KRISTOVA KRUNA Priča o cvijetu koji su ljudi nekada promatrali dovoljno dugo da u njemu vide ljudsku patnju, vjeru i nadu

Zašto su ljudi prije pet stotina godina u jednom cvijetu uspjeli vidjeti ono što mi danas često ne vidimo ni u ljudima? To pitanje postavila sam si ovih dana gledajući biljku koja se već godinama uporno penje uz stup električne mreže pokraj moje kuće.

Ljudi je redovito podrezuju jer raste prebrzo, jer se širi, zauzima prostor. A ona se uvijek vrati, ne zna odustati. Svaki put kada gledam njezin cvijet kao da ga vidim prvi put. Neobičan, složen, skoro nestvaran, a ipak cvijet koji mnogi uzimaju zdravo za gotovo. I tada sam se zapitala “Kako su ljudi prije pet stoljeća u tom istom cvijetu uspjeli vidjeti Kristovu krunu, čavle, rane i cijelu priču o ljudskoj patnji, vjeri i nadi?”

A mi danas u njemu vidimo tek biljku za npr. pergolu.

Passiflora, kako joj je botanički naziv dolazi od latinske riječi passio, što znači muka, trpljenje i flos što znači cvijet. U doslovnom smislu pasiflora je Cvijet muke.

Kada su španjolski misionari u 16. stoljeću stigli u Južnu Ameriku, u njezinu cvijetu prepoznali su simbole Kristove muke. Vjenčić tankih niti podsjećao ih je na krunu od trnja. Tri tučka predstavljala su tri čavla, pet prašnika pet rana, a latice i čašični listovi apostole.

Pasiflora je porijeklom iz tropskih i suptropskih područja Južne Amerike, a danas postoji više od petstotina vrsta. Neke od njih daju jestive plodove koje poznajemo kao marakuju, dok se druge uzgajaju zbog svojih neobičnih cvjetova. Voli sunce, toplinu i oslonac uz koji se može penjati. Kada joj položaj odgovara raste gotovo nevjerojatnom brzinom i snagom. Njezine vitice neprestano traže nešto za što će se uhvatiti pa se često penje ondje gdje je najmanje očekujemo.

Pergole, ograde, stabla pa čak i stupove električne mreže postaju njezini putovi prema svjetlu. Zato i izgleda tako živo jer neprestano traži svoj put.

Usput, zanimljiva je i činjenica da pasiflore nisu samo ljubičasto-bijele kao ona vrsta koju najčešće viđamo u Istri. Postoje bijele, ružičaste, crvene, žute, plave i gotovo crne, a cvjetovi nekih vrsta mogu biti veći od ljudskog dlana. Pasiflora cvate vrlo kratko. Pojedini cvijet često traje samo jedan dan.

Od same simbolike zaintrigiralo me nešto drugo. Fasciniralo me koliko su tada ljudi pažljivo gledali, vidjeli ono što mi danas često ne vidimo ni u ljudima. Priču, trud, ustrajnost, ljepotu koja se ne otkriva na prvi pogled.

Nisam sigurna da su oni znali više od nas. Zapravo, vjerojatno su znali manje ali su gledali pažljivije. Danas znamo odakle biljka dolazi. Znamo njezin latinski naziv, kako se razmnožava, koliko vode treba i kojoj porodici pripada. Ali kada ste posljednji put zastali pred nekim cvijetom i zapitali se što vam pokušava ispričati?

Danas često vidimo samo rezultat, a ne vidimo put kojim je netko morao proći da bi do njega stigao. Vidimo lijep vrt ali ne vidimo godine rada koje stoje iza njega. Vidimo uspješan posao ali ne vidimo strahove, neizvjesnost i odricanje. Vidimo cvijet ali ne vidimo korijen.

I tu se opet vratim promatranju pasiflore.

Iz New York Botanical Gardena, FOTO: Iva Tominović Matas

Ljudi je režu jer se previše širi i raste tamo gdje je nitko nije pozvao, jer zauzima više prostora nego što bi trebala. A onda jednog jutra procvjeta i shvatimo da cijelo vrijeme ne gledamo ono najvažnije, gledamo površinu, a propuštamo suštinu.

I u tome je skrivena najveća simbolika pasiflore. Ne u kruni od trnja, ne u ranama, ne u čavlima, nego u njezinoj naravi. Ljudi je podrezuju, a ona ponovno raste. Premještaju je, a ona traži novi oslonac.

Njezine vitice neprestano istražuju prostor oko sebe vjerujući da negdje uvijek postoji put prema svjetlu. Zato meni pasiflora nije samo cvijet. Ona je ljepota koja rijetko nestaje preko noći, samo je treba znati promatrati. Upravo zato su ljudi prije pet stoljeća u jednom cvijetu uspjeli vidjeti cijelu priču o ljudskoj patnji, vjeri i nadi jer su gledali pažljivije.

Pasiflora uz stup pokraj moje kuće svake godine ponovno krene prema gore. Svake je godine podrežu, a ona se svejedno vrati. I svaki put kad procvjeta podsjeti me da vrijednost ne određuje koliko puta padnemo, nego koliko puta ustanemo i nastavimo rasti.

Zato u njoj ljudi nisu vidjeli samo ljepotu, jer ljepota je dar.

Muka je izbor.
Izbor da se uvijek penješ prema svjetlu.
Izbor nepokolebljive volje života da, bez obzira na sve, nastaviš rasti i onda kada bi bilo lakše odustati.