Svako jutro, na putu do posla, dolazim na semafor kod MUP-a u Puli. Crveno. To je već dio rutine. Kao i pogled preko puta, prema zgradi HEP-a gdje stoje tri Judina stabla. Znam ih.
Inače znam kada i gdje će koje stablo u Puli procvjetati. Tog jutra … ništa se nije događalo. Gole grane, zatvorena kora, tišina kakvu zima ostavi za sobom. A onda, samo nekoliko dana kasnije, tri dana pred Uskrs, izdaleka Judina se stabla već roze.
I svake godine iznova, bez iznimke, uhvatim se kako se tome veselim.
Judino drvo, latinski Cercis siliquastrum, jedno je od onih stabala koje ne cvate kao druga. Njegovi ružičasti cvjetovi ne pojavljuju se na tankim grančicama nego izravno iz debla i starih grana, iz same kore koja nosi sve njegove godine.
Ta rijetka pojava zove se kauliflorija: kada cvijet izbija iz onoga što već izgleda završeno. Cvjeta prije nego što pusti lišće. Kao da prvo pokaže svoju ranjivost, a tek onda zaštitu. A tek nakon cvatnje pojavljuju se listovi, mali i srcoliki.
Ne traži savršene uvjete. Raste i ondje gdje se čini da nema puno uvjeta, kao da i time potvrđuje da život ne bira idealne okolnosti.
I zato nije za svakoga. Judino drvo ne bi odabrao netko tko traži savršenstvo. Odabrao bi ga onaj tko razumije da ljepota ne dolazi uvijek iz urednog i očekivanog. Onaj tko zna kako je to nositi vlastite pukotine, svoje greške i tišine. Jer to je njegovo obilježje.
Ne skriva svoju koru. Iz nje cvjeta.
I tako, čekajući na semaforu, razmišljam kako Judino drvo ne nosi samo ime, nosi i priču. Prema predaji, upravo se Juda objesio o njegovo deblo nakon što je izdao Isusa. Kažu da su njegovi cvjetovi nekada bili bijeli, a da su nakon toga poprimili ovu nježnu, ranjivu ružičastu boju, kao tihi trag srama i kajanja.
A opet, neki će reći da ime nema veze s njim nego ime dolazi od francuskog arbre de Judée: stabla iz Judeje, mjesta iz kojeg potječe.
Možda je istina negdje između. A možda i nije važno što je istina. Jer priča koju nosi govori više o nama nego o drvetu. Jer mi smo kao Juda. Ne zato što smo loši, nego zato što često biramo sitno umjesto ispravnog. Prodajemo vrijednosti za komfor i brzinu. I to činimo i prirodi. Uzimamo, koristimo, iscrpljujemo. Svjesni, a opet nastavljamo.
O tome razmišljam na semaforu … i taman se upali zeleno. Pogledam prema Judinim stablima.
Zanimljivo kako procvjetaju netom prije Uskrsa. Kao Isus, iz rane. Možda je baš u tome ono što ne želimo vidjeti. Da rana nije kraj. Da ono što nas je slomilo ne mora biti mjesto na kojem ostajemo, nego mjesto iz kojeg nešto može početi.
Možda je najveći paradoks u tome što priroda živi ono što mi zaboravljamo. Mi zastanemo na pogrešci. Priroda iz nje nastavlja.
I možda zato Judino drvo ne nosi samo priču o izdaji. Nego o onome što dolazi poslije. O mogućnosti da ni ono što smo slomili nije izgubljeno zauvijek. Da iz mjesta koje bismo najradije zaboravili može izrasti nešto živo.
Jer priroda ne odustaje. A možda ne bismo trebali ni mi.
Zato, zastanite. Pogledajte Judina stabla. Ima ih po Puli, oko Arene. Upravo sada je cijela pješačka zona na potezu od tržnice prema Portarati u cvatu ali i drugdje. A jedno je posebno interesantno na potezu od mjesta Ladri prema Poreču.
I možda u tim ružičastim cvjetovima svatko pronađe nešto svoje.
Svoju priču.
Svoju ranu.
I svoj početak.
Sretan Uskrs.
