KANFANARSKE VAŠKE Vodostanica Draga nekada je vodom opskrbljivala lokomotive

Od sela Vidulini na Žminjštini spušta se u Dragu cesta koju je izgradila austrougarska vlast u vrijeme gradnje željezničke pruge Divača-Pula.

Bijeli put dosta je raskliman, nakon svake jača kiše stvaraju se rupe. Pedesetak metara od ceste, koja se potom diže sve do Barata, nalaze se dva ogromna kamena bazena koji su sastavni dio željezničkog sustava. S obzirom na krašku prirodu istarskog tla, graditelji pruge su bili prisiljeni crpiti vodu iz vale, tamo gdje se skupljala i tako su realizirali ovaj inženjerski pothvat.

U lijepom članku posvećen željezničkoj stanici u Kanfanaru inženjer Josip Orbanić piše i zorno objašnjava:

„... Vodostanica Draga (Valion) je opskrbljivala lokomotive. U dnu Drage ostale su dvije „vaške“ kapaciteta oko 7000 kubika, u koje se je skupljala voda iz potoka Draga. Vodu je crpila pumpa na parni pogon i dizala je na visinu od 184 metara po 3750 metara dugaćkim cijevima od lijevanog željeza promjera 120 mm u vodotoranj na stanici.

Budući da je potok često presušio a lokomotive su trebale urednu opskrbu vodom, sagrađena je nedaleko stanice cisterna u koju su dopremali i spremali vodu željezničkim cisternama iz Pule, Rakitovca i drugih mjesta. Vodostanica Draga je imala dva parna kotla pritiska 8 atmosfera koji su bili građeni 1915. godine. Parni stroj i pumpe tipa Štumpf Zeltweg postavljen je 1876. kada je bila otvorena pruga. Za vrijeme Italije je bio ugrađen elektroagregat.

Vodostanica je bila ukinuta zbog česte nestašice vode i velikih gubitaka u cjevovodu do Kanfanara i zajedno s cijevima demontirana 1962. i 1963. Mnogi ljudi su zaradili poneki dinar iskopavanjem i prodajom cijevi.“

Članak je objavljen u zborniku „Kanfanar i Kanfanarština“ koji nudi radove koji su predstavljeni na znanstvenom skupu upriličen povodom 900. obljetnice prvog pisanog spomena Kanfanara 5. listopada 1996. u organizaciji udruge Dvegrajci.

Cesta kod Vidulina je elegantna, slijedi konture tla nenametljivo, na oštrijim zavojima podignute su kamene ograde koje sliče na terase: staneš i promatraš gustu šumu koja je progutala nekad plodnu Dragu.

Priču sam čuo od starog Žminjca, vjerojatno sam je već ispričao ali, isplati se.

Naime, prije par godina u Istru je stigla delegacija austrijskog sindikata željezničara. Gosti su razgledali staru istarsku prugu i autobus ih je odveo do bazena Valion. Za volanom autobusa bio je Žminjac koji je, očito bezuspješno, pokušavao izbjegavati rupe, vozio je krivudavo lijevo desno. Austrijanci su počeli negodovati i žalili su se na stanje bijelog puta.

Vozaču je dosadilo, okrenuo se prema putnicima i odbrusio: „A ma, to ste vi delali, mi pokle nismo tikali.“

Kanfanarske vaške dio su povijesti tog kraja, ako hoćete dio su identiteta.

Ove godine situacija oko bazena je donekle popravljena, odstranjena je šikara pa je pristup do vode lakši, sve bi oživjelo kad bi se bazeni očistili i uredili jer je sustav izuzetno zanimljiv. Snimili su otvore, kamene potporne zidove izgrađene vještim rukama, unatoč divljanju prirode svaki je djelić građevine na svom mjestu.

U biti, pothvat austrijskih inženjera iz 1876. godine uspješno se brani od zaborava.

Pruga Kanfanar-Rovinj ukinuta je 1966. i danas se možete provozati biciklom: svaki nasip, svaki most je na svom mjestu, biciklistička staza „Štrika“ uređena je tek pokrivanjem tračnica šljunkom, sve je ostalo austrougarsko.

Stanica u Kanfanaru je jako lijepa, kafić je zatvoren, a u njemu smo se skupljali prilikom putovanja vlakom u Zagreb na studije. Pojava brzog vlaka Arena, dočekana je kao revolucija: autobus bi vozio putnike od Rovinja do Kanfanara, vlak je dolazio iz Pule nešto prije četiri ujutro, oko devet i pol, deset vlak bio ušao u zagrebački kolodvor.

Tijekom djetinstva odlazio sam s bakom u Pazin, parni vlak je bio spor, uspon do Rovinjskog sela bio je težak, u Kanfanaru čekali smo dugo, baka je redovito spremala marendu. Mislim da je put Rovinj-Pazin trajao više od dva sata...