NIJE SVAKA PROMJENA GUBITAK Priča o jesenskim bojama, prolaznosti i hrabrosti da promijenimo smjer

U Japanu postoji jedan običaj koji se naziva momijigari. Sastoji se od dvije riječi, momiji što znači jesensko lišće koje mijenja boju, i gari što znači lov, odnosno potraga. U prijevodu znači lov na jesensko lišće. Pri tome, ne misli se na doslovno skupljanje lišća već svjesno traženje, promatranje i uživanje u ljepoti jesenskih promjena u prirodi. Momijigari je prilika da čovjek zastane, promatra i postane svjestan trenutka koji neće dugo trajati. Povezan je i s sviješću o prolaznosti stvari i osjećajem koji u nama izaziva njihova kratkotrajna ljepota.

Japanci to čine već stoljećima, još od vremena kada je japansko plemstvo odlazilo u prirodu kako bi promatralo jesenske krajolike i o njima pisalo poeziju. U tome se odražava i jedan pogled na život prema kojem ljepota nije samo u onome što traje, raste i cvjeta, već postoji i u onome što se mijenja, sazrijeva i polako završava svoj ciklus.

Jesensko lišće svoju najveću raskoš pokazuje neposredno prije nego što će otpasti. Ta me misao potaknula da i sama ovih dana krenem u jedan mali lov na jesenske boje. Doduše, ne još u Japan, ali svakako u krajolik koji me svakodnevno okružuje. Posebno su mi pažnju privukli listovi likvidambra (Liquidambar styraciflua) u nijansama od zlatnožute do grimiznocrvene. Neki su još bili na granama dok su drugi već prekrivali tlo. I tako sam promatrajući ih i fotografirajući ih počela razmišljati o tome koliko se promjenama u prirodi divimo, a koliko ih se u vlastitom životu bojimo. U prirodi nas oduševljavaju upravo one boje koje najavljuju završetak jednog razdoblja, a u vlastitom životu pokušavamo zadržati ono što poznajemo čak i kada osjećamo da nam više ne odgovara.

Promjenu često proistovjećujemo s odricanjem od onoga što smo godinama ulagali sebe, a ne početkom nečega novoga. Godinama gradimo svoj život, posao, odnose i sigurnost. Ulažemo vrijeme, znanje, trud i sebe uvjereni da će nam sve to donijeti zadovoljstvo i slobodu. A dok sve to gradimo, zaboravljamo da se mijenjamo i mi. Ono što nas je nekada pokretalo više nas ne ispunjava, ono što smo nekada željeli više nije ono što nam danas treba, a ono što smo stvarali da bi nam olakšalo život počinje od nas zahtijevati sve više vremena i energije.

A kako to priznati sebi? Kako promijeniti smjer, a ne pomisliti da smo time obezvrijedili sve prethodne godine? A postoji i nešto što još teže prepoznajemo, a to je trenutak kada se toliko naviknemo na vlastitu iscrpljenost da je počnemo smatrati normalnim dijelom života. Tada postaje teško razlikovati vlastito sazrijevanje od polaganog iscrpljivanja.

Ni u prirodi ta razlika nije uvijek vidljiva na prvi pogled. Neki listovi prerano posmeđe zbog suše, bolesti ili dugotrajnog stresa. Izdaleka vidimo promjenu ali ne i ono što ju je uzrokovalo. A nije li tako i s nama? Vlastitu iscrpljenost, odricanje i neprestanu zauzetost nazivamo odgovornošću, uspjehom i dokazom vlastite vrijednosti. Toliko se bojimo izgubiti ono što smo godinama gradili da ne primijećujemo koliko sebe gubimo pokušavajući sve to sačuvati.

Listopadno stablo prije odbacivanja lišća povlači dio vrijednih hranjivih tvari i pohranjuje ih za budući rast, ne zadržava svaki list pod svaku cijenu. Ono što mu je tijekom jednog razdoblja bilo neophodno, u novim uvjetima više ne mora ostati. I to je ono što valja zapamtiti. Promijeniti smjer ne znači poništiti sve što smo dosad stvarali.

Znanje, iskustvo i sve ono što nas je oblikovalo ostaje s nama. Ono što je nekada bilo naš uspjeh ne mora zauvijek biti i naša obaveza. Niti odluke koje smo donosili prije deset, dvadeset ili trideset godina moraju određivati sve naše buduće godine.

Nije život ugovor.

I tako, vratimo se momijigariju. Nije njegova svrha zaustaviti jesen niti spriječiti da lišće otpadne, već zastati upravo pred onim što se mijenja i u tome pronaći ljepotu. Tek kada se prestanemo toliko grčevito držati onoga što smo godinama gradili, počnemo otkrivati koliko toga još možemo doživjeti, stvoriti i postati.

I tako sam, u tom svom malom momijigariju, promatrajući likvidambar u njegovim jesenskim bojama, zastala i zapitala se:Koje svoje boje još nisam imala hrabrosti pokazati?