Predugo radim ovaj posao da bih se pretvarala da ne vidim ono što vidim. Nije stvar u tome tko je posao dobio već je li izvedeno riješilo problem zbog kojeg je plaćeno. Iskustvo vas s vremenom nauči jednoj neugodnoj stvari, a to je da znate zbrojiti dva i dva. A stručnjak koji nije ničiji, koji ne pripada stranci, interesnoj skupini ni društvu za šankom ima jednu nezgodnu osobinu. Ne duguje nikome odgovor koji se želi čuti. Duguje samo svoje stručno mišljenje pa i kada ono glasi „Ovo vam ne treba“
Predugo radim ovaj posao da bih se pretvarala da ne vidim ono što vidim. Nije stvar u tome tko je posao dobio već je li izvedeno riješilo problem zbog kojeg je plaćeno. Iskustvo vas s vremenom nauči jednoj neugodnoj stvari, a to je da znate zbrojiti dva i dva. A stručnjak koji nije ničiji, koji ne pripada stranci, interesnoj skupini ni društvu za šankom ima jednu nezgodnu osobinu. Ne duguje nikome odgovor koji se želi čuti. Duguje samo svoje stručno mišljenje pa i kada ono glasi „Ovo vam ne treba“
Već dugo ne govorimo o jednom vrućem ljetu. Govorimo o ekstremnim temperaturama koje postaju nova stvarnost. Gradovi se pregrijavaju, asfalt, kamen, staklo i metal satima zadržavaju toplinu, a hlad usred dana postaje skoro pa osnovna potreba. U takvim uvjetima hlad više nije stvar komfora.
Hlad danas postaje infrastruktura.
Zato projekte koji se predstavljaju kao prilagodba klimatskim promjenama više ne možemo promatrati samo kroz to jesu li izvedeni nego kroz ono što su stvarno donijeli prostoru i ljudima koji ga koriste.
Jesu li riješili problem zbog kojeg su napravljeni?
Ovu temu nosim sa sobom gotovo dvije godine. Nisam je otvarala upravo zato što su me
dobronamjerni ljudi uvjeravali da je pametnije šutjeti, da se ne zamjeram, da će netko stručnu kritiku shvatiti osobno. Možda jest pametnije, ali nije uvijek ispravnije. Pogotovo kada kao stručnjak vidiš da problem nije riješen.
Prije otprilike dvije godine pozvana sam na kavu i pitana za stručno mišljenje o ozelenjavanju pulskih autobusnih stajališta. Nisam odgovorila uz kavu napamet i otišla kući. Obišla sam lokacije, jednu po jednu i gledala ono što se prije svakog takvog zahvata mora gledati. Odakle dolazi sunce, kako je autobusno stajalište orijentirano, postoji li tlo, postoji li stablo, ima li mjesta za novo, što se može iskoristiti od postojeće vegetacije i gdje čovjek zapravo stoji dok čeka autobus.
I tada sam vrlo jasno rekla: „Na tim lokacijama vaze nemaju smisla!“ Nisu vaze same po sebi loše. Na pravom mjestu mogu biti vrlo dobro rješenje. Međutim, ako postoji zelena površina treba je iskorisititi. Ako postoji prostor za stablo treba razmišljati o krošnji koja će s godinama stvarati sve više hlada. Ako hlad treba odmah, stablo se može kombinirati s kvalitetnim sjenilom. Ako tla nema onda zelenilo ne trebamo silovati samo zato što nešto izgleda „zelenije“.
To se zove projektiranje. Ne bira se najprije proizvod pa mu se traži mjesto. Projektiranje polazi od pitanja što zapravo rješavamo? A kod autobusnog stajališta usred pulskog ljeta odgovor je vrlo jednostavan. Projektiramo hlad.
Što se dakle napravilo?
Na dijelu lokacija uz postojeće zelene površine postavljene su betonske vaze, razapete inox sajle i posađene penjačice koje bi trebale stvarati zelene barijere i hladiti prostor. Na papiru to zvuči uredno, na terenu puno manje. Jer ako već imate tlo onda je krajobrazno nelogično na to tlo staviti betonsku vazu, u betonsku vazu ponovno staviti supstrat i u taj ograničeni volumen saditi biljke koje će zbog toga biti ovisinije o vodi, zalijevanju i održavanju.
Dakle, imali smo zemlju, na zemlju postavili betonske vaze, u betonsku vazu opet stavili zemlju i cijeli sustav proglasili zelenim rješenjem. To nije rješenje. To je glupost. Pogotovo ako je cilj bio hlad, a čovjek i dalje stoji na suncu.
