PLUMBAGO S DRUGE STRANE ZIDA Nismo birali sve strahove, mržnje i granice koje smo naslijedili. Ali možemo odlučiti da s nama prestanu

Svako jutro prije nego što dan ozbiljno počne uzmem kavu i odem iza kuće u svoj mali secret garden. Dovoljno odvojen od svega da ondje mogu nekoliko minuta sjediti prije nego što krenu telefoni, posao, obaveze i sve ono od čega se sastoji jedan sasvim običan dan.

Posljednjih dana pogled mi odlazi prema istoj biljci, plumbagu. Nisam ga posadila niti kupila, niti sam mu odabrala mjesto. Kao dizajner krajobraza nisam razmišljala o njegovoj poziciji, ekspoziciji, visini ni o tome s čime ću ga kombinirati. Došao je sam sa susjedne parcele preko visokog zida.

I gotovo svakog jutra gledam ga uz kavu i pitam Kako si pobogu prešao taj zid? Vjetar? Ptica? A onda pogledam svoje mace koje granicu između našeg i susjedovog vrta ionako nikada nisu doživljavale kao ozbiljnu prepreku i pomislim da odgovor cijelo vrijeme hoda ispred mene. Ta mogućnost nije sasvim bez osnove.

Plumbago ima čaške prekrivene sitnim žljezdastim dlačicama koje luče ljepljivu tvar. Dijelovi biljke tako se mogu prihvatiti za ono što prolazi pokraj njih pa i za životinjsku dlaku. Ne mogu znati jesu li upravo moje mačke prenijele plumbago preko zida, ali scenarij je moguć. Jedna je prešla kroz susjedov vrt, nešto se uhvatilo za dlaku, preskočila je zid i nastavila svojim putem nesvjesna da nosi slijepog putnika. Negdje se taj putnik odvojio, dobio malo zemlje, kiše i sunca te pustio korijen.

Posebno mi je drago što je od svih biljaka koje su mogle stići upravo k meni stigao plumbago. Svatko ima neku boju cvijeća koju posebno voli. Ja volim plavu. Podsjeća me na more i nebo, dvije plave površine koje gledam cijeli život.

Plava boja među cvijećem nije tako česta jer biljke nemaju jedan poseban pigment koji stvara plavu boju. Ona najčešće nastaje složenom kombinacijom antocijana, kiselosti unutar biljnih stanica i načina na koji latice reflektiraju svjetlost. Priroda se, slikovito rečeno, mora malo više potruditi da napravi plavo.

Naravno da je slučajnost što je preko zida stigla baš biljka koja cvate u mojoj omiljenoj boji. Ali lijepe slučajnosti vrijedi primijetiti.

Postoje i bijeli kultivari dok unutar roda nalazimo i vrste s drukčijim bojama cvjetova. No najviše intrigira njegovo ime. Naziv Plumbago povezuje se s latinskom riječi plumbum što znači olovo. Prema jednom od starih tumačenja biljka je tako nazvana jer se nekoć vjerovalo da pomaže kod trovanja olovom, premda za takvu primjenu danas nemamo znanstvenu potvrdu.

Različite vrste roda Plumbago koristile su se u tradicionalnoj medicini, a sadrže i plumbagin, snažno biološki aktivan spoj koji može biti nadražujuć i toksičan. Drugi dio imena, auriculata, dolazi od latinske riječi auricula što znači malo uho i odnosi se na uholike nastavke pri bazi lista.
Biljka koja u imenu nosi nešto teško, sivo i otrovno prešla je granicu između dva vrta i preko nje nije donijela ništa teško. Donijela je oblak plavih cvijetova. I tu mi je plumbago prestao biti samo biljka. Jer i za nas se tijekom života lijepe stvari koje nismo svjesno odabrali. Rečenice koje smo slušali kao djeca, strahovi naših obitelji, predrasude sredine u kojoj smo odrasli, stari sukobi kojima nismo prisustvovali i granice koje nismo nacrtali.

Nešto od toga nosimo toliko dugo da se prestanemo pitati pripada li nam uopće. A ono što nikada ne propitamo lako prenesemo dalje, s generacije na generaciju. Tu nastaje odgovornost svakoga od nas.

Jer postoje ljudi koji vrlo dobro znaju kako naslijeđeno olovo ponovno učiniti privlačnim. Kako ga umotati u zastavu, nazvati ponosom, vjerom, tradicijom ili pripadanjem i uvjeriti nas da ćemo svoje voljeti više ako prema tuđem budemo imali manje razumijevanja. A ljubav prema vlastitom ne bi trebala trebati neprijatelja, zar ne?

Baš sam prije nekoliko dana u pulskoj Areni slušala Stinga. Kad je zapjevao Fragile, sve ono o čemu sam razmišljala uz svoj plumbago nekako se povezalo. Jer Fragile nije samo pjesma o ljudskoj krhkosti. To je pjesma o uzaludnosti nasilja i o tragovima koje ono ostavlja u ljudima. Mi ljudi toliko energije ulažemo u granice, podjele i stare sukobe, kao da će nas pripadnost jednoj strani učiniti manje ranjivima od onih s druge. A neće.

Možemo se razlikovati po jeziku, naciji, vjeri, zastavi, povijesti ili strani zida na kojoj smo rođeni, ali ono osnovno ostaje isto. Svi volimo, svi gubimo i svi se bojimo. I svi imamo nekoga tko nam znači cijeli svijet.

I tako slušajući riječi pjesme How fragile we are, how fragile we are (Kako smo krhki, kako smo krhki) pomislila sam koliko je paradoksalno da se tako krhka bića toliko uporno trude biti jedni drugima olovo.

A moj plumbago je napravio upravo suprotno. Prešao je granicu i donio cvijet. I u tome je najjednostavnija pouka cijele priče. Ne možemo birati sve što smo naslijedili ali definitivno možemo birati što ćemo od toga ostaviti onima koji dolaze poslije nas. Ne mora svaki strah dobiti novu generaciju, ni svaka stara mržnja dobiti novog nasljednika. Ne mora svaka granica postati zid. Jer moj je plumbago preko jednog takvog zida prešao, pustio korjen na tuđoj zemlji i ništa joj nije oduzeo.

Samo ju je učinio ljepšom.

Na kraju krajeva, čovjek iza sebe i ne ostavlja ono što je branio već ono što je drugima dao da nose dalje. Može ostaviti težinu, strah, podjelu, ranu koju će netko drugi godinama pokušavati zacijeliti. A može ostaviti nešto što je jednom, sasvim tiho pustilo korijen u tuđem životu i učinilo ga ljepšim.

Zato bismo svi trebali biti malo više kao plumbago. Preći zid bez potrebe da ga rušimo. Doći s druge strane bez namjere da išta oduzmemo. I ostaviti iza sebe nešto što će, dugo nakon nas, još uvijek cvjetati.