu? Što biste mogli učiniti kada biste to napokon pustili?

Stabla svake jeseni odbacuju ono što im je postalo teret kako bi mogla nastaviti živjeti. A mi ponekad potrošimo pola života dok se usudimo odbaciti ono što nam ne dopušta da ga živimo.

Jer najteže je pustiti ono što nas zadržava. Prije godinu dana glavni urednik nije mi jamčio da će moje riječi išta promijeniti. Nije ni mogao ali dao mi je priliku da pokušam. A sada, godinu dana poslije, želim isto učiniti za vas.

Zato, što god dragi čitatelji odgađate, čega se god bojite odreći, koje god vas uvjerenje drži na mjestu, dopustite da vam kažem ono što je meni rekao prošle jeseni.
Ne mogu vam obećati da ćete uspjeti niti jamčiti da nećete pogriješiti, razočarati se ili požaliti. Ali znam da nikada nećete saznati što ste mogli ako ne pokušate. I zato, evo, sada ja kažem vama.

Ajmo pokušati.