Problem nije u vazi već u tome što je zanemarena osnovna logika prostora. Ako u najtoplijem dijelu dana sunce udara bočno u stajalište, stražnja zelena barijera taj problem ne rješava. Ako uz stajalište postoji tlo, treba ga koristiti za rješenje koje će dugoročno stvarati hlad. A ako nema tla projektira se arhitektonski element, tj. sjenilo.
Svaka lokacija tražila je zaseban pristup. I to je razlika između ozbiljnog projektiranja i postavljanja proizvoda.
A onda dolazimo do onoga što se na vizualizacijama ne vidi. Održavanje. Herculanei smo upravo u ljetnim mjesecima kada već ima najveći pritisak na održavanje gradskog zelenila dodali još nekoliko sustava koje treba redovito zalijevati, orezivati, kontrolirati i po potrebi obnavljati.
Istovremeno smo zakomplicirali posao i ljudima koji peru staklene stijene autobusnih nadstrešnica. Tamo gdje su uz samo staklo postavljene vaze, sajle i penjačice pristup više nije jednostavan. Drugim riječima povećali smo potrebu za radom, za vodom i otežali održavanje infrastrukture koja je već postojala.
Biljke u vazama imaju ograničen volumen supstrata, brže gube vlagu i znatno su ovisnije o redovitom zalijevanju nego biljke posađene u otvoreno tlo. Dodamo li tome beton, staklo i metalne elemente koji se ljeti snažno zagrijavaju jasno je da smo biljci stvorili zahtjevniji, a ne lakši mikroprostor.
Rezultat danas možemo vidjeti i nije pitanje ukusa ni estetike. Pitanje je funkcije i jesmo li riješili problem zbog kojeg je novac potrošen?
Naravno da treba putovati i gledati kako drugi gradovi rješavaju iste probleme. Treba donositi ideje. Ali ideja nije projekt. Problem počinje kada se nešto viđeno na studijskom putovanju, zato što dobro izgleda i negdje funkcionira, metodom copy paste preslika na prostor koji ima drugo sunce, drugo tlo, druge uvjete i drugi sustav održavanja.
Dobra praksa se ne kopira.
Dobra praksa se razumije i prilagođava. Tome služi struka, a projektiranje je znati pogledati prostor i reći: ovdje stablo, ovdje postojeće zelenilo treba samo oplemeniti, ovdje sjenilo, a ovdje vam vaza jednostavno ne treba.
I upravo sam to rekla prije nego je projekt oglašen na natječaju.
Nisam se javila. Predugo radim ovaj posao da bih se pretvarala da ne vidim ono što vidim. Nije stvar u tome tko je posao dobio već je li izvedeno riješilo problem zbog kojeg je plaćeno. Iskustvo vas s vremenom nauči jednoj neugodnoj stvari, a to je da znate zbrojiti dva i dva. A stručnjak koji nije ničiji, koji ne pripada stranci, interesnoj skupini ni društvu za šankom ima jednu nezgodnu osobinu.
Ne duguje nikome odgovor koji se želi čuti. Duguje samo svoje stručno mišljenje pa i kada ono glasi „Ovo vam ne treba“.
I zato ponekad struka smeta jer pita zašto, kome to služi, tko će to održavati, koliko vode će trebati, gdje je sunce i hoće li to što namjeravamo uopće riješiti problem? Ako biljke želimo koristiti kao dio klimatske infrastrukture grada onda im moramo projektirati uvjete za život. Ako želimo hlad, onda moramo projektirati hlad, a ne njegovu simulaciju.
Svima je jasno čemu struka služi. Pitanje je zašto smeta? Ne zato što zna premalo. Smeta zato što vidi previše.
Na kupalištu Valkane stepenice koje se koriste za ulazak u more, osobito istočni i zapadni prilaz, već više od 10 godina nisu adekvatno obnovljene, unatoč tome što ih tijekom ljetne sezone svakodnevno koristi velik broj građana i posjetitelja, navodi naš čitatelj
U požaru nije nitko stradao, već je nastala zasad neutvrđena materijalna šteta u opožarenom stanu i nekolicini drugih stanova u zgradi
Teško je pronaći bolji primjer raskoraka između vrijedne gradske baštine i svakodnevice od zgrade Admiraliteta na pulskoj rivi. Naime, građevina iz vremena kada je Pula bila važna austrougarska ratna luka danas je dio prostora u kojem se prepliću neriješeni problemi održavanja, sigurnosti i osnovne javne infrastrukture
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
