Jer žena s pedeset nije samo žena od trideset kojoj se dogodilo još dvadeset godina. U međuvremenu je nešto naučila, nešto izgubila, nešto preživjela, nekoga voljela, nekoga prestala voljeti, negdje ostala predugo, odnekud napokon otišla, griješila, počinjala ispočetka. I možda po prvi put shvatila da ne mora svima biti ugodna, da ne mora opravdavati svaki svoj izbor ni tražiti dopuštenje za život koji je njezin
Jer žena s pedeset nije samo žena od trideset kojoj se dogodilo još dvadeset godina. U međuvremenu je nešto naučila, nešto izgubila, nešto preživjela, nekoga voljela, nekoga prestala voljeti, negdje ostala predugo, odnekud napokon otišla, griješila, počinjala ispočetka. I možda po prvi put shvatila da ne mora svima biti ugodna, da ne mora opravdavati svaki svoj izbor ni tražiti dopuštenje za život koji je njezin
Dogodi li vam se ponekad da u prirodi odjednom uočite nešto što ste gledali stotinu puta? Ista biljka,isti cvijet, isto stablo pokraj kojeg godinama prolazite. Znate mu ime, poznajete mu boju, miris, način na koji raste, a onda ga jednog dana pogledate i ono što ste do jučer gledali odjednom vidite drugačije.
Volim misliti da je tako i s porukama koje pronalazim u prirodi. One su cijelo vrijeme pred nama, samo ih prepoznamo onda kada nam trebaju. Ja sam svoju poruku ovih dana pronašla na jednoj grani kozje krvi. Lonicera japonica.
Znam kako raste, kako se penje, kako intenzivno miriše. Znam i za još jednu njezinu zanimljivu osobinu. Cvijet joj se otvara gotovo bijel, a kako stari postaje žut. Ne od toga što vene, već mu je to nova životna faza.
Bijeli i žuti cvjetovi koje vidimo na istoj biljci zapravo su isti cvijet u različitim fazama života. Kod Lonicere japonice cvijet se otvara bijel, a s vremenom poprimi žutu boju. Ta promjena nije samo estetska, ona je i signal oprašivačima o fazi u kojoj se cvijet nalazi. Na jednoj grani biljka tako istodobno pokazuje nekoliko trenutaka vlastitog života. Lonicera japonica snažna je i vrlo prilagodljiva penjačica. Brzo raste, a cvjetovi su joj izrazito mirisni.
Nakon cvatnje razvijaju se tamne bobice sa sjemenkama. Ono što nama izgleda kao završetak najljepše faze cvijeta za biljku je samo prijelaz u sljedeću fazu. I tu mi je lonicera postala zanimljiva. Priroda nema problem s time da se uloga tijekom života mijenja. Kada bijeli cvijet postane žut, i dalje je dio tog prirodnog savršenstva, samo mu je uloga drugačija.
U društvu, kada se govori o ženama, često se izvlači zaključak da se starenjem mijenja i uloga i vrijednost. I tu botanika za mene prestaje biti samo botanika. Ali prije nego što dođem do društvenog poimanja starenja kod žena, red je da vam ispričam još nešto o toj biljci.
Ime roda dano joj je u čast njemačkom liječniku i botaničaru iz 16. stoljeća Adamu Lonitzeru čije se ime latiniziralo kao Lonicerus. Riječ Japonica puno je jednostavnija i upućuje na njezino istočnoazijsko podrijetlo.
Kod narodnog imena priča je manje izvjesna. Kozja krv ili kozokrvina stari su hrvatski nazivi za rod Lonicera, ali pouzdano objašnjenje zašto je u imenu završila baš krv nije lako pronaći. Botanička porodica Caprifoliaceae u svom latinskom nazivu doista čuva kozu (capra znači koza) ali hrvatska “krv” ostaje zagonetnija.
Englezi su na istoj biljci primijetili nešto sasvim drugo. Nazivaju je honeysuckle ime povezano sa slatkim nektarom cvijeta. Ista biljka u kojoj je svatko vidio nešto drugo. Botaničari su sačuvali u njezinu imenu čovjeka, narod je zapamtio kozu koja ju je brstila, a Englezi njezinu slatkoću.
A mene je, baš zato što danas punim 53, zainteresirao njezin žuti cvijet. Valjda svatko u prirodi prvo primijeti ono što mu u tom trenutku života ima nešto za reći. Ja jesam. I ono što sam u njoj vidjela nema puno veze s cvijećem. Ima veze s nama, posebno sa ženama.
Lonicera bez ikakve drame prelazi iz bijelog u žuto, dok smo mi od starenja nap
ravili društveni problem. Posebno ženskog starenja. Mladost smo pretvorili u standard. U nešto što treba što dulje zadržati ili ako je moguće ostaviti dojam da zapravo nikada mladost nije ni otišla. Pa onda govorimo: Dobro izgleda za svoje godine. Još se dobro drži. Nikad joj ne bih dala toliko. Sve naizgled komplimenti. Ali iza njih se krije isto očekivanje da bi žena u određenoj dobi već trebala izgledati lošije.
Prije 15 godina s mamom sam gledala neku emisiju u kojoj su spomenuli našu glumicu Sanju Vejnović, tada ženu u pedesetima. Voditelj je komentirao kako dobro izgleda. Mama je sjedila na kauču i sasvim spontano rekla: “A kako bi žena s 50 trebala izgledati, nego lijepo?”
Ta mi je rečenica zazvonila već tada. Jer stvarno, kako bi trebala izgledati? Kao žena s pedeset. Sa svojim licem, svojim tijelom, s borama koje ima ili nema, sa sijedom kosom koju boji ili ne boji, u tenisicama, štiklama, miniću, dugoj haljini ili bez imalo šminke. I lijepo. Ne lijepo za svoje godine.
Lijepo.
Mladost smo proglasili najboljom verzijom žene, a sve što dolazi poslije počeli promatrati kao polagano udaljavanje od nje. Kao put od više prema manje. Manje ljepote, manje poželjnosti, manje mogućnosti. Manje prava da budemo glasne, vidljive, zaigrane, zaljubljene, ambiciozne ili potpuno lude za nečim novim.
A zapravo smo cijelu stvar postavili naopako.
Jer žena s pedeset nije samo žena od trideset kojoj se dogodilo još dvadeset godina. U međuvremenu je nešto naučila, nešto izgubila, nešto preživjela, nekoga voljela, nekoga prestala voljeti, negdje ostala predugo, odnekud napokon otišla, griješila, počinjala ispočetka. I možda po prvi put shvatila da ne mora svima biti ugodna, da ne mora opravdavati svaki svoj izbor ni tražiti dopuštenje za život koji je njezin.
Zato mi je sve nepravednija potreba da od žene tražimo plodove iskustva, ali ne i tragove vremena koje je bilo potrebno da ono nastane. Želimo da bude mudrija, sigurnija, sposobnija, smirenija, ali, ako može, neka pritom izgleda kao da joj se sve te godine nisu dogodile.
Prilično nepošten zahtjev.
I zato me danas žuti cvijet pokraj kojeg sam se podulje zadržala zanima više od bijelog. Bijeli tek imamogućnosti, dok žuti već ima priču.
Evo još jedne zgode.
Prije dva mjeseca u svlačionici teretane razgovarala sam s jednom mladom ženom, rekla bih kasne dvadesete ili rane tridesete. Rekla mi je:”Baš je lijepo vidjeti nekog starijeg u teretani!”, a kad je odlazila, s vrata je dodala: “Navijam za vas!”.
Nisam se uvrijedila. Samo sam se nasmijala, onako iznutra. Njoj sam bila netko stariji, a ja sam pomislila: “Djevojko, kad bi samo znala. Imam 53 godine, dvije firme, dala sam otkaz i otišla u London završiti školovanje za garden designera, promijenila profesiju i počela ponovno i uza sve to održala obitelj. I još uvijek otvaram nova poglavlja, radim, učim, stvaram i imam planove. Život nije uvijek bio lagan ni fer, ali još me nije porazio. Još uvijek ga živim punim plućima.”
Ništa od toga ne smatram posebno herojskim. Voljela bih da žena od pedeset, šezdeset, sedamdeset ili osamdeset koja vježba, mijenja posao, zaljubljuje se ili počinje ispočetka bude nešto sasvim obično, još jedna lijepa faza u životu.
Kad nas već sa svih strana podsjećaju da starimo i prerano nam određuju za što je navodno kasno, vrijeme je da barem mi žene prestanemo to činiti jedna drugoj. Jer upravo smo mi često prve koje primijete da se neka zapustila, udebljala, da joj se vide godine ili da joj suknja više nije primjerena. A onda ćemo drugoj zamjeriti što boji kosu, zateže lice ili nosi visoke pete jer “ne zna dostojanstveno starjeti”.
Mogle bismo jedna drugoj prestati određivati kako se ispravno stari i početi navijati. Godine nisu samo mjera onoga što je prošlo. Zrelost je i ono što smo u međuvremenu razumjele, preživjele i promijenile.
Ono što sam ja vidjela u toj grani Lonicere: “Ne udaljavam se od žene koja sam bila. Idem prema onoj koja još mogu postati!”
Mladić je 19. srpnja na svom javno dostupnom profilu na jednoj društvenoj mreži objavio snimku kako vozi Arsenalskom ulicom u Puli brzinom 143 km/h, na mjestu gdje je brzina ograničena na 50 km/h
„Ovdje više nije riječ o jednom propustu. Riječ je o nizu ozbiljnih nalaza službene revizije i odgovornosti za način upravljanja javnom ustanovom. Nakon svega, pitanje je jednostavno: kako netko može i dalje voditi ustanovu ako za ovakve propuste nema ni upravljačke ni javne odgovornosti?“, zaključuje Ferenac
Ova predstava je energetski vrlo zahtjevna za glumce. Nema puno stajanja. Oni prelaze iz zadatka u zadatak, iz prizora u prizor, i jedan od mojih ciljeva jest da njihova tijela relativno brzo postanu stvarno umorna tijela. Ne želim da glume iscrpljenost. Želim da se ona dogodi. Kroz taj umor katastrofa, povijest i hladni podaci o atomskim bombama počinju nagrizati ljubavnu priču i fizički se upisivati u njihova tijela. Važno mi je da vrlo brzo gledamo umorna tijela kroz koja poetski jezik Marguerite Duras curi na iracionalne načine, kaže Rajna Racz
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